Zivot u Zabolandu
17.02.2014., ponedjeljak
Nedokuciva strast
|
Ima nesto u tom Zabolandu, nesto sto nema nigdje drugdje na svijetu. Strast za brzim klizanjem. Dok mi gorimo za Ivicom i (nekad) Janicom, oni vec desetljecima gore za legendama brzog klizanja. Tehnika, klizaljke, odijela, treninzi, psiha, prolazna vremena.. ono sto nama izgleda tek nesto uzbudljivije od prijenosa sahovskog susreta njima je to najbitnija sporedna stvar na svijetu. Barem u zimi i sigurno za vrijeme trajanja ZOI u Sociju. Iako sam ovih godina pohvatao dosta toga i mozda sam medju najupucenijim Hrvatima te mi je to cak zanimljivo pratiti, ipak ne mogu, niti cu ikada moci dijeliti taj osjecaj, tu strast za brzim klizanjem. To je nesto sto je u zabolandskim genima, nesto sto su dobili odgojem kao mali. Pred televizijom s papirom i olovkom biljezeci prolazna vremena svakog kruga (u danasnje vrijeme sigurno ima app za to). Klizajuci po ledu na jezerima i kanalima, dok su zime jos bile ostre. Te slusajuci legende o utrkama iz prethodnih desteljeca, pa cak i stoljeca. Na primjer o utrkama iz 19. stoljeca na kojima su zene nastupale u podsuknjama, a na tisuce muskaraca je dolazilo gledati, dok te utrke nisu zabranili zbog ugrozenosti morala. Jucer je bila utrka za zene na 1500 metara. Prvo, drugo, trece i cetvrto mjesto za Zaboland. Netko je osvojio trece mjesto, netko izgubio prvo. Radost, tuga, suze, bol i odusevljenje, emocija nije nedostajalo. Ovo su najuspjesnije ZOI ikada za Zaboland. Vec imaju 17 medalja, do sada im je rekord bio 11. Hoce li dostici 20? |