utorak, 21.11.2006.
Nemrem si komentirati
Htjela sam odgovoriti na šofer ili striček pitanje, ali ne otvara mi prozor za komentar.
Pa evo, odgovaram. Prvo vrijeme smo ga zafrkavali da je šofer, no s vremenom smo krenuli na mamin dečko, što je s obzirom na njihove godine presmiješno. Ne znam kako bi ga sad predstavila da moram. Vjerojatno dečko. Iako joj je još uvijek šofer. 
petak, 17.11.2006.
Obiteljske veze
Kad smo već tako blizu blagdana koji okuplja obitelj, možda je vrijeme da vam na neki način pokažem zašto se kod nas obitelj ne sastaje.
Kao prvo ja i moja starija sestra imamo dvije mame i dva tete. Imamo i mlađeg (polu)brata.
Kao i sve familije nekad nas je bilo prvo dvoje (mama i tata) na godinu dana, pa troje (mama, tata i kći (sestra)) tri godine i pol, pa četvero (mama, tata, sestra i ja) tri godine i pol. Zatim se tata preselio i bilo nas je tri (mama, sestra i ja) plus dvoje (tata i zla maćeha). I šest godina nakon tri (mama, sestra i ja) plus troje (tata, zla maćeha i braco). Pet godina nakon nas tri smo postali četvorka (mama, sestra, ja i mamin striček). Osam godina nakon zla maćeha je tatu preselila na jedan dio kuće i pregradila kuću. Sad su i oni razdijeljeni na jednog (tata) i dvoje i pol (zla maćeha, braco i povremeno neki striček).
Istina mama i striček sad ne žive sa sestrom i sa mnom, ali mi se nismo rastali, pa to ne broji. Uostalom sestra i ja imamo i zeca, ni njega nisam ubrojala, a i mama i striček imaju pesa, i njega sam izostavila.
Uglavnom nas imam puno. I ne brojeći tetu, bratića, sestričnu i njihove. Nisam ubojala ni dečka i njegove. Ni ne trebam i s ovima već imam pune ruke posla.
Mama i tata se normalno razgovaraju, čak i tata i mamin striček se razgovaraju , ali nekako mama i zla maćeha nisu u nekoj komunikaciji. Ako pripazite na razvoj događaja sve će vam biti jasno.
Lijepi pozdrav i sretne obitelji. J
utorak, 14.11.2006.
Božićna groznica-prvi dio
Ne znam spadate li u one koji se muče oko Božićnih poklona i općenito oko planiranja tog praznika. Ja osobno spadam. Na neki način. Već jedno dulje vrijeme razmišljam o poklonima.
Ove godine su opet na red došli ručni radovi. Ne toliko zbog štednje koliko iz potrebe da nekom izradim nešto. Nešto posebno za neku osobu.
Tu će se naći bookmarkeri, naušnice, svijećnjaci, vjerojatno koji šal i sl. Ovisno o vremenu koje ću uspjeti odvojiti za to.
Volim da mi je sve spremno barem tjedan dana do B daya. Naravno da se sjetim još koga i zadnji tjedan, ali uglavnom je sve zapakirano do 20.12.
Silno mi je važno i da ne bankrotiram , uglavnom zbog rođendana koji je nedugo nakon Nove godine, koja također iziskuje financijski trošak.
Istina zarađujem, ali ipak pitanje je i kako trošim. Za sada ne vidim neku veliku lovu koju mogu bez razmišljanja trošiti, vjerujem da nema putno takvih koji si to mogu priuštiti.
Ne znam kako bi mi bilo da uz sve imam i djecu koja ipak zahtijevaju najviše.
Čut ćemo još o ovoj temi.
ponedjeljak, 13.11.2006.
San i java
Probudila se prije zore. On je bio u dubokom snu. Pazila je da ga ne probudi. Gotovo je se išuljala iz kreveta. Nedugo zatim već je bila obučena i kretala je na posao. Spustila je rolete kako ga sunce ne bi probudilo. Poljubila ga je i krenula. Vratit će se i nada se da će on još biti tamo, gladan. Donijet će hranu i nahraniti ga. Jedva čeka opet sanjati uz njega.
petak, 10.11.2006.
Raspisana zmija
Dragi mi je na mojblogu. Pa sam i ja svratila. Pa sam i tamo pocela pisati. Ako vas zanima, ima link. :)
četvrtak, 09.11.2006.
Umorna
Umorna od zivciranja, glava me boli od gledanja u kompjuter. Vec se dobro osjeca da cu dobit i to me nervira, htjela sam nesto prije nego sto dodje, ali cini se da ce priroda odraditi svoje, moda i prijevremeno ovaj mjesec, samo da mene zajebe.
Pih, koja me paranoja hvata. Prekjucer sam mislila da su kompjuteri protiv mene, danas je vec priroda.
A sta, nisam ja kriva.
Prekjucer me prvo izdao moj kompjuter.
Prvo mislim da mu je otisao cd citac ili kako se to vec zove jer ne cita cd-e. Misli da je prazan. Da bude bolje imala sam nesto za isplotati sa tri cd-a. To sam sredila tako da sam skinula podatke sa cd-a na drugom kompu i prebacila na svoj preko javnog, a onda da to ne bi bilo sve od njega, komp je odlucio da neke nacrte ne zeli plotati i to pokazivao demonstrativnim gasenjem AutoCad-a svaki put kad bi probala tu divnu radnju. Na kraju sam i neke nacrte plotala s drugog kompa.
Mislivsi da je to to, vec vracajuci se doma, svratih u Konzum. Htjedoh izvagati kostice, kad ono vaga ne radi. Rekoh boli me briga idem na drugu, a kad tamo ni druga ne radi. Rekla je teta prodavacica da se sve sblesiralo. Ok. Cekam. Gasi vagu. Pali vagu. Sest baba ispred mene. Ok. Cekam. Vazem, sedma baba mi se smajhla o dupe. Hmm. Da je musko osamarila bi ju. Mrzim dodirivari strane ljude. Okrenem se, pitam, biste li mi dali da malo disem? Baba ni makac. Razbijesnjela ko Mad Max prilazim mami i vicem kako bi htjela prebit babu. Mama se slaze s tim.
Odlazim po kruh. I tamo je red. Majka opet odlazi, ovaj put do cajeva. Ja cekam. Cekam zato sto su i tamo vage zblesirane. Od kad nak je i kruh nakodovima, nema sto druge nego cekati. Taman sam, konacno na redu, kad li neka zenska iza mene narucuje kruh. Osinem ju pogledom. S mislju UBIT CU TE. Zena je odmah reagirala tekstom, ja sam mislila da vi vec dobivate. Totalno luda, vec poprilicno glasno komentiram da nije bed, ako se ovako nastavi ja cu do noci stajati tu u redu. Eventualno mozda dodjem i prije ako nikog nece biti kod kruha. Na to prodavacica ipak pita sto bi ja. Rekoh TO i pokazem na kruh neznanog imena koji je lezao ispred mene.
Opet vicuci priblizavam se mami. Ono sto je ispalo iz mojih usta bilo je totalno jadno jer sam se tako i osjecala. Rekoh: Majko kakvu si me to rodila da svaka susa moze proci ispred mene dok ja cekam u redu. Ta recenica ima i dublji znacaj jer me prije par mjeseci s blagajne izgurala jedna zenska. Bilo je poprilicno smijesno za vidjeti moju facu kad se to dogodilo. Bio je i kolega s posla sa mnom u ducanu i nije mogao vjerovati.
Nego da se vratimo u Konzum. Pobacale smo u kolica sto smo namjeravale i krenule prema blagajni. Izbor blagajne? Katastrofalan. Znate li koliko je glupo imati poprilicno puna kolikca i traku koja ima 2 m i ne radi. Prvo izbacite sve van i onda vam teta na blagajni kaze da bi trebali sve premjestati dok ona cekira. Neka. Nije bad. Kisobran koji sam odabrala nije imao barcode, ok idem po drugi 200 m udaljen kisobran. Jedno od 4 pive koje sam uzela jedna je prazna (jebeni twist off) i da bukovaca je imala rivu sifru ali to je sredjeno jer je teta imala biljeznicu s povrcem i nepravilnost je ispravljena.
Mozda je paranoja, ali po meni je opravdana. Idem sad doma. Spavat. Lijepit slike. Kaj got.
Pozdrav.
Ko koga voli?
Da, ovo izbacivanje osjećaja je dovelo do nečega. Ljuta sam.
On mene nije pustio u svoj život. Zatvoren je. Zaključan.
Odlučila sam ga malko izbaciti iz svoje sobe. Ne skroz. Naime, ja jako volim imati slike po sobi. Moje i meni dragih ljudi. Tako sam polijepila slike s tuluma i proslava, izleta i sl. Na većini slike je moj dragi i to mi se nije činilo ni čudno ni loše, ali kad razmislim da se nemam gdje okrenuti i da zapravo mogu računati na prijatelje, ali ne i na njega, odlučila sam malo popraviti omjer. On će i dalje biti tamo, ali ću neke slike maknuti i zamjeniti s onima koji to zaslužuju.
Da zvučat će grozno, znam da i ja na tim svim silnim slikama imam tri bivša, jer su slike društva pa su se i oni tamo našli, ali opet važan je omjer. On u sobi kao i moj bivši za kojeg znam da me nikad nije volio ima sliku sebe i njegove bivše. To je jedina slika koju ima u sobi. Da, smeta me malo, ali to je moj problem. Riješit ću ga tako što ću reducirati njega sa svog zida. Čini se potpuno fer.
Imam frenda koji drži sliku sebe i bivše u sobi, ima sliku i sebe i sadašnje, ali to mi se sve čini čudno.
Čisto za dobivanje prave slike, objesit ću i ja jednu posebnu sliku sebe i bivšeg. Ne s društvom, nego sami u zagrljaju. Zanima me da li će njega to smetati.
Nakon dužeg vremena. Možda sam ja u krivu. Možda iz mene izvire neka neobjašnjiva nesigurnost. To bi moglo biti to, ali vidjet ćemo.
Zabranjene misli
O nekim stvarima ne spijem pisati na blogu. Nije u redu da iznosim svoje misli ako se ticu i nekih drugih ljudi. Nije u redu zbog njih, njega.
Htjedoh samo izbaciti dio iz sebe. Baram jedan dio onoga sto me muci. Ne hvata me toliko depresija koliko neki neobjasnjivi strah. Vidjela sam ga na jednoj slici, nakos sto se nismo vidjeli dva dana (nije to nesto posebno dugo, ali cini se jako daleko) i ucinio mi se strancem. Nekakva blaga panika me copila. Tesko mi je. On sad nesto radi, a kad radi meni je nedostupan. Ako imam problem ne smijem mu reci jer ima tekst kao moj stari kad bi se posvadjala s macehom "Zasto to sve sad? Zasto mi to radis? Ne sad?". Kao da covjek bira kad ce problemi nastati.
Kao da si mogu reci, ne , nemoj se sad sekirati, ON sad ima nekog posla cekaj kasnije. Kasnije, ako cu mu ista reci kasnije, on ce reci "Ne mogu sad o tome govoriti. Ne znam kako bi onda reagirao. To je proslo, zasto sad to spominjes?". Uglavnom nije mu jasno da ce me sitnice dovesti do ludila.
Zatvoren je do boli. U ovom slucaju moje boli.
Kad sam ga vidjela na slici, pozelela sam ga ne vidjeti. Ucinio se strancem, ali znala sam da ma koliko mi izgledao kao stranac on to nije i tim je sve to jos bilo gorem. Vidjeti poznatog stranca i s njim leci u krevet i k tome on ne bi imao snage ili volje ili i jedno i drugo, saslusati me i pomoci mi da mi postane blizak. Kao da je to moj problem, kao da mi ne postojimo ni ko ideja. Mi smo dvije jedinke koje se druze. Zajednistvo ne postoji.
Ne znam. K svemu dao mi je i knjigu za citanje zove se '84. Definitivno to nije stivo za ovo vrijeme. Ponekad me knjige plase. U mene se uvuce negativan osjecaj iz njih. To mi se desava i s fimlovima, zato sam pobornik happy enda. U suprotnom imam nocne more danima.
Ne, ne budim se s urlikom, samo sam neobjasnjivo tuzna, uznemirena i bojazljiva, gotovo bez razloga.
Zivot je dovoljno sjeban, ne moramo citati i gledati izmisljene katastrofe.
Uglavnom, nalazim se u jako uzdrmanom stanju, a osoba koja bi mi trebala biti najbliza to ne zeli znati jer nema energije za mene.
Zasto to pisem? Zelim izbaciti iz sebe ono sto me gusi, mozda se uspijem izljeciti sama.
Zasto to pisem ovdje? Ako slucajno dodje citati moj blog, mozda bude imao energije i volje procitati sto me muci, jer vjerujem da nece imati isto da mu to kazem. Uostalom ovako ce imati informacije iz vremena kad je problem detektiran i aktualnan, a ne dva dana kasnije. To je njemu jako vazno. Za njega nema smisla rjesavati ista sto nije aktualno. I tako, sluzim se modernom tehnologijom.
Sad cu pricekati jedno vrijeme da vidim da li ovo djeluje.
Pozdravcek.
srijeda, 08.11.2006.
KOLIKO UTJECEMO NA DRUGE OSOBE I KAD NE RAZMISLJAMO O TOME
Zasto mi je ova tema uopce pala na pamet?
Svako jutro dolazim na posao i ne razmisljajuci kacem "Dobro jutro" teti na porti, uzimam kavu i uz "Dobro jutro" dodam i "Hvala". Kad prodjem pored nekog nasmijem se koliko mi jutarnji umor dopusta i uz "Dobro jutro" svakom iz grupe koji mi prodju pored vrata dobim koji zajedljiv, glupi i spustajuci pozdrav od svog sefa.
Vec danima razmisljak kako da reagiram, a zivcira me sve vise. Sve do danas. Danas sam dosla na posao s keckama.
Na ljude u firmi to je imalo zanimljiv ucinak. Vise manje je sve bilo isto kao i svako jutro, ali umijesto smijeska do ureda...
Jedan mi je stricek rekao kako mi mora reci da su mi krcke bas slatke. Na to je dobio veliki iskreni smijesak i veliko "Hvala". Jednostavno me razveselio. Nedugo zatim sam srela jednu tetu koja mi je viknula na 10 m od mene (dok mi je prilazila) "Leptiric" i nadodala "Tako te volim vidjeti, narocito ujutro, svaki put me oraspolozis". Tog trenutka sam se osjecala genijalno. Prepuna pozitivne energije kojom su me napunili ovi divni ljudi.
Naravno da je sef glupo reagirao kao i obicno, ali ovog me puta nije spustio.
Cak kasnije kad sam srela jos jednu simpaticnu i meni jako dragu tetu koja je uvijek vesela i nasmijesena, rekla mi je "pipi duga carapa. Kao da je Pipi duga carapa u nasem hodniku. Kako si vesela. Taman mi je tako neso trebalo, od ranog se jutra svadjam nesto s muzem."
Sto me najvise fascinira? To sto ja znam da su mi ti ljudi danas, svaki od njih, poklonili veliki poklon, a cini se da sam i ja njima nesto nesvijesno poklonila. Nadam se da cu nastaviti s tim. Veseli me veseliti druge.
Lav ja. :)
četvrtak, 02.11.2006.
Zasto imam osjecaj da mi svi radimo za nju, a ona sere?
Ona bi trebala raaditi za svoj diplomski. Za sada znam da sam preko nekoliko sati provela skupljajuci stvari za njen radi i ma kaj got je takodjer, ona nije jos prstom makla i dosta mi je. Molim te da i ti stanes s radom. Doslo je vrijeme da i o na zasuce rukave. Nema smisla skupljati ista za nju jer ona do sada vec ima knjigu o becketu i jos nije pocela sastavljati ista. Znam i da ocekuje da joj mama ili ja tipkamo rad. To nije uredu. Ipak mislim da bi i ona trebala uloziti nekog truda da taj njen diplomski zazivi. Do sada je ulozila samo napor u nagovaranju drugih da rade za nju. Dosta. Fakat dosta, majku joj njenu. DOSTA!!!!!!!!!
