četvrtak, 09.11.2006.
Zabranjene misli
O nekim stvarima ne spijem pisati na blogu. Nije u redu da iznosim svoje misli ako se ticu i nekih drugih ljudi. Nije u redu zbog njih, njega.
Htjedoh samo izbaciti dio iz sebe. Baram jedan dio onoga sto me muci. Ne hvata me toliko depresija koliko neki neobjasnjivi strah. Vidjela sam ga na jednoj slici, nakos sto se nismo vidjeli dva dana (nije to nesto posebno dugo, ali cini se jako daleko) i ucinio mi se strancem. Nekakva blaga panika me copila. Tesko mi je. On sad nesto radi, a kad radi meni je nedostupan. Ako imam problem ne smijem mu reci jer ima tekst kao moj stari kad bi se posvadjala s macehom "Zasto to sve sad? Zasto mi to radis? Ne sad?". Kao da covjek bira kad ce problemi nastati.
Kao da si mogu reci, ne , nemoj se sad sekirati, ON sad ima nekog posla cekaj kasnije. Kasnije, ako cu mu ista reci kasnije, on ce reci "Ne mogu sad o tome govoriti. Ne znam kako bi onda reagirao. To je proslo, zasto sad to spominjes?". Uglavnom nije mu jasno da ce me sitnice dovesti do ludila.
Zatvoren je do boli. U ovom slucaju moje boli.
Kad sam ga vidjela na slici, pozelela sam ga ne vidjeti. Ucinio se strancem, ali znala sam da ma koliko mi izgledao kao stranac on to nije i tim je sve to jos bilo gorem. Vidjeti poznatog stranca i s njim leci u krevet i k tome on ne bi imao snage ili volje ili i jedno i drugo, saslusati me i pomoci mi da mi postane blizak. Kao da je to moj problem, kao da mi ne postojimo ni ko ideja. Mi smo dvije jedinke koje se druze. Zajednistvo ne postoji.
Ne znam. K svemu dao mi je i knjigu za citanje zove se '84. Definitivno to nije stivo za ovo vrijeme. Ponekad me knjige plase. U mene se uvuce negativan osjecaj iz njih. To mi se desava i s fimlovima, zato sam pobornik happy enda. U suprotnom imam nocne more danima.
Ne, ne budim se s urlikom, samo sam neobjasnjivo tuzna, uznemirena i bojazljiva, gotovo bez razloga.
Zivot je dovoljno sjeban, ne moramo citati i gledati izmisljene katastrofe.
Uglavnom, nalazim se u jako uzdrmanom stanju, a osoba koja bi mi trebala biti najbliza to ne zeli znati jer nema energije za mene.
Zasto to pisem? Zelim izbaciti iz sebe ono sto me gusi, mozda se uspijem izljeciti sama.
Zasto to pisem ovdje? Ako slucajno dodje citati moj blog, mozda bude imao energije i volje procitati sto me muci, jer vjerujem da nece imati isto da mu to kazem. Uostalom ovako ce imati informacije iz vremena kad je problem detektiran i aktualnan, a ne dva dana kasnije. To je njemu jako vazno. Za njega nema smisla rjesavati ista sto nije aktualno. I tako, sluzim se modernom tehnologijom.
Sad cu pricekati jedno vrijeme da vidim da li ovo djeluje.
Pozdravcek.
09.11.2006. u 09:01 •
0
Komentara •
Print •
#
