petak, 16.02.2007.
Nesto o anoreksiji
Samo mala digresija na sve pa da krenem po redu od kraja:
Hvaliti se, ovdje, kako nikad nisi bila na dijeti i kako imas 168 i 54 nije bas primjereno. Iako po mom misljenju nisi bas mrsavica zvucis, ne zelim biti gruba, ali zvucis bahato i to sto si napisala me pogodilo u zivac i razljutilo me.
Drugo, primjetila sam jednu stvar za koju me zanima da li ih (ih=Jako mrsave cure) smetaju kosti. Naime jako se trude kako bi se smanjile, ali na kraju imaju problema s kostima, one pocnu strsati i kvare figuru. Glava postane prevelika, a o stopalima da i ne pricam.
Jednom sam, od kad sam velika, imala 50 kg i ono sto me smetala bila je razlika izmedju struka i kukova i to je ono sto me odbija od, u mojoj glavi, idealne brojke 50.
Slona sam ani, ali se uspjesno borim protiv nje vec preko deset godina s tim jednim izletom prije kojih cetiri godine, kada sam odbijala hranu...
Iskreno strah me za moju eventualno buducu djecu. Znam da se moram boriti protiv dvije velike stvari. Prva je moj problem s kilazom. Moram se nauciti ne gledati na kile tako da niti nesvjesno ne prenesem na dijete isti problem, a drugi je borba sa svijetom da uklonim(o) napad medija s premrsavim zenama, kako moje dijete to ne bi pokupilo s televizije i casopisa.
Isto tako znam da cu se morati truditi da mi dijete ne krene na gimnastiku ili ples bilo koje vrste, jer ja osobno vurem korijene svog problema iz plesne skole.
Visoka sam 170 cm tada sam imala 57 kg i svakodnevno su me PROFESORICE vabile na dijetu jer sam debela. Neke stvari je tesko izbiti iz glave.
S obzirom na sam prirodno lakih kostiju i nisam sklona nekom debljanju (Osim oko trbuha) od sebe ocekujem da ostanem u formi (Jer mi ne bi trebalo biti jako tesko, samo malo kontrole).
Dugo, cijelu osnovnu skolu sam izgledala bolesno mrsavo iako sam u to doba jela vise nego sad, ulaskom u pubertet neke su se stvari pocele mjenjati. Eto tako je poceo problem.
Sad imam potrebu imati struk, s ostalim djelovima tijela sam uvjetno receno, zadovoljna i zelim biti lagana. Ne mrsava.
16.02.2007. u 12:17 •
2
Komentara •
Print •
#
četvrtak, 15.02.2007.
Novi tutac u familiji
Mališan nije prirodno narančast. Pa šta? Nisam ni ja prirodna plavuša. Dobro sad, nisam više ni plavuša, ali koja god to boja bila još uvijek je farba.
Sviđa mi se ideja da ga imamo. Uistinu. Veseli me da imamo po čemu prčkati i trošiti novce za nešto. Kakti ulaganje. I da, to je uistinu ulaganje. Ne želim nikakvu raspravu u što je to ulaganje. Možda u auto, možda u sreću, nije ni bitno, sve dok nas to čini sretnima. Kažu svaka budala ima svoje veselje.
Više nemam puno vremena na poslu. Sad su i stanke za gablec na minimali, tako da sad koristim prednost imanja kompjutora doma. Pišem doma i kasnije to lijepim na net, jer to još tu nemam. Bit će vremena i za to. Svako zlo za neko dobro.
Uglavnom naša je prinova iz 72 godine. Kada su ga radili ofarbali su ga u neku žutu boju. Tko god da ga je zadnji ili ne znam koji po redu imao želio ga je narančastoj boji. Tko zna možda je baš to bilo presudno da on kaže da, želim ga. Njegov je tata imao narančasti gs kad je ovaj bilo mali tako da mu je kao takav više srcu prirastao.
Na njemu ima još dosta posla. Tko zna koliko ako ćemo mi prčkati po njemu, ali i tako nam se nigdje ne žuri. Charlie će valjda skoro biti u voznom stanju, a i moj gesonja bi u neko dogledno vrijeme trebao biti gotov.
U ime restauracije moga, dižem kredit. Bit će mi to dizanje prvog, službenog kredita. Na cijele dvije godine i neće biti pretjerano mali. Bit ću prava. I isplati će se.
15.02.2007. u 09:31 •
0
Komentara •
Print •
#
