Da, ovo izbacivanje osjećaja je dovelo do nečega. Ljuta sam.
On mene nije pustio u svoj život. Zatvoren je. Zaključan.
Odlučila sam ga malko izbaciti iz svoje sobe. Ne skroz. Naime, ja jako volim imati slike po sobi. Moje i meni dragih ljudi. Tako sam polijepila slike s tuluma i proslava, izleta i sl. Na većini slike je moj dragi i to mi se nije činilo ni čudno ni loše, ali kad razmislim da se nemam gdje okrenuti i da zapravo mogu računati na prijatelje, ali ne i na njega, odlučila sam malo popraviti omjer. On će i dalje biti tamo, ali ću neke slike maknuti i zamjeniti s onima koji to zaslužuju.
Da zvučat će grozno, znam da i ja na tim svim silnim slikama imam tri bivša, jer su slike društva pa su se i oni tamo našli, ali opet važan je omjer. On u sobi kao i moj bivši za kojeg znam da me nikad nije volio ima sliku sebe i njegove bivše. To je jedina slika koju ima u sobi. Da, smeta me malo, ali to je moj problem. Riješit ću ga tako što ću reducirati njega sa svog zida. Čini se potpuno fer.
Imam frenda koji drži sliku sebe i bivše u sobi, ima sliku i sebe i sadašnje, ali to mi se sve čini čudno.
Čisto za dobivanje prave slike, objesit ću i ja jednu posebnu sliku sebe i bivšeg. Ne s društvom, nego sami u zagrljaju. Zanima me da li će njega to smetati.
Nakon dužeg vremena. Možda sam ja u krivu. Možda iz mene izvire neka neobjašnjiva nesigurnost. To bi moglo biti to, ali vidjet ćemo.
Post je objavljen 09.11.2006. u 10:12 sati.