Zasto mi je ova tema uopce pala na pamet?
Svako jutro dolazim na posao i ne razmisljajuci kacem "Dobro jutro" teti na porti, uzimam kavu i uz "Dobro jutro" dodam i "Hvala". Kad prodjem pored nekog nasmijem se koliko mi jutarnji umor dopusta i uz "Dobro jutro" svakom iz grupe koji mi prodju pored vrata dobim koji zajedljiv, glupi i spustajuci pozdrav od svog sefa.
Vec danima razmisljak kako da reagiram, a zivcira me sve vise. Sve do danas. Danas sam dosla na posao s keckama.
Na ljude u firmi to je imalo zanimljiv ucinak. Vise manje je sve bilo isto kao i svako jutro, ali umijesto smijeska do ureda...
Jedan mi je stricek rekao kako mi mora reci da su mi krcke bas slatke. Na to je dobio veliki iskreni smijesak i veliko "Hvala". Jednostavno me razveselio. Nedugo zatim sam srela jednu tetu koja mi je viknula na 10 m od mene (dok mi je prilazila) "Leptiric" i nadodala "Tako te volim vidjeti, narocito ujutro, svaki put me oraspolozis". Tog trenutka sam se osjecala genijalno. Prepuna pozitivne energije kojom su me napunili ovi divni ljudi.
Naravno da je sef glupo reagirao kao i obicno, ali ovog me puta nije spustio.
Cak kasnije kad sam srela jos jednu simpaticnu i meni jako dragu tetu koja je uvijek vesela i nasmijesena, rekla mi je "pipi duga carapa. Kao da je Pipi duga carapa u nasem hodniku. Kako si vesela. Taman mi je tako neso trebalo, od ranog se jutra svadjam nesto s muzem."
Sto me najvise fascinira? To sto ja znam da su mi ti ljudi danas, svaki od njih, poklonili veliki poklon, a cini se da sam i ja njima nesto nesvijesno poklonila. Nadam se da cu nastaviti s tim. Veseli me veseliti druge.
Lav ja. :)
Post je objavljen 08.11.2006. u 09:22 sati.