srijeda, 30.07.2008.
Boli me,jako boli me...
Pobjegla sam u Rijeku na jedan dan, nisam mogla gledati seku onakvu stalno, boli ju, a ja ju nemogu zastitit...
Obecala sam samoj sebi da ce moja mala sestrica uvijek biti zasticena od boli na ovome svijetu, da cu je ja paziti, a dogodilo se nesto izvan mog dometa,nisam mogla promjeniti okolnosti, i njezina ljubav je umrla...
Moja sekica, Brane moj, sada prolazi istu stvar kao i ja davno, kada smo se tek upoznali,kroz smrt voljenog... I gledam te vedre velike oci moje sestre a u njima vidim jezivu bol... I drzi se snazno, snaznije od mene, ali poznajem ju, i pricam s njom puno, i otvori mi se potpuno i kaze koliko ju boli...
Zahvaljujem bogu, vragu, svakoj sili sto je moja sestrica igrom slucaja prezivjela, nije sjela u auto u zadnji tren...I ona je ostala... Nemogu se otrgnuti onim ruznim mislima-kaj bi da je sjela? I kazem si- kao kulminacija svega,gubitak najdrazih-tebe i Fabia nekada, gubitak tolikih dragih prijatelja, gubitak 2 divna prijatelja u autu sada, u autu u kojem je trebala biti moja sestrica, i mislim si-stvarno,to bi bilo previse, bol bi kulminirala, i nebih ni ja ziva ostala... Ako se nebi sama, bol za njom bi me odnjela...
Mozda i nebi bile ovoliko bliske da nismo bile ''osudjene'' jedna na drugu od malih nogu kad su se nasi roditelji stalno svadjali, i onda od onoga dana kada su se rastali a mi ostali rastrgani izmedju mame i tate, a ja kao ''velika seka'' sam se drzala snaznom zbog nje, i pazila ju... Uvjek bila ili se trudila biti uz nju, a zauzvrat je ona bila uz mene, i bila snazna dok sam ja prolazila svoje depresije radi gubitaka, i sama je bila toliko tuzna kada si ti umro, a sada je ostala bez njega... I ti bi bio tuzan, znao si ih, obojicu...Oni su tocno 1god. ranije plakali za tobom taj dan kada si tek poginuo, 21.7.,a ja sam taj dan drzala svoju sekicu koja nije imala snage stajati na nogama, i plakala sa njom na njihovim pogrebila 21.7.,1god.kasnije, i roditeljima njihovima...Pogrebi su bili, jedan za drugim...Unistili su me... Nakon toga, ja i prijatelj smo drzali moju sekicu, i sjedili uz grob, dok nisu poceli zakapati, 3prijatelja su nam umrla u 3mjeseca, a jedan od njih njezin decko, i sva trojica su pokopana jedan do drugoga, igrom slucaja... Bila je mama Tomia koji je stradao prije 3mj.,i vristala od jada,nije ni njoj lako gledati 2 ista scenarija samo jedno mjesto do njenog sina... Koliko sam taj dan plakala za Tomijem, i sa njegovom mamom, toliko sam ovaj dan umirala od jada i zbog svoje seke i zbog 2 mlada zivota...I zbog obitelji...
Mila moja Jelenice, nemogu gledati tebe kako patis, a znam tvoju bol i predobro, ali nemogu te gledati, nemogu slusati tvoje jecaje cijelu noc, i ulaziti ti potiho u zamracenu sobu i u onih par trenutaka koliko sam bila odvojena od tebe ne vidjeti promjenu, vidjeti nasu mamu kako sjedi uz tebe, i pazi te, promatra te, dali dises od boli uopce...
Nedostajes mi Brane, velik dio isplakanih suza na svakom sprovodu je zbog mojeg povezivanja svakog sprovoda sa tobom... I nedostaje tvoja snaga, vedrina, tvoje rame za plakanje, sada kaj je ostalo? Ovakav razgovor sa tobom, u kojem ti se izjadam, i cekam bilo kakav odgovor, ako nikaj-onda onaj zagrljaj topli, iskreni koji sam dobivala, nekada iz utjehe, vecinom iz prijateljstva...
Fali, sve fali, i sve postaje vece sranje...
Kako i nebi bilo, kada jedino dobro moze biti da mladi prestanu umirati, a i za to je kasno-TI SI UMRO, PRIJATELJU DRAGI!!!!
AAAAAAA nemogu, nemogu, trudim se ali boli me,prejako me boli...
