Tkao sam mreze, pleo sam teske rijeci oko svoje sustine. Pisao sam i citao mnogo samo da bi dosao do zakljucka da je cilj zivota zivot sam. Izbjegavao sam duboke uzdahe i tisinu, najvise oni su pricali meni koji je osluskivao. Citirao bih ti neku duboku misao ali bojim se da je besmisleno. Ti znas najbolje, istine nema. Krajne nepodesan za dalju interakciju samo promatram, promatram migoljenje tvoje duše, potakao sam nešto. Budi se, čovječe! Plutam kraj tebe, prikazao sam ti ono očito, ali ti me i dalje ne vidiš, tvoj duboki san primjetno te gasi. Pokaži mi da me voliš i vadim te, nosim te.

Osluškujem tišinu, u njoj razgranatu mrezu sukoba, agonalnih lanaca. Djeluje na moj um kao antipsihotik. Kakav je odnos medu ljudima, kakvu sliku predstavljam u tvojoj psihi? Pitaš me "šta ima?", odgovaram smiješkom, jer trebalo bi mi bezbroj sati da se ispovijedim. Opširna mreža komunikacije, gdje se u njoj nalaziš ti? Jezik, spoznajemo svijet njime, dešifriramo ga. Opiši mi svoje najbolje iskustvo ikad, da osjetim i ja. Ustani iz groba, osvijetli sveukupnost svog bića. Cijelo tvoje tijelo drhti, priča sa mnom. Neizrecivo pokušavam ti dočarat, smiri se, spokoj leži u nama. Mi smo samo sjeme do jednom, dok ne razgranomo svoje korijenje i krošnje do te mjere dok naše "ja" ne postane sveobuhvatno, dok se kozmos ne utopi u nama i spojimo se s apsolutom. Svijest o meni, svijest o tebi. Znamo li se?

Horizon plaventi, proteze se u beskraj. Tamo iza, nalazim utjehu, zove me daljina. Beskraj, tesko shvatljiv nasem umu, a tako smo prozeti njime. Razapeti izmedu prolaznosti i vjecnosti, u praznini njegujemo znanje. Prolazimo pored masa, izgubljeni, preplaseni, usamljeni tragajuci za izvorom. Sto se krije iza tvojih očiju, suputniče. Jesi li mi prijatelj ili nas tek nakratko spajaju putevi? Bez obzira šta govorili, znaj! Tu sam za tebe, u mom pogledu ogledaj se, sluzim tek kao ogledalo, kao odraz trna u tvom oku. Izvadi ga i nastavi.

U pogledu izolirao sam struju. Struju misli, struju valova, struju ritma. Prikačio sam se i plutam, hvatam taj srčani udar i artikuliram ga. Pustio sam kontrolu, ne drzim se ni za šta s vjerom da ce me more ispljuniti na obalu. Istrošen bljujem ove slane riječi na tvoje rane, da osjetiš bezbrižnog života dah.Čitaoče, vjeruješ li mi? Nosim te na prsima kao najteži križ, da se oslobodiš okova ropske egzistencije. Zaroni, poleti, potrči. Zgrabi sudbinu i manipuliraj njome.

Gledam u bezdan, mračan i privlačan. Šta se krije u tom potpunom ništavilu, u tom grobu duše? Strah me preuzima ali osjecam i neku skrivenu nadu. Nadu, da mozda kad zaronim dovoljno duboku otkrijem neku svijetlost da me uznese. Dolje, gore, lijevo, desno. Baca me na sve strane. Kako da sazrijevam i rastem u tom šizofrenom raspolućenju? Kojim putem krenuti. Zov dopire sa svih strana, onako prigušen, šapće "dođi". Možda me bijeli orlovi odvedu na vrh, gdje ću sam i pritajen, skroman i spokojan promatrati i znati bar nešto o ovom što zovu svijet, život, univerzum.

Žila sam koja se proteže do jezgre Zemlje, tu me prži lava, daje mi iskre. Kroz slojeve se penjem, borim do vrha, do eksplozije koja me lansira u kozmičke sfere. Vidim jasno emociju, nadomak ruke konstantno mi je. Ona me izbjegava, krije se pod veo magle i ne da mi da spoznam. Ja sam papir, ispisujem po sebi riječi uvrnute, tragam za nečim nedokučivim i želim to jasno iskazati. Šta ja imam dati, tebi koji čitaš? Latentna struja misli obasjana jednom misli, koja se krije u najskrovitijem uglu, u pozadini tvog uma, ta misao vjerovatno je "možda nije sve tako kako se čini". Skepsa me preuzima, vibrira u oku, puštam napokon suzu za koju sam se držao. Je li ovo katarza? Jesam li slobodan?

Prelijevam se, fluidno konstruiran gradim mrezu, okupiram prostor i rasprostirem se do granica svemira. Gdje je kraj? Vidio sam svjetlost, ali me ne čini boljim, pitam se zasto? Izlaz je probijen i nema povratka, kuda i gdje idem? Strujim nebeskim svodom okruzen sazvježđem odnosa i procesa, zvijezde svijetle a planeti lutaju. Tko god nosi breme, biljeg, neki znak mora rec svoju istinu. Nek se srce dere dok ne odjekne spoznaja cijelim bićem. Pitanje kao pitanje ali sustinsko, za svaku individuu, "KO SAM JA?". Čime sam se bavio, šta sam radio, osjećao, vidio, znao, zaboravio i tako unedogled- niti su išle i plele moju suštinu.