Gledam u bezdan, mračan i privlačan. Šta se krije u tom potpunom ništavilu, u tom grobu duše? Strah me preuzima ali osjecam i neku skrivenu nadu. Nadu, da mozda kad zaronim dovoljno duboku otkrijem neku svijetlost da me uznese. Dolje, gore, lijevo, desno. Baca me na sve strane. Kako da sazrijevam i rastem u tom šizofrenom raspolućenju? Kojim putem krenuti. Zov dopire sa svih strana, onako prigušen, šapće "dođi". Možda me bijeli orlovi odvedu na vrh, gdje ću sam i pritajen, skroman i spokojan promatrati i znati bar nešto o ovom što zovu svijet, život, univerzum.