Žila sam koja se proteže do jezgre Zemlje, tu me prži lava, daje mi iskre. Kroz slojeve se penjem, borim do vrha, do eksplozije koja me lansira u kozmičke sfere. Vidim jasno emociju, nadomak ruke konstantno mi je. Ona me izbjegava, krije se pod veo magle i ne da mi da spoznam. Ja sam papir, ispisujem po sebi riječi uvrnute, tragam za nečim nedokučivim i želim to jasno iskazati. Šta ja imam dati, tebi koji čitaš? Latentna struja misli obasjana jednom misli, koja se krije u najskrovitijem uglu, u pozadini tvog uma, ta misao vjerovatno je "možda nije sve tako kako se čini". Skepsa me preuzima, vibrira u oku, puštam napokon suzu za koju sam se držao. Je li ovo katarza? Jesam li slobodan?