Ponekad mi je potrebno da odem u neki drugi svijet, potrebno mi je da se odmaknem od svojih misli koje ustaljenim tijekom teku, u ovo kišno vrijeme počesto kao zamućena, blatnjava, neprozirna rijeka.
I tražim jasnoću. Nove vidike. Nove tokove. Pogled iz drugog ugla.
Uspinjem se strmom liticom, već odavno ostavivši kondiciju, dah i korak iza sebe, ali odmorište se ne nazire.
Pa ni vidikovac.
Čudim se čak i tome da sam i dotle stigla u svojim mislima.
A onda se sjetim svih onih mudrih savjeta i pametnih izreka tipa: Ono si što misliš! Tvoje te misli oblikuju!
Moraš misliti ovako ili onako....
I sve se u meni pobuni.
Zar netko drugi bolje zna od mene moje misli? Odakle nekome pravo govoriti mi što ja moram ili ne moram?!
I ostanem zatečena i osupnuta. Svaki takav put.
I uvijek se prvo zapitam ima li pravo, taj netko drugi.
I počesto, odgovor u sebi dobijem odmah i shvatim da znam, no ako ne, onda preispitujem sebe.
Ali kada odgovor ne dobijem odmah u sebi, kada ga ne znam ili ne spoznajem, tada planinarim.
Penjem se po nepreglednim lancima brda i planina, neosvojivim liticama mojih misli u potrazi za njim.
Da je odgovor koji smo već dobili. Nepotrebno pitamo.
I Ne je odgovor. Koji ne želimo čuti, ali ipak pitamo, kako bismo potvrdili vlastite slutnje.
A Možda je odgovor koji nije odgovor.
Možda je mogući Da.
I mogući Ne.
Jer Možda je Ne znam.
A ne volim ne znati.
Stoga planinarim.
Bez opreme, naputaka, vodiča i kompasa, opasno blizu ruba litica.
I ne osjećam se nimalo hrabra ni pustolovna zbog toga. Ne osjećam se nimalo više opremljena znanjem i spoznajom no jučer. Samo umornija, beznadnija, sumornija.
No, ponekad, kada se magla digne i rijeke pročiste, odnekud iznikne odmorište, vidikovac i moje se misli smire. Okrijepe. Stanu da predahnu.
Do novog uspona.
Oznake: uspon
< | prosinac, 2024 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Nijedan čovjek nije Otok sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grumen zemlje - Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt; Posjed tvoga Prijatelja ili Tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanuje Mene; jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; i zato nikada ne pitaj kome Zvono zvoni; Tebi zvoni. (John Donne)
Ja sam
Plimni val
Vulkan proključao iz dubine
Gejzir u zraku što se raspršuje
Tisućama kapljica sunca
Brzina misli što bježi vjetru uma
Nedostajući element svemira
Ja sam
Mirna šuma u ljetno popodne
Sjeverna vlažna mahovina
Na deblu života
Srna na izvoru oprezna
Da lovinom ne postane
Zemlja u iskonskom obliku
Ja sam
Totalno drugačija od sebe nekad
Ni manja ni veća neg' drugi
Osjećajući se tako malom
U ovom velikom životu
Što ga nastanjujemo
Voljno
Ja sam
Rođena umrla oplakana pokopana
Nebrojeno puta do sada
Žestoka u borbi za dobro
Beskompromisna kada je Život u pitanju
Ljubavlju stvorena
Ljubavlju nastavljam
Živim_
***
Ja sam jaka
i mogu sve sama
pomicati brda i ostvarivati snove,
ali tvrdoglavo prešućujem priznati
koliko mogu biti slaba
kada se u sebi lomim
ili kada me prekrije val vlastitog straha.
Čuvarica pinkleca 07.03.2015.
***