Kamenovanje Vučića

nedjelja , 12.07.2015.

Teško mi je suzbiti mučninu koju osjećam dok slušam, čujem i vidim neke izjave nekih političara. Ni ne moraju biti političari, jednostavno osobe koje su u javnosti, pa čak i neki blogeri s kojima se raspravljam.
Mir. Mir je lijepa stvar. Pomirba također. Oproštaj. Sve fino kršćanski.
Evo, Bakir nije kršćanin, Bakir je musliman. Ni Ćamil nije kršćanin. I on je musliman. Svejedno, obojica su, očito, neke stvari oprostili. Možda su i zaboravili.

Jer kako objasniti ovo : Vučićevu izjavu 1995 godine, u doba dok se odvija masakr ili čak prije početka masakra i genocida u Srebrenici, kako treba jasno reći međunarodnoj zajednici - "nek bombarduju, ali za jednog Srbina, mi (Srbi) ćemo pobiti 100 Muslimana. Pa da vidimo kako će bombardovati." Otprilike tako.

Jučer su se neki prisjetili te Vučićeve izjave iz 1995. godine, iz trenutka dok su Srbi tamanili više od 8000 Muslimana u par dana, i osjetili su potrebu malo podsjetiti svekoliko pučanstvo na Vučićeve izjave. Neki su se prisjetili i nabaciti koji kamen na Vučića.
Svatko normalan bi nakon toga trebao reći: "Šupak je dobio što je zaslužio. Sa zakašnjenjem od 20 godina i ne tako radikalno kako su prošli Muslimani u Srebrenici." Uistinu, Vučiću je malo stradala usna, malo auti koje on nije ni kupio, glava mu je ostala na ramenima, a s njom se ne bi ništa posebno dogodilo ni da je ostao tamo. Rulja ga je spasila stajanja na suncu i gledanja lijesova koji se pokapaju, lijesova koje je on, dijelom, poticao da se pune. Napad mu je pomogao. Medijskim spinom, Vučić je danas mirotvorac, novi srpski Willy Brandt. Čak i danas kaže kako pruža ruku pomirenja.
A u Parizu diže palac gore za Šešelja.

Je li Vučić iskren ili nije, je li mu želja pomirba ili nije, smatram da je manje bitno. Bitno je to što je govorio i radio prije 20 godina. I što sad želi raditi. Što ako je iskren? Zar nije čak i onda zaslužio kamen u tikvaru? Zar bi mu sad trebalo češkati jajca, tepati i pljeskati? Pa zar nije njegov mentor, Vojvoda Vojo, optužen od suda u Haagu upravo zbog ovakvih izjava "a la Vučić".
Poticanje na mržnju? Sjeća li se netko toga?

Čini mi se da svi to zaboraviše. Bakir garantuje bezbjednost (ma kakve garancije), osuđuje napadače (ma da, još jedan šupčić koji se boji da i on ne doživi sutra takvu sudbinu jer jedno priča, a drugo radi), Ćamil je razočaran jer su se neki usudili prisjetiti Vučićevih izjava i kreatora rata s one strane Drine, pa se skoro ispričava Vučiću, a uletjeli su i neki drugi političari iz BiH, belosvetski hohštapleri, pa i jedan mutan lik iz Lijepe Naše, koji se ne bi "štel mešati, ali...ako to nije početak genocida..."

Nitko se od njih ne bi htio miješati, svi staju u obranu Vučića....ajd zaboravimo malo kontekst rata i te izjave i pogledajmo Vučićeve postupke s jedne druge strane, one obične ljudske.

Vučić je rekao to što je rekao, a 20 godina kasnije dolazi reći nešto sasvim drugo. Prvu izjavu je dao kao oporbeni političar, ovu gestu radi kao političar na vlasti.
Dakle, kakva je razlika između tih Vučićevih postupaka i postupaka nekih političara kod nas koji kao oporba podržavaju referendume, npr, a kao vlast nastoje iste ograničiti. Ili u predizbornim kampanjama predstavljaju programe kojih se ne drže kad dođu na vlast.
I zašto onda oni brane Vučića? Pa zato jer se boje da se i njima nešto slično dogodi. Jer kad narod kamenuje ratnog huškača i lažljivca, ili ako kamenuje lažljivog i kradljivog političara, ili zviždi nesposobnjakoviću, onda je narod "rulja, teroristi, divljaci, instrumentalizirane grupe, neodgovorni pojedinci, nekulturne spodobe....", ma bilo što što im padne napamet. I uvijek je taj narod kriv, a nikad nisu oni i nikad ne bi ni za što odgovarali.
Ne, oni su nevinašca.

Pljuc, šupci.

Oznake: Vučić, Bakir Izetbegović, Srebrenica, Zoran Milanović