402

četvrtak , 08.12.2016.

"Zbog površnosti hrvatskog pravosuđa tragedija obitelji Zec nanijela je veliku štetu Hrvatskoj. Taj tragični slučaj medijski je predimenzioniran do te mjere da je u sjeni ostao podatak da je, osim Aleksandre Zec, još preko 400 djece poginulo tijekom velikosrpske agresije, a za što također nikad nitko nije odgovarao".
Navodno je ovaj citat izrečen u TvKalendaru postao pravi skandal. HRT se ispričava, saborski zastupnici traže stanke u Saboru, udruge traže ostavke...itd....Međutim, pravi skandal je što je to uopće postalo skandal.
Naime, navedeni citat je istinit.
1. "Zbog površnosti hrvatskog pravosuđa" - je li samo zbog toga ili je još štogod bilo upleteno u slučaj, ubojice obitelji Zec su ispitane i sve priznale bez prisustva svojeg odvjetnika. Kad je kompletan slučaj pao na sudu, oni su izašli iz zatvora slobodni kao ptice na grani. Bar nam se čini. Zakonski, za taj slučaj ih se nije moglo više suditi. O, da, bili su oni u zatvoru i poslije toga, za sasvim druge slučajeve, ali za ovaj ne.
2. "nanijela je veliku štetu Hrvatskoj." - naravno da jest. Tadašnja vlast, a ni Hrvatska danas, još se nije oslobodila tereta tog zločina. Ondašnja vlast je optuživana kao izravno uključena u zločin. Naposljetku, ubojice su bili iz sastava pričuvne policije, njihov nekadašnji zapovjednik je bio tadašnji pomoćnik MUP-a. Dovoljno podataka da nam da misliti. Današnja Hrvatska je i dalje proganjana, mentalno i moralno, malenom curicom koja je ubijena ni kriva ni dužna. U slobodnom Zagrebu. Kažu neki da je postala simbol. I sad je svako malo spomenu.
3. "Taj tragični slučaj medijski je predimenzioniran do te mjere da je u sjeni ostao podatak da je, osim Aleksandre Zec, još preko 400 djece poginulo tijekom velikosrpske agresije, a za što također nikad nitko nije odgovarao." - slučaj je definitvno tragičan. Ubijeni su otac, majka i 13godišnja kći. I bačeni na smetlište. Medijski predimenzioniran? Definitivno. Od sve djece ubijene u ratu mi znamo samo za Aleksandru Zec. Pišu se članci, napisana je knjiga, napravljen film, napravljena kazališna predstava.
Kažu neki da je u Domovinskom ratu, samo na hrvatskoj strani ubijeno 402 djece. Kladim se da nikad niste čuli za Darija i Tomislava Jurića? Možda neki od vas i jesu. To su dvojica dječaka koji su ubijeni u selu Kostrići, 15.11.1991. godine. Selo Kostrići se nalazilo u blizini Hrvatske Kostajnice, točnije 50tak kilometara od rodnog mjesta Aleksandrinog oca, i u trenutku zločina bilo je pod okupacijom. Za zločin se "terete" pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a tzv. RSK.
Darijo i Tomislav su bili braća. Dario je imao 4 (četiri), a Tomislav 2(dvije) godine starosti. Ubijeni su ni krivi ni dužni. Nisu ubijeni od granate, slučajno ili kao tzv. "kolateralna žrtva". Ubijeni su prilikom akcije "čišćenja" terena i to dok su bili "zarobljeni". Skupa sa svojom majkom, Verom (32). To je bila čista, hladnokrvna egzekucija. Male djece. Ni jedan ni drugi nisu znali što se događa, ali kladim se da su osjećali strah. Tomislav se usro od straha. Još je pelene nosio. Nije znao zašto ga je strah, ali mala djeca osjećaju tuđe osjećaje. I on je osjetio strah kod svoje majke i svojih rođaka. Da, uz njih je bila i sva njihova rodbina, svi seljani, njih 12tak. Tate nije bilo.Svi koji su tu bili drhtali su od straha. I svi su pobijeni. Jer svi bijahu ustaše.
Dario nije mogao utješiti brata. Jer je i njega bilo strah. On je već dosta toga mogao i govoriti, Tomislav je spominjao samo neke riječi: "mama", "tata", "baka", "djed", "vau-vau"....
Njihov otac, Zlatko, nije bio tu te noći. Došao je idući dan i pronašao spaljeno selo, a svoju ženu i djecu pobijene. Ne želim dalje zamišljati. Zato jer je teško. Ostavljam čitatelju na volju. Kako se Zlatko osjećao, što je mislio, kojim se riječima izražavao...to ne znam. Ono što znam je da je otišao prijaviti zločin. Miliciji tzv. SAO Krajine. I tako su ubili i njega.
U Kostrićima je ubijeno 16 ljudi. Zločin je istražen, dokumentiran. Od strane, pogađate, MUP-a tzv. Krajine. Ubojice se znaju, dokumentacija postoji u našem DORHu. Zarobljena u Oluji. Ubojice nisu kažnjene, ni privedene. Njima u ovih 25 godina sudi jedino vlastita savjest. Ljudska pravda njih nije nimalo dotakla.
Mene je najviše dotakla smrt djece. Male djece. Donedavno nisam ni znao za ovaj zločin. Bio mi je potpuno nepoznat. Imena Darija i Tomislava Jurića meni ništa nisu značila. Znao sam da su djeca ginula u Domovinskom ratu, znao sam za Aleksandru Zec, čuo za čitav slučaj i o njemu čitao u medijima. O Dariju i Tomislavu Juriću nitko nije pisao. Nitko nikad nije rekao ni riječ. Wikipedia navodi da je medijska pokrivenost ovog zločina bila skoro nikakva. 2006. g. jedino je emisija "Istraga" imala epizodu "Kad komšije svrate" u kojoj se govorilo o ovom zločinu. Nitko više. Nikad. Nešto se spominje u zadnjih par godina, a ove godine je pokrenut i nekakav postupak protiv desetorice osumnjičenih. Kako će to završiti možda ćemo i vidjeti. Tko zna kada.
Kažu jedni da je Aleksandra Zec simbol pobijene djece. Njen slučaj je sličan slučaju u Kostrićima. Ubojice ni u jednom slučaju nisu odgovarale. Kad malo bolje razmislim, sličan je svim ostalim slučajevima ubijene djece. Naime, nitko nikad nije odgovarao za te zločine.
Pa u čemu je problem oko TVKalendara? Rečeno je nešto lažno? Neistina? Ili je Aleksandra Zec postala svetinja, a ostalu djecu možemo zaboraviti?
Ne znam odgovore na ova pitanja. Ono što znam je da je to bolesna situacija. Zaboravili smo žrtve, zaboravili smo djecu. I to toliko da se ni ne trudimo naći njihove ubojice. Nikoga kazniti. I šutimo čitavo vrijeme. Laž postaje nedodirljiva, a istina nam je negdje u kutu. Šuti i ne puštamo ju da se javi.
Ubijamo li tu djecu i po drugi puta?
Koristimo li danas jednu ubijenu djevojčicu kao alibi da možemo zaboraviti sve druge?