50 nijanski ljubičice bijele

nedjelja , 22.03.2015.

Svaku povijesnu osobu valja promatrati kroz njegova djela i kroz vrijeme u kojem je živio. Ista stvar je i s Titom. Heroj ili zločinac, pitanje je sad. Kad bi stvari bile tako jednostavno postavljene bilo bi jednostavno na njih i odgovoriti. Ali nije.
Možemo stvari promatrati iz više uglova, npr. je li Titova vladavina i njegovo postojanje bilo koristno za Hrvatsku ili ne? Ili, koliko nam je dobra, a koliko zla nanio taj čovjek? I tu sad dolazimo do rasprave. Ovo je dobro, ovo je loše, ono je dobro, a ono je loše i tako u nedogled.
Je li to nama sada zapravo i bitno? Smatram da nije, jer što je učinjeno, učinjeno je. Mi se možemo odrediti samo prema onome što je trenutno i što ćemo u budućnosti napraviti. A budućnost nas pita "Titovim putem - naprijed" ili "nazad".
Pa kakav je taj Titov put?
Tip je bio diktator, to je neosporna činjenica. Diktatorskom rukom je održavao Šugoslaviju na životu. Bez njega, raspala se Partija, bez nje raspala se JNA, bez nje raspala se federacija. I što je ostalo? Titova bista koju je napravio Augustinčić. A taj Augustinčić je napravio i Pavelićevu bistu.
Ali osim biste, ostali su i Titovi zločini, zločini komunističkog zločinačkog sistema kojem je na čelu bila ljubičica bijela.
E, budući da je Hrvatska demokratska država (s fašističkim likovima na čelu države), članica zapadne demokracije, NATO pakta i EU, onda je normalno da ne možemo baštiniti zločine komunističkog represivnog aparata i sistema. Naravno, ima likova koji bi to htjeli, ali to ne znači da mi to smijemo i trebamo. Upravo zato je i bitno poslati kriminalčevu bistu u muzej strave i užasa, što je dobra stvar koju je napravila Predsjednica (koja također ima nedemokratske metode obračunavanja, samo potiho u svilenim rukavicama, za razliku od Tita).

Iskreno, svjedno mi je što će biti s Titovom bistom. Stvar je sasvim nebitna. Povijest je krcata i većih zločinaca od ovog tipa, pa se njihove zemlje s njima diče. Ono čega se mi moramo odreći je komunistički mentalitet i način razmišljanja. Naravno, sad bi netko mogao reći da smo se mi jugokomunizma riješili još 1990. ali taj bi bio debelo u krivu. Jer upravo reakcije na micanje biste, koje dolaze s različitih strana, pokazuju da nam je komunistički sistem i slijepo obožavanje ljubičice bijele debelo ucijepljeno u DNA. Mentalno smo uvjetovani da mu se klanjamo mada je riknuo prije 35 godina, a država u kojoj je provodio svoju strahovladu, prije 25 godina.
I opet, bez obzira na sve, ima zaluđenih pojedinaca i skupina, komunističkih ostataka, koji ga slijepo obožavaju i dobijaju napade bijesa na micanje komada kamena iz predsjedničkog ureda. Upravo zato, podržavam Predsjedničin potez. Vrijeme je da neki shvate da je prošlo doba komunizma, nesvrstanih, i da ovo nije "The walking dead" serijal. Neki se trebaju probuditi iz snova koje snivaju i prestati manipulirati zaluđenim i zatupljenim polupismenim pojednicima. Nema Tita, nema komunizma, nema Šugoslavije. Svi ti aveti mračne prošlosti su materijal za najudaljeniji kutak ropotarnice prošlosti. Tamo ih treba smjestiti i izvaditi samo ponekad na satovima povijesti i dokumentarcima.