Raspjevani dikobraz
ponedjeljak, 31.07.2006.
Shadows of regret
"Zašto je ta knjiga tako debela?", bilo je pitanje gospodina Oca. Pitanje na koje nisam mogla nesmotreno odgovoriti, niti pokazati da se osječam napadnutom. " Nisam je ja napisala, da znam sve njene tajne." Odgovorila sam ponosna na izbjegavanje odgovora na pitanje.
"Znaš, primjetio sam da što sam stariji, sve manje čitam debele knjige.", započeo je govor čiji je sadržaj bio predvidljiv i jedino što mi je znaćio bio je vježba kontrole.
"Ne daj se isprovocirati, znaš da to namjerno radi", govorila sam sama sebi.
Nastavio je dalje kao da pred mene iznosi mudrost Života "Mislim da su takve knjige glupe. Nije mi jasno što ima taj ... Frank Herbert ... što on ima tolko govoriti." Samo sam se nasmješila dopustivši Majci da se logikom prepire s njime iako je otvoreno rekao da je jedna od meni najvažnijih stvari u životu budalaština. Nemam namjera mjenjati njegovo mišljenje.
Još nekoliko trenutaka sam prazno zurila prema TV-u glumeći da sam se zamislila nad njegovim rječima a onda otišla provjeriti je li se oprao veš. Nisam sigurna zašto to radi. Vjerojatno on zna puno više od mene. Ipak je on u petnajestoj godini proučio kompletnog Krležu ... i ne propušta nijednu priliku da se hvali time i činjenicom da kako on kaže vjerojatno ne ću nikada staći njegovu razinu načitanosti. Ni ja, niti itko od moje braće. Ponovo taj osjećaj nedostižnosti. Iako, ljudi koji se imaju potrebu hvalisati oko nećega, često su upravo nesigurni u to ... nitko ne zna što će nam budućnost donjeti, a samo rijetki ispravno naslučuju. Ipak, ne zamjeram mu to. Previše sam toga dobila od njega da bih mu uskratila staračko mrmljanje. Ipak je on muško. A njima treba svašta opraštati, jer ipak, oni ne znaju ...
A i nije bio predaleko od istine ... "Debele knjige s kartama" kako ih on zove. Fantastika, jedan od žanrova kojem se najviše osporava vrijednost. Ne mogu poreći da su mi Te knjige donjele mnogo užitaka, mnogo razmišljanja, možda ćak i nešto malo mudrosti.
Dina mi se sviđa. Riječi teku prirodno, poput pijeska nošenog vjetrom, riječi koje ocrtavaju neku drugu istinu, neku drugu sadašnjost čiji život moj um brižljivo upija s tih žućkastih stranica. Te riječi me mjenjaju. I ne mogu ne pomisliti na jedan drugi um, drugu svijest koja je isto tako ćinila istu stvar, davno prije mene, je li ta svijest doživjela te iste riječi kao i moja? Koja je razlika motiva, koja je razlika okolnosti koje su tu svijest ućinile toliko različitom od moje, ali ju istovremeno nalazim sličnom u istosti riječi ...
Oni novci od neki dan. Rješila sam se njihovog tereta, predala ih u ruke koje su otporne na njihov otrov. I shvatila cjenu toga što sam učinila kada sam se suočila s izborom nužnosti zbog ograničenosti sredstava. Mogla sam kupiti četiri volumea mange koju čitam. Mogla sam kupiti cd Mikea Oldfielda koji nemam. Mogla sam kupiti još jedan cd , koji bi bilokome bio beznačajan. Mene je pogodio ravno tamo gdje najviše boli. I osmjehnula sam mu se, malom vražičku. Mogla sam ga imati ... ali odluka je bila donešena. Jedan volume i knjiga. Knjiga koje se užasavam. I sada, nakon što mi tri dana stoji na stolu, lecnem se svaki put kada mi pogled znatiželjno sklizne na nju. Ponovo, i da znate koja je knjiga, ne bi vam bilo ništa jasno. Ali ja znam zašto me užasava. Jer nisam spremna za nju. Znam to. Znam da ću joj ako ne ću biti oprezna ućiniti najgore što se knjizi može učiniti. Pročitati ju, jer se mora. Ne želim to, ne želim čitati da bih bila netko i nešto, ne želim čitati kako bih stekla poštovanje u društvu, bila prihvaćena. Radje bih bila budala koja ni lektiru ne pročita nego čitala zbog toga. Što je bilo bilo je, alea iacta est. Idea je iščupana iz osobe i sada se samo mogu nadati da je sposobna egzistirati kao takva, plutajući u zraku, dok ju ja ne upijem. Zbog sebe. Jer u nju vjerujem, jer ju osjećam. Dok se to ne dogodi, čuvat ću tu Knjigu tako da mi je uvijek blizu, da nikad ne zaboravim zašto sam žrtvovala, dala na trajno čuvanje hrpu novaca, hrpu koja me je mogla učiniti zadovoljnom, ispuniti hireve mog srca. Zašto sam ih bacila od sebe, ne osvrčući se za njima osim jednom kada sam pogledala u bunar prošlosti i unutra vidjela odraz sebe i dobro znanog Žutog zmaja. Mogla sam imati taj odraz, uvijek pored mene, ali nikad stvaran. Trenutak kasnije skrenula sam pogled s tog odraza i ušutkala zadnji glas žalovanja u sebi. Nisam sigurna je li ovo moj put. Proći će još mnogo vremena prije negloli ću to znati.
Ali život ne zahtjeva takva velika znanja od osobe, samo male odluke, male odluke koje nam mjenjaju sudbinu.
četvrtak, 27.07.2006.
What can I do to make you ...
Volim osjetiti hladnoću većernjeg povjetarca. Zato sam i prekinula čitanje Dine. Pao je mrak, a onda moram paliti svjetlo, tj zatvarati prozor. A to nije nimalo ljepo. Čitati ću sutra, koliko mi god to teško palo. ( huahahahahaha, moš si mislit, kladim se da ću opet čitat do 3, al eto ... i ja sam samo čovijek) Svejedno, koliko god mi taj zalazak sunca bio nepovoljan, svejedno drago mi je zbog njega. Promjena ... osnova života, prilika za napredak ... dolazak hladnoće, blažene hladnoće ... i ne govorim to samo jer mi je vruće. Svima je vuće. Točka. Ne vidim zašto bismo cvilili oko toga. Samo više volim zimu. Da me uspava, smiri. Zaustavi u svojoj uspavanosti, kristalizira vodu oko mene, u meni.
Da mi da trenutak za razmišljanje, da prestanem bezglavo srljati, da čujem, vidim ... Najgore je kada čovijek shvati koliko mu se toga pružalo, ali je zbog svoje osobne uvjerenosti u apsolutnu nemogućnost tih mogućnosti porekao njihovo postojanje. Koliko je toga bilo skriveno ... bilo rečeno tek pogledom, koliko je bio tvrdoglav ...
A ipak, žalim li za ičime što sam učinila, proklinjem li sudbinu? Mislim da ne ... jer ipak bio je to MOJ izbor. Bila je to sreća koju mi je sudbina pružila. Makar i na trenutak. Nemam razloga ne smješiti se i kad je najgore. Ne kesiti se sudbini u lice dok ovladana gnjevom bacam čaše u pod. Makar u mašti, jer bi me inaće stara zaklala. Fale mi sukobi ... sve je ravno. Nikoga za podčiniti, nikoga za razoriti ... borba je samo u meni. Borba da nastavim hodati. Idalje. Noseći svoju žrtvu u sebi. Svoj izbor. Ne tražim ništa za uzvrat ... ništa
Najgore je kada shvatim da bez glazbe nisam sposobna osjećati. Ništa. Sve vatre zamru i samo bijes ostaje nakon što se ugasi linija.
Zašto? Valjda jer ne shvaćam. Zašto uvijek te iste oči. Različiti ljudi, isti pogled ... zašto one toliko pažljivo skrivaju znanje koje želim? Koje želim više od ičega na svijetu ... ljudska psiha je totalno fascinantna stvar. Nepojmljiva. Neshvatljiva.
No vratimo se bijesu. Što je on? Je li emocija? Ne ćini mi se da je tako. Primječujem ga samo kada shvatim kolko divlje udaram ping-pong lopticu. Koliko me boli briga hoće li pogoditi stol. Hoće li iskopati staroj oko. Valjda on proizlali iz činjenice da sam iz iskustva naučila da je bolje pregristi jezik nego priznati što je zapravo u meni. Ne govori o tome, ne razmišljaj o tome i nestat će. Samo nastavi hodati gledajući u pločnik ... I nestalo je, samo je pitanje ... do kada?
A koliko zapravo imam toliko mogućnosti, koliko život buja oko mene ... koliko želim biti poput njega, poput mušica koje lebde zrakom rano ujutro, dok je zrak još svijež. Koliko ne želim da bude svih tih pritisaka, budi ovo, budi ono. Zašto? Ta uvjetovanost me nervira ...
Mrzim kada imam novaca. Novčanice od dvjesto kuna razbacane po mom stolu, gledaju me podmuklo i zlokobno.
Ne želim ih. Govore mi da njima mogu kupiti sve što sam ikada htjela. Lažu. Možda mogu kupiti utjehu. Utjehu koja mi ne treba.
Ponovno sam si osposobila bic svojim jedinstvenim mehanićarskim vještinama. Ilti, kupila sam si novu vanjsku gumu. ^^ I strgala sve kočnice pokušavajući popraviti stražnje. Jednoga dana kupit ću si pravi bicikl. Ali ono. PRAVI.
A za sad mi i ova krntija mora biti dovoljna. Ipak, sjesti na bic nakon mjesec dana bez njega ... rjetko dobar osjećaj, pogotovo jer su mi skrpali onu rupu pred kučom. I jer imam puno zavoja na putu do dučana pa se uvijek ubijem u njima.
Mrzim kad mi propadnu podli mali planovi. To je totalno frustrajuće. Ali uredu je. Ja uvijek imam pričuvne male podle planove.
Znate kaj je žalosno? Ali totalno žalosno? Kad počnete uživati u slušanju Tima Bootha. Onda znate da ste totalno propali.
Ili kad shvatite da vam se sviđaju Drizztove hlače i to one s naše naslovnice da se razumijemo, ljepe, kožne. Bolest. Bekino. Prerasla sam zaljubljivanje u imaginarne likove, ne? 
Ne, ništa od ovoga, nema smisla. Nemoguće je. Nemoguće je napisati išta smisleno, išta svrhoshodno. Život ide dalje, ne?
srijeda, 26.07.2006.
Jednom dok bijah nigdje,a pomalo i svugdje,ali uglavnom vani, našao me prijatelj vjetar te stao šumiti, šuškati, a pomalo i šaputati. Šumio je o ljudima, šuškao o prijateljima, šaputao o ljubavima. "Bojiš li se mali čovječe? Bojiš li se da je sve uzaludno? Bojiš li se da će te prošlost zauvijek okovati, bojiš li se pustiti je? Khuuukavico ... bojiš se vjerovati ljudima, bojiš se spustiti štiteve, bojiš se da si u krivu ... da ljudi pružaju utjehu, da razumiju ... zašto? zašto sjediš ovdije sam kad mogao bi biti okružen smjehom, okružen prijateljima ... mali čovječe ... ", zavijao je on ... tiho pa jače, bez prestanka ... a tada je pala kiša i vjetar je umuknuo. Sjetila sam se davno stečenjog prijatelja, davno danog obećanja. Obećanja koje ne mogu zaboraviti, unatoč svemu.
utorak, 25.07.2006.
Nymeria returns
Tra-ta-ta-ta-ta-dam! Vratila sam se s mora. Čuda li čudesnog. I sad se tu kuham. Temperature su mi brzo i bez pol muke ubile entuzijazam.
Ispada da stvari ipak ne će biti toliko jednostavne kolko sam se nadala i planirala. Znate na moru se sve ćini tolko jednostavno, prepuni ste planova kaj ćete kad se vratite doma a onda pljas! Već prvi dan vas starci iziritiraju pitanjima poput "I kak je bilo u Šimunima?" iako dobro znaju da sam bila u Mandrama i primjedbama poput "Ne izgledaš mi nekak ko da si se previše zabavila".
Nekako sam skužila da nije dosta reći, "Ok, dosta je bilo ljenčarenja, idemo sad radit." Treba baš zapravo i ... radit. :) Lol.
Ali u redu je. Rekla bih da napredujem. Možda ne mujevito, ali napredujem.
A i još je jedna stvar bila tamo na moru. Tjedan dana sam živjela okružena ljudima. Što je prilično jezivo, iako zapravo prilično zabavno.
Kakve će biti posljedice toga, to ćemo tek vidjeti.
O i da. Vjerojatno ste primjetili da ne možete komentirati. E pa, to sam ja namjerno stavila, tj maknula.
To je jedini efikasni način da spriječim ljude da dolaze amo samo kako bi skupljali komentare. Ko hoće čitati, neka čita, ko hoće komentar, neka ga žica negdje drugdje. Ja idalje komentiram onima kojima hoću komentirati i koje volim čitati. Ako netko ima potrebu nešto mi reći, primjedbe, komplimente i kritike mi slobodno mailate na adresu navedenu u box-u. Ako ne, ko vam je kriv.
I tako to ... trudit ću se pisati što ljepše, pametnije i zanimljivije, a sad, kaj bu bu ^^ Ta-ta.
petak, 14.07.2006.
The song of the Sun
Koliko pljuski čovijek može tolerirati prije nego mu dojadi? U toj čudnoj igri nije bitno tko koga udara, tko pobjeđuje ...
Znate zašto želim prestati pisati??? Zato jer možda ako prestanem pisati ludosti, možda prestanam u njih i vjerovati.
Možda sve to ode nekamo i pusti me da živim. Iako sumnjam. Danas sam imala nevjerojatno zanimljiv razgovor s tjesteninom sa sirom.
Koja je bila preslana usput rećeno, što nije moja krivica budući da kuham onu iz vrečice.
I tjestenina misli da bi bilo dobro da prestanem umlačivati ono jadno malo stvorenje u glavi koje stelno blebeče gluposti. Možda ušuti samo od sebe ako ću imati strpljenja. A možda te brbljarije i nistu tolko loše. Bezbroj sam se puta našla u situaciji da sam nešto proglasila šugom prije nego sam stigla i razmisliti o tome.
Štos je u tome što sam valjda prepodložna vanjskim utjecajima, budući da ne mogu kao sva druga normalna djeca i kao što bi moji starci željeli biti vani na jezeru, nego provodim dane uglavnom čitajuči što knjige, što mange.
A kad se nešto čita, ne uzima se olako... i onda sve više i više razmišljaš o tome ... recimo sad sam čitala mangu Angel Sanctuary u kojoj je između ostalog riječ o toliko opsesivnoj ljubavi da je dovela do incesta. To je lako povezivo s Anom Karenjinom koja također krši društvene norme. Ali, je li zabrana incesta društvena norma koliko i zadana vjernost u braku ili je i amoralno i neprirodno ... Što biste vi učinili da ste u situaciji njihovih roditelja? prijatelja ... oni bivaju odbačeni od društva. Sad, Ana ... ona se ubije. To je realno. Bilo tko bi lako poludio u takvom položaju. A Sara, cura iz priče o anđelima ... ona umire da bi spasila svog brata koji ide u Had o nju. To je nerealno *vid čuda* koliko god bilo fascinantno (odlazak u Had i sve, ne incest).
I toliko koliko je s jedne strane Arrakis fascinantan, opet, čovijek je prisiljen živjeti tu i sada, određen sa eto, zanimljivim fizikalnim zakonima. Sad, tu specifičnost tih zakona možemo povezati s antropičkim načelima, ali nisam ih još dosta proučila da bih se usudila bauljati tuda.
Pa sam se pitala ... koja su glavna čovijekova ograničenja? Početak i kraj ... rođenje i smrt ... a onda sljedi sve ostalo ...
Sad je pitanje vjerujete li u dušu ili ne, ali ja osobno vjerujem pa mi je i misao kako su ograničenja ovoga svijeta sasvim nužna * ilti njegova dosadnost* kako bi nam se istovremeno omogučila sloboda imaginacije.
Dakle ja sam ovdije. Prihvaćam i to i da sam čovijek i bla bla bla ... sve dozlaboga dosadne podatke o meni.
Ali istovremeno, ja sam i sve ono što zamišljam i osječam. Možete reći da nisam ali nikako ne ćete biti u pravu. Jer ja nisam ono što drugi vide u meni, ja sam ono što ja vidim u sebi. Ja sama sebe definiram. I imam potpunu slobodu. I mogu biti frižider u slobodno vrijeme, kaj se cjelog svijeta tiče.
I mogu provoditi podneva sjedeći na prozorskoj dasci čitajući i osluškujući kišu. Mogu biti vani u lovu na orkofe koji se skrivaju u pečinama obližnjih planina *ilti u jarku za odvod kiše*. Zato nema smisla previše se sekirati što je svakodnevni život pušiona i tražiti potvrdu svoje vrijednosti ili jednostavno prihvaćanje kod drugih. Nema smisla cjelo vrijeme plakati nadajući se da će se neko smilovati i pružiti ti ruku *što ljudi maaaasovno rade*, kad možeš i sam ustati. Nema smisla prezireti život kada je toliko ljep.
A ponovo taj moji savršen svijet uništava viša sila. Urbanizacija. Prokleta urbanizacija. Za dvadest godina živjet ću u predgrađu. Dosadnom, šugavom, izbetoniranom predgrađu ... obližnju šumu će posjeći, polja sretvoriti u stambene blokove, staze asfaltirati ...
Ovih dana su mi obnavlajli cestu pred kućom. Staru izrovali, novo nabacali ... i ne bi bilo bad da oni to nisu popravljali sranja koja su napravili prošle jeseni i kad im se ta cesta skroz raspala. Da ne nevodimo činjenicu da su meni točno pred kučom, nasred moje najomiljenije rute iskopali jamu u koju uvijek upadnem biciklom pokušavajući izbjeći jureće kamijone. Tako je, draga moja natučena guzico, demokraciju možeš kriviti za te masnice. Zašto demokraciju? Jer to uopće nije bilo planirano da se tako napravi. To su trebali zatrpati, ali ih je usred radova prekinulo nekakvo vjeće mjesne zajednice sastavljeno od ljutitih mama koje su zaključile da će ako poprave cestu promet biti pre brz i da će to biti potencijalna opasnost za njihovu dječicu koja moraju prelaziti preko te ceste na putu u školu.
A dovraga i s jadnom malom dječicom koja ne znaju prelaziti cestu ... jedva čekam da naprave obilaznicu, onda će nas valjda civilizacija pustiti na miru neko vrijeme, iako je i ovo užasno, jer svuda oko ceste bacaju one ostatke ... nekakvu crnu ljepljivu tekučinu ... mislim mojem travnjaku to raditi, dođe ti da ideš po sačmaricu i sve ih nastrijeliš, tamo pred vlastitom kućom.
I tako da ja ostajem isti stari luđak s zagnojenim žuljem na ruci koji za dva dana ide na more. Da da, dobro ste čuli, ne će me biti tjedan dana. Nije da je to našto strašno za vas ili nešto, ali čisto za informaciju. Fino ću si živce odmorit tamo ... bogu iza nogu ... bez staraca, i bez njihovih uobičajenih primjedaba ... dovraga, jel da da nemam ogromno dupe, jel da?
Eto ljudi moji i ne ljudi, to bi bilo sve do idućeg viđenja, do viđenja 
srijeda, 12.07.2006.
Šta, bitka izgubljena? Ko je reko da je bitka izgubljena da ga odmah napucam u dupe. Na mom blogu tako govoriti...
Ok. Kolike su šanse da kad imate savršenu ideju za post, kad sve sklepate kak spada i samo treba dodati napomenu što se dogodilo idučeg jutra , da cjela stvar uspije ako ste talentirani kao ja? Jednake su nuli. I sad sam loše volje i ne da mi se ništa pisat. A dovraga sa svime ... dovraga.
Bila ja u kinu prekjučer. Bilo zakon uglavnom zbog društva. S Žoržem nikad nije dosadno.
Film ... Ultraviolet ... to je pravi SF. S maglaskom na F.
Mislim koje su šanse da u cjeloj vojsci nema ni jednog jedinog snajperista ??? Samo JA smijem sa svojom Draydicom tako klat, onda je to opravdano, jer je iz osobnog zadovoljstva.
No nije bitno. Dojam. Moj dojam je bio zapanjujuće dobar s obzirom da film zbilja djeluje neuvjerljivo. Ima nekih elemenata koji zbilja dobro djelujuju. Cjeli taj svijet je prilično fascinantan, i začudo zbilja bih htjela film ponovo pogledati. Ali uostalom, ajde. Imaju ljepe efekte ... shiny ... al kaj je tu je, kad padam na zapaljene mačofe ...
I još jedan izrazito zanimljiv detalj. Žena ima cjelo vrijeme otkriven trbuh, što je u neku ruku ultrairitantno.
Barem bilo prije nego sam pogledala film. Ali zapravo nije :)
To je zapravo prilično orginalno. Uopče pozornost je maknuta s grudi i stražnjice, što je izrazito, izrazito neuobičajeno.
I što mi se sviđa. Konačno ima nade i za nas :3
Iako je bad guy totalno loše napravljen. Mislim ne onako loše ko u Spidermanima, to je nenadmašivo, ali je onako ... bljah. Mislim, ima i kod tog lika dobrih stvari, nema kaj, recimo da je antigen stavio u vlastitog klona, to je simpa ^^ Ali se opet čovijek pita zašto nisu napravili više tog antigena ... ali vi neznate o čemu se radi pa nema smisla da ja tu sad o nekakvim antigenima trubim.
Ovako, mogu vam samo nabacati hrpu nepovezanih dojmova iz kojih vi koji niste pogledali film ne biste apsolutno ništa shvatili. Uostalom nije ni bitno.
Sad ne mogu razmišljati. Nemam glazbe. Dobro, imam ali to sam se tek sad sjetila kad sam razmišljala što mi fali. Vanessa će biti dovoljna.
Ali kako je Bolero izmasakrirala to joj ne ću oprostiti. Ne da vi imate pojma o čem ja to, ali ajde, to mi već postaje tradicija.
Što je prilično neobično jer bi nepristrani promatrač zaključio da sam trenutno prilično pri pameti. Kao što dugo nisam bila. Ne znam zašto mi je onda tako teško promrljati tih par rečenica ... A svaku večer prije spavanja ... uvijek imam tako dobrih stvari i uvijek si obečam da ću ih idučeg jutra zapisati i uvijek zaboravim. I uvijek kad pišem nije to to kao prvi put kad su mi riječi same od sebe nicale u glavi ... jedna po jedna ... izriući moje misli bolje nego što bih ikad sama znala. Eto, proizvod čega su te moje riječi? Na radim ja to svijesno ... ne znam, zbilja nemam pojma kako i zašto mi takve stvari padaju u glavu. Ali jednsotavno to rade i zaokupljaju me, opsjedaju i ne daju spavati ... ljudi mi već polagano govore da sam luda ...
Ne znam ni ja. Ali vidite, danas, danas će vam svako prodati spiku kako je on drugačiji, kako se on nekakva posebna kobasica kakvu niko ne može razumijeti ... trlababalan ... i to je sasvim uredu. Adolescencija ko adolescencija. Veliki ljudi su stvoreni da budu neshvaćeni.
I mene totalno brine to što sam ja ofca. Najobičnija ofcasta ofca. Inaće, to tolko ne dolazi do izrađaja u mojem prirodnom staništu, ali kad odem u Zagreb... jeza me strefi kolko tamo ima ljudi... i onaj Importane pothodnik ... i tramvaj ... ljudi ... puno ljudi. Toliko lica, toliko lica među kojima je moglo biti imoje stopljeno u masu ... gadnu bezličnu masu ... i što u toj masi znaće ljudi?
Prenosnici genetičkog matreijala. Ja vidim sao x i y kromosome kako jurcaju naokolo ... i to me plaši ... i što je onda neponovljiva jedinka bez sposobnosti reprodukcije? Statist ili možda nadglednik?
Kad sam stavila onaj crtež rekli su neki da sam se poboljšala. Onda sam išla gledati nekek stare stvari. Ali zbilja stare stvari, ono Osnovnjak stare. I sve me jeza hvatala, koliko je to katastrofalno. Ali sam se sjetila još jedne stavri. Tada, to mi je izgledalo fantastično, kao napredak. Znaći glavna promjena se nije dogodila u tome kako crtam stavri, već u tome kako gledam. I tu je bit.
Umjetnici nemoraju imati savršenu tehniku. Njih izdvaja to kako vide. Ja nisam umjetnik. Moj vid se okrenuo sasvim na drugu stranu.
Ja sam u nekoj posve ironičnoj okrutnoj Božjoj igri lišena kreativnosti, sposobnosti da stvaram. A vidim i rađe bih da ne vidim. Jer kakve koristi imam od toga? To me samo dovelo do točke u životu kad sam postala nevjerojatno uobražena i otjerala najbolje prijatelje od sebe.
I koji vrag da se sad radi ... koji vrag da radi čovijek kad ostane sam ... mogu otiči van, trčati ... trčati dok mi ne pozli. Ne pomaže. Od sebe čovijek ne može pobijeći. I što drugo mogu nego pred Bogom pasti na koljena i priznati da sam bez njega ništa.
Pokušavala sam mu pogledati u lice oči u oči, dokazati mu da nema pravo upravljati mojim životom, mojom sudbinom i što sam više rasla, to me on više ponižavao, što sam mu više dokazivala da imam pravo radiit što me volja to me gore zbog toga pekla savijest, dok jedne večeri koju sam provela u društvu jedne od rijetkih osoba s kojima mi je ugodno nisam ugledala mjesec, zvijezde, prostranstvo oko mene, moje kraljevstvo ... jednostavno ima li smisla boriti se protiv ... smisla?
Ne ... moram se nastaviti boriti makar za pogled na pun mjesec visoko na nebu dok konačno nalazim trenutak odmora u svojoj privatnoj oazi , u svojem skrivenom jezercu ... makar za one trenutke dok s Pukicom osvajam zamke ili jednostavno lovimo zečeve ... makar morala biti sama, makar morala biti drukčija u svojem odbijanju trendovskih prenemaganja, neka. U konačnici ništa me ne može poniziti ako znam da idem pravim putem.
utorak, 04.07.2006.
Kia čestitam!
Razmatrala sam ideju da prestanem pisati. Zauvijek.
Budući da sam premještanjem bloga ubila njegovu staru bit, koja je bila suvišna ispunivši svoj smisao.
A i prošli mi se post čini kao bučkuruš svih bučkuruša. Imam ideju, cjeli koncept u glavi. I onda se tolko zapletem u detaljima i novim idejama da zaboravim koja je poanta i zaključak toga što sam pisala i sve ispadne naopačke, bezveze nabacane nezaokružene misli.
Čini se da mi je nezaokruženost životna sudbina. He he.
No onda vidim vaše komentare. Baš me briga da mi se i samo ulizujete. Ono, imam šest ljudi koji zbilja pročitaju ono što napišem.
I iako vam godinama nisam ostavljala komentare na blogovima, idalje ste nekako, ni ja pojma nemam kaoko naslutili da imam novi post.
Novi post na mrtvom blogu. I eto, možda, ali samo možda nešto dobro izraste iz ovoga. Iz ljeta, iz bloga, iz Raspjevane krtice.
Maknula sam sve suvišno i pitanje je što je ostalo? Vrijeme će pokazati ... o da ... vrijeme. To prokleto vrijeme koje nikako da donese bolje sutra. S kojim se viječno borim znajući unaprijed da je bitka izgubljena ... o da...
subota, 01.07.2006.
The end
Eto, čudno je kako sve na kraju ispadne. Zapravo, prilično je čudno čuditi se čudnosti zbivanja.
Sama zbivanja kao takva zapravo i nisu toliko bitna koliko moja dojmljenost njima.
Navršila sam sedamnaest, ništa bitno rekli biste. Ali opet, imam osjećaj kao da su najbolje gdine mog života zamnom i dugo sam se vremena živcirala zbog toga, ali na kraju sam zaključila da ću onda onih 50-ak koje su mi ostale iskoristiti najbolje što znam i umijem.
U konečnici, ako ću se stalno truditi srediti si život i dati mu neki smisao, vjerojatno nikada ne ću uspijeti u tome, ne?
A ne mogu reći da mi je najveći gušt u životu pomagati drugima ili nešto slično kao što je jednom prilikom rekla jedna krasna osoba, jer ja nisam krasna osoba.
Imam i novog prijatelja, biljku koju sam dobila za rođendan. Ona ima jako puno razumjevanja. I vlakana. Nadam se da ju ne ću pojesti u snu. Jadna Ružica ... a tako sam ju voljela ...
Komformizam je sranje. Nervira me i najrađe bih da nikad nisam čula za njega. Znate ko je cool? George Costanza. Nevjerojatno je kako me taj lik zapanjuje, ali morate priznati da je karakter ^^ Nego, natrag na konformizam. Nervira me fobija od komformizma.
Kad izbjegavam nešto što bih inaće vjerojatno i sama htjela, samo da ne bi slučajno ispalo da to radim iz komformističkih pobuda.
Tako čovjek može jako puno dobrih stvari propustiti.
Čitam Anu Karenjinu. Knjiga je super. Onovremeni Potter. I ne govorim to kako bih vas natjerala na zgražanje. Zgražanje si zabijte znate kam, pa idemo razmisliti. Radnja je sama po sebi jednostavna, tema također ako se tako gleda, makar ima tu i puno toga skrivenog...
Fascinira me to vrijeme, društveni odnosi, uloge, promjene ... balovi, odjeća, plesovi ... bilo bi zbilja zakon sudjelovat u nećem takvom zapravo :) Volim društvene plesove zapravo. S određenom koracima, pravilima i svime time.
Dojadila mi ovih dana sva moguća i nemoguća glazba koju imam, što i nije previše teško jer meni takve stavri zbilja jako brzo dosade.
Čim znam kaj dolazi iduće, riječi, glazbu, sve ... odmah nije to to, odmah je sve prazno.
I onda mi je u tom nekom već i laganom očaju pogled pao na hrpu bratovih cd-ova koje mu pokušavam vratiti već mjesec dana.
Žao mi je kaj nisam ranije. Ima zbilja odličnih stvari ... eto me natrag u Freaksland ^^
Nego eto, proživjela sam i neke evente s svojom ljubljenom razrednom zajednicom i nekako polako čovijek shvati da sve ima razlog.
Kad sam se vratila s jedne od svojih šetnji, nekako me strefilo. To su jedni od onih posebnih trenutaka, kad ste iz sebe izvukli i zadnji atom snage, dali sve što ste imali i zapravo ni je postojite ... dođem doma, zavežem cucka, dam mu vode, popnem se na krov garaže i tamo se izvalim kolko sam duga i široka. U hladu ... orah iznad mene se lagano ljulja, lišće se izmjenjuje s svjetlim plavim nebom , ljuljam se zajedno s njima ... u svakoj žili tjela osjećam otkucaje srca koje udara kao da sutra ne postoji ... smirujem se polako iako mi ritam srca još uvijek odzvanja glavom , ritam vjetra ... u tim trenucima sve je tako kristalno jasno, nema nikakvih nepoznanica, nikakvih strahova ... samo mir. Shvatiš da vuk nikad ne može biti s psima i da nema smisla lajati. I živo ti se fučka zapravo ... bi li me oni mogli učiniti sretnom? Mogu li razumjeti onaj odsjaj sunca na nepokošenoj travi koja se prostire u nedogled? Ono povijanje pšenice pod laganim vjetrom za koje živim? Ne znam, ali znam da bi bilo previše sebično kada bih očekivala da se ljudi prilagode meni.
Lakše ih je napustiti. Zapravo, najlakše je napustiti sve, otići ... ali ima li to smisla? Isti oni problemi koji su te uništili ovdije, sustići će te kamo god da odeš ... u zadnje vrijeme gledam dosta filmova.
Kuća letečih bodeža mi je jedan od dražih. Zaplet mi je fantastičan, borbe orginalne, pogotovo u šumi bambusa ...
i ima pouku. Happy end ne postoji. Dokle god postoji život , biti će i problema. Živjeli su zauvijek sretno je prilično relativno rečeno.
Ali eto, zato se valjda ljudi i tolko razočaravaju u život. Jer ih od malena uče da će dobri živjeti zauvijek sretno.
A ako pogledamo recimo Pepeljugu. Kladim se da je kad je upoznala muževu familiju i saznala da ju vara nakon mnogo godina braka i sedmero djece poželjela da nikad nije napustila svoju hrpicu pepela i ptičice. I vjerojatno je i sad negdje na sastanku lječenih alkoholičara.
Dobro otvorite oči, kažem vam. Mali princ zapravo ima najsretniji mogući završetak. I pomeni je to zato zbilja jedna od ono... top bajki, ako se uopće može nazvati bajkom. Ne nije on to, ali idalje odrasli misle da je samo za djecu ...
Zapravo, zašto ljudi misle da moraju biti "sretni" da bi mogli biti sretni ? Zašto misle da su suze loše? Jer su razočaranja stvarna i razbijaju naše male iluzije o "sretom" životu ? Eto, ljudi su nesretni dok god žive, tako je oduvijek, tako će i biti. Zato je vjerojatno smrt i jednini pravi, ali baš iskreni, sretni kraj priče. Zato je valjda krv toliko fascinantna. Ne znam. Sve nekako s njom počinje, s njom i završava.
Nešto posve nebitno u ovome trenutku me navelo da razmislim o budućnosti svoje pripovijesti. Znate onoj o Angelini to.
Mislim da nema smisla, uopće pokušavati napraviti nešto od toga. Previše je komplicirano, da bih mogla sve povezati kako valja.
Jer što više čitam to više uviđam koliko je sve skupa komplicirano. Mislim prave stvari, prave knjige. Bilo tko može napisati nekakav zbučkuruš. A i kako vrijeme prolazi, uviđam kako su stvari kojima sam se nekada divila jednostavno ... prazne, koiko se god onda činile posebne. Onda mi je trebao izlaz, sada mi više ne treba. Sada nikamo ne bježim.
Jer život je borba. I mogu si ja umišljati da je to borba protiv nekakvih sila zla, nekakvih demona ... ali nije. To je borba protiv sebe, protiv drugih. Kada ubijaš, ubijaš ljude, ubijaš sebi slične, za ništa krive osim što su ti se našli na putu. I zato je ubojstvo toliko intrigantno, toliko posebno. I krv sama po sebi ne znaći ništa. Ne dok iza nje ne stoji čovijek. I što se onda ima za pisati?
Ne želim pisati o sebi, ne bi bilo pošteno prema ljudima oko mene. Treba pisati o njoj, možda staviti kakvu pouku? Budite dobri, ne dorogirajte se, završite školu? Jedostavno ... ono što jeste priča je previše divlje da bih to mogla savladati.
Da bih moglu ući u umove čitatelja i voditi ih, kontrolirati ih ... jednog dana, ako Bog da. Do onda želim živjeti i ne zamarati se takvim stvarima. Mladost je da se uludo troši, starost da se za mladošću jadikuje. I po mogučnosti napiše koja knjiga.