"Zašto je ta knjiga tako debela?", bilo je pitanje gospodina Oca. Pitanje na koje nisam mogla nesmotreno odgovoriti, niti pokazati da se osječam napadnutom. " Nisam je ja napisala, da znam sve njene tajne." Odgovorila sam ponosna na izbjegavanje odgovora na pitanje.
"Znaš, primjetio sam da što sam stariji, sve manje čitam debele knjige.", započeo je govor čiji je sadržaj bio predvidljiv i jedino što mi je znaćio bio je vježba kontrole.
"Ne daj se isprovocirati, znaš da to namjerno radi", govorila sam sama sebi.
Nastavio je dalje kao da pred mene iznosi mudrost Života "Mislim da su takve knjige glupe. Nije mi jasno što ima taj ... Frank Herbert ... što on ima tolko govoriti." Samo sam se nasmješila dopustivši Majci da se logikom prepire s njime iako je otvoreno rekao da je jedna od meni najvažnijih stvari u životu budalaština. Nemam namjera mjenjati njegovo mišljenje.
Još nekoliko trenutaka sam prazno zurila prema TV-u glumeći da sam se zamislila nad njegovim rječima a onda otišla provjeriti je li se oprao veš. Nisam sigurna zašto to radi. Vjerojatno on zna puno više od mene. Ipak je on u petnajestoj godini proučio kompletnog Krležu ... i ne propušta nijednu priliku da se hvali time i činjenicom da kako on kaže vjerojatno ne ću nikada staći njegovu razinu načitanosti. Ni ja, niti itko od moje braće. Ponovo taj osjećaj nedostižnosti. Iako, ljudi koji se imaju potrebu hvalisati oko nećega, često su upravo nesigurni u to ... nitko ne zna što će nam budućnost donjeti, a samo rijetki ispravno naslučuju. Ipak, ne zamjeram mu to. Previše sam toga dobila od njega da bih mu uskratila staračko mrmljanje. Ipak je on muško. A njima treba svašta opraštati, jer ipak, oni ne znaju ...
A i nije bio predaleko od istine ... "Debele knjige s kartama" kako ih on zove. Fantastika, jedan od žanrova kojem se najviše osporava vrijednost. Ne mogu poreći da su mi Te knjige donjele mnogo užitaka, mnogo razmišljanja, možda ćak i nešto malo mudrosti.
Dina mi se sviđa. Riječi teku prirodno, poput pijeska nošenog vjetrom, riječi koje ocrtavaju neku drugu istinu, neku drugu sadašnjost čiji život moj um brižljivo upija s tih žućkastih stranica. Te riječi me mjenjaju. I ne mogu ne pomisliti na jedan drugi um, drugu svijest koja je isto tako ćinila istu stvar, davno prije mene, je li ta svijest doživjela te iste riječi kao i moja? Koja je razlika motiva, koja je razlika okolnosti koje su tu svijest ućinile toliko različitom od moje, ali ju istovremeno nalazim sličnom u istosti riječi ...
Oni novci od neki dan. Rješila sam se njihovog tereta, predala ih u ruke koje su otporne na njihov otrov. I shvatila cjenu toga što sam učinila kada sam se suočila s izborom nužnosti zbog ograničenosti sredstava. Mogla sam kupiti četiri volumea mange koju čitam. Mogla sam kupiti cd Mikea Oldfielda koji nemam. Mogla sam kupiti još jedan cd , koji bi bilokome bio beznačajan. Mene je pogodio ravno tamo gdje najviše boli. I osmjehnula sam mu se, malom vražičku. Mogla sam ga imati ... ali odluka je bila donešena. Jedan volume i knjiga. Knjiga koje se užasavam. I sada, nakon što mi tri dana stoji na stolu, lecnem se svaki put kada mi pogled znatiželjno sklizne na nju. Ponovo, i da znate koja je knjiga, ne bi vam bilo ništa jasno. Ali ja znam zašto me užasava. Jer nisam spremna za nju. Znam to. Znam da ću joj ako ne ću biti oprezna ućiniti najgore što se knjizi može učiniti. Pročitati ju, jer se mora. Ne želim to, ne želim čitati da bih bila netko i nešto, ne želim čitati kako bih stekla poštovanje u društvu, bila prihvaćena. Radje bih bila budala koja ni lektiru ne pročita nego čitala zbog toga. Što je bilo bilo je, alea iacta est. Idea je iščupana iz osobe i sada se samo mogu nadati da je sposobna egzistirati kao takva, plutajući u zraku, dok ju ja ne upijem. Zbog sebe. Jer u nju vjerujem, jer ju osjećam. Dok se to ne dogodi, čuvat ću tu Knjigu tako da mi je uvijek blizu, da nikad ne zaboravim zašto sam žrtvovala, dala na trajno čuvanje hrpu novaca, hrpu koja me je mogla učiniti zadovoljnom, ispuniti hireve mog srca. Zašto sam ih bacila od sebe, ne osvrčući se za njima osim jednom kada sam pogledala u bunar prošlosti i unutra vidjela odraz sebe i dobro znanog Žutog zmaja. Mogla sam imati taj odraz, uvijek pored mene, ali nikad stvaran. Trenutak kasnije skrenula sam pogled s tog odraza i ušutkala zadnji glas žalovanja u sebi. Nisam sigurna je li ovo moj put. Proći će još mnogo vremena prije negloli ću to znati.
Ali život ne zahtjeva takva velika znanja od osobe, samo male odluke, male odluke koje nam mjenjaju sudbinu.
Post je objavljen 31.07.2006. u 16:24 sati.