Raspjevani dikobraz
srijeda, 26.07.2006.
Jednom dok bijah nigdje,a pomalo i svugdje,ali uglavnom vani, našao me prijatelj vjetar te stao šumiti, šuškati, a pomalo i šaputati. Šumio je o ljudima, šuškao o prijateljima, šaputao o ljubavima. "Bojiš li se mali čovječe? Bojiš li se da je sve uzaludno? Bojiš li se da će te prošlost zauvijek okovati, bojiš li se pustiti je? Khuuukavico ... bojiš se vjerovati ljudima, bojiš se spustiti štiteve, bojiš se da si u krivu ... da ljudi pružaju utjehu, da razumiju ... zašto? zašto sjediš ovdije sam kad mogao bi biti okružen smjehom, okružen prijateljima ... mali čovječe ... ", zavijao je on ... tiho pa jače, bez prestanka ... a tada je pala kiša i vjetar je umuknuo. Sjetila sam se davno stečenjog prijatelja, davno danog obećanja. Obećanja koje ne mogu zaboraviti, unatoč svemu.
