Eto, čudno je kako sve na kraju ispadne. Zapravo, prilično je čudno čuditi se čudnosti zbivanja.
Sama zbivanja kao takva zapravo i nisu toliko bitna koliko moja dojmljenost njima.
Navršila sam sedamnaest, ništa bitno rekli biste. Ali opet, imam osjećaj kao da su najbolje gdine mog života zamnom i dugo sam se vremena živcirala zbog toga, ali na kraju sam zaključila da ću onda onih 50-ak koje su mi ostale iskoristiti najbolje što znam i umijem.
U konečnici, ako ću se stalno truditi srediti si život i dati mu neki smisao, vjerojatno nikada ne ću uspijeti u tome, ne?
A ne mogu reći da mi je najveći gušt u životu pomagati drugima ili nešto slično kao što je jednom prilikom rekla jedna krasna osoba, jer ja nisam krasna osoba.
Imam i novog prijatelja, biljku koju sam dobila za rođendan. Ona ima jako puno razumjevanja. I vlakana. Nadam se da ju ne ću pojesti u snu. Jadna Ružica ... a tako sam ju voljela ...
Komformizam je sranje. Nervira me i najrađe bih da nikad nisam čula za njega. Znate ko je cool? George Costanza. Nevjerojatno je kako me taj lik zapanjuje, ali morate priznati da je karakter ^^ Nego, natrag na konformizam. Nervira me fobija od komformizma.
Kad izbjegavam nešto što bih inaće vjerojatno i sama htjela, samo da ne bi slučajno ispalo da to radim iz komformističkih pobuda.
Tako čovjek može jako puno dobrih stvari propustiti.
Čitam Anu Karenjinu. Knjiga je super. Onovremeni Potter. I ne govorim to kako bih vas natjerala na zgražanje. Zgražanje si zabijte znate kam, pa idemo razmisliti. Radnja je sama po sebi jednostavna, tema također ako se tako gleda, makar ima tu i puno toga skrivenog...
Fascinira me to vrijeme, društveni odnosi, uloge, promjene ... balovi, odjeća, plesovi ... bilo bi zbilja zakon sudjelovat u nećem takvom zapravo :) Volim društvene plesove zapravo. S određenom koracima, pravilima i svime time.
Dojadila mi ovih dana sva moguća i nemoguća glazba koju imam, što i nije previše teško jer meni takve stavri zbilja jako brzo dosade.
Čim znam kaj dolazi iduće, riječi, glazbu, sve ... odmah nije to to, odmah je sve prazno.
I onda mi je u tom nekom već i laganom očaju pogled pao na hrpu bratovih cd-ova koje mu pokušavam vratiti već mjesec dana.
Žao mi je kaj nisam ranije. Ima zbilja odličnih stvari ... eto me natrag u Freaksland ^^
Nego eto, proživjela sam i neke evente s svojom ljubljenom razrednom zajednicom i nekako polako čovijek shvati da sve ima razlog.
Kad sam se vratila s jedne od svojih šetnji, nekako me strefilo. To su jedni od onih posebnih trenutaka, kad ste iz sebe izvukli i zadnji atom snage, dali sve što ste imali i zapravo ni je postojite ... dođem doma, zavežem cucka, dam mu vode, popnem se na krov garaže i tamo se izvalim kolko sam duga i široka. U hladu ... orah iznad mene se lagano ljulja, lišće se izmjenjuje s svjetlim plavim nebom , ljuljam se zajedno s njima ... u svakoj žili tjela osjećam otkucaje srca koje udara kao da sutra ne postoji ... smirujem se polako iako mi ritam srca još uvijek odzvanja glavom , ritam vjetra ... u tim trenucima sve je tako kristalno jasno, nema nikakvih nepoznanica, nikakvih strahova ... samo mir. Shvatiš da vuk nikad ne može biti s psima i da nema smisla lajati. I živo ti se fučka zapravo ... bi li me oni mogli učiniti sretnom? Mogu li razumjeti onaj odsjaj sunca na nepokošenoj travi koja se prostire u nedogled? Ono povijanje pšenice pod laganim vjetrom za koje živim? Ne znam, ali znam da bi bilo previše sebično kada bih očekivala da se ljudi prilagode meni.
Lakše ih je napustiti. Zapravo, najlakše je napustiti sve, otići ... ali ima li to smisla? Isti oni problemi koji su te uništili ovdije, sustići će te kamo god da odeš ... u zadnje vrijeme gledam dosta filmova.
Kuća letečih bodeža mi je jedan od dražih. Zaplet mi je fantastičan, borbe orginalne, pogotovo u šumi bambusa ...
i ima pouku. Happy end ne postoji. Dokle god postoji život , biti će i problema. Živjeli su zauvijek sretno je prilično relativno rečeno.
Ali eto, zato se valjda ljudi i tolko razočaravaju u život. Jer ih od malena uče da će dobri živjeti zauvijek sretno.
A ako pogledamo recimo Pepeljugu. Kladim se da je kad je upoznala muževu familiju i saznala da ju vara nakon mnogo godina braka i sedmero djece poželjela da nikad nije napustila svoju hrpicu pepela i ptičice. I vjerojatno je i sad negdje na sastanku lječenih alkoholičara.
Dobro otvorite oči, kažem vam. Mali princ zapravo ima najsretniji mogući završetak. I pomeni je to zato zbilja jedna od ono... top bajki, ako se uopće može nazvati bajkom. Ne nije on to, ali idalje odrasli misle da je samo za djecu ...
Zapravo, zašto ljudi misle da moraju biti "sretni" da bi mogli biti sretni ? Zašto misle da su suze loše? Jer su razočaranja stvarna i razbijaju naše male iluzije o "sretom" životu ? Eto, ljudi su nesretni dok god žive, tako je oduvijek, tako će i biti. Zato je vjerojatno smrt i jednini pravi, ali baš iskreni, sretni kraj priče. Zato je valjda krv toliko fascinantna. Ne znam. Sve nekako s njom počinje, s njom i završava.
Nešto posve nebitno u ovome trenutku me navelo da razmislim o budućnosti svoje pripovijesti. Znate onoj o Angelini to.
Mislim da nema smisla, uopće pokušavati napraviti nešto od toga. Previše je komplicirano, da bih mogla sve povezati kako valja.
Jer što više čitam to više uviđam koliko je sve skupa komplicirano. Mislim prave stvari, prave knjige. Bilo tko može napisati nekakav zbučkuruš. A i kako vrijeme prolazi, uviđam kako su stvari kojima sam se nekada divila jednostavno ... prazne, koiko se god onda činile posebne. Onda mi je trebao izlaz, sada mi više ne treba. Sada nikamo ne bježim.
Jer život je borba. I mogu si ja umišljati da je to borba protiv nekakvih sila zla, nekakvih demona ... ali nije. To je borba protiv sebe, protiv drugih. Kada ubijaš, ubijaš ljude, ubijaš sebi slične, za ništa krive osim što su ti se našli na putu. I zato je ubojstvo toliko intrigantno, toliko posebno. I krv sama po sebi ne znaći ništa. Ne dok iza nje ne stoji čovijek. I što se onda ima za pisati?
Ne želim pisati o sebi, ne bi bilo pošteno prema ljudima oko mene. Treba pisati o njoj, možda staviti kakvu pouku? Budite dobri, ne dorogirajte se, završite školu? Jedostavno ... ono što jeste priča je previše divlje da bih to mogla savladati.
Da bih moglu ući u umove čitatelja i voditi ih, kontrolirati ih ... jednog dana, ako Bog da. Do onda želim živjeti i ne zamarati se takvim stvarima. Mladost je da se uludo troši, starost da se za mladošću jadikuje. I po mogučnosti napiše koja knjiga.
Post je objavljen 01.07.2006. u 02:19 sati.