Raspjevani dikobraz
utorak, 04.07.2006.
Kia čestitam!
Razmatrala sam ideju da prestanem pisati. Zauvijek.
Budući da sam premještanjem bloga ubila njegovu staru bit, koja je bila suvišna ispunivši svoj smisao.
A i prošli mi se post čini kao bučkuruš svih bučkuruša. Imam ideju, cjeli koncept u glavi. I onda se tolko zapletem u detaljima i novim idejama da zaboravim koja je poanta i zaključak toga što sam pisala i sve ispadne naopačke, bezveze nabacane nezaokružene misli.
Čini se da mi je nezaokruženost životna sudbina. He he.
No onda vidim vaše komentare. Baš me briga da mi se i samo ulizujete. Ono, imam šest ljudi koji zbilja pročitaju ono što napišem.
I iako vam godinama nisam ostavljala komentare na blogovima, idalje ste nekako, ni ja pojma nemam kaoko naslutili da imam novi post.
Novi post na mrtvom blogu. I eto, možda, ali samo možda nešto dobro izraste iz ovoga. Iz ljeta, iz bloga, iz Raspjevane krtice.
Maknula sam sve suvišno i pitanje je što je ostalo? Vrijeme će pokazati ... o da ... vrijeme. To prokleto vrijeme koje nikako da donese bolje sutra. S kojim se viječno borim znajući unaprijed da je bitka izgubljena ... o da...
