Šta, bitka izgubljena? Ko je reko da je bitka izgubljena da ga odmah napucam u dupe. Na mom blogu tako govoriti...
Ok. Kolike su šanse da kad imate savršenu ideju za post, kad sve sklepate kak spada i samo treba dodati napomenu što se dogodilo idučeg jutra , da cjela stvar uspije ako ste talentirani kao ja? Jednake su nuli. I sad sam loše volje i ne da mi se ništa pisat. A dovraga sa svime ... dovraga.
Bila ja u kinu prekjučer. Bilo zakon uglavnom zbog društva. S Žoržem nikad nije dosadno.
Film ... Ultraviolet ... to je pravi SF. S maglaskom na F.
Mislim koje su šanse da u cjeloj vojsci nema ni jednog jedinog snajperista ??? Samo JA smijem sa svojom Draydicom tako klat, onda je to opravdano, jer je iz osobnog zadovoljstva.
No nije bitno. Dojam. Moj dojam je bio zapanjujuće dobar s obzirom da film zbilja djeluje neuvjerljivo. Ima nekih elemenata koji zbilja dobro djelujuju. Cjeli taj svijet je prilično fascinantan, i začudo zbilja bih htjela film ponovo pogledati. Ali uostalom, ajde. Imaju ljepe efekte ... shiny ... al kaj je tu je, kad padam na zapaljene mačofe ...
I još jedan izrazito zanimljiv detalj. Žena ima cjelo vrijeme otkriven trbuh, što je u neku ruku ultrairitantno.
Barem bilo prije nego sam pogledala film. Ali zapravo nije :)
To je zapravo prilično orginalno. Uopče pozornost je maknuta s grudi i stražnjice, što je izrazito, izrazito neuobičajeno.
I što mi se sviđa. Konačno ima nade i za nas :3
Iako je bad guy totalno loše napravljen. Mislim ne onako loše ko u Spidermanima, to je nenadmašivo, ali je onako ... bljah. Mislim, ima i kod tog lika dobrih stvari, nema kaj, recimo da je antigen stavio u vlastitog klona, to je simpa ^^ Ali se opet čovijek pita zašto nisu napravili više tog antigena ... ali vi neznate o čemu se radi pa nema smisla da ja tu sad o nekakvim antigenima trubim.
Ovako, mogu vam samo nabacati hrpu nepovezanih dojmova iz kojih vi koji niste pogledali film ne biste apsolutno ništa shvatili. Uostalom nije ni bitno.
Sad ne mogu razmišljati. Nemam glazbe. Dobro, imam ali to sam se tek sad sjetila kad sam razmišljala što mi fali. Vanessa će biti dovoljna.
Ali kako je Bolero izmasakrirala to joj ne ću oprostiti. Ne da vi imate pojma o čem ja to, ali ajde, to mi već postaje tradicija.
Što je prilično neobično jer bi nepristrani promatrač zaključio da sam trenutno prilično pri pameti. Kao što dugo nisam bila. Ne znam zašto mi je onda tako teško promrljati tih par rečenica ... A svaku večer prije spavanja ... uvijek imam tako dobrih stvari i uvijek si obečam da ću ih idučeg jutra zapisati i uvijek zaboravim. I uvijek kad pišem nije to to kao prvi put kad su mi riječi same od sebe nicale u glavi ... jedna po jedna ... izriući moje misli bolje nego što bih ikad sama znala. Eto, proizvod čega su te moje riječi? Na radim ja to svijesno ... ne znam, zbilja nemam pojma kako i zašto mi takve stvari padaju u glavu. Ali jednsotavno to rade i zaokupljaju me, opsjedaju i ne daju spavati ... ljudi mi već polagano govore da sam luda ...
Ne znam ni ja. Ali vidite, danas, danas će vam svako prodati spiku kako je on drugačiji, kako se on nekakva posebna kobasica kakvu niko ne može razumijeti ... trlababalan ... i to je sasvim uredu. Adolescencija ko adolescencija. Veliki ljudi su stvoreni da budu neshvaćeni.
I mene totalno brine to što sam ja ofca. Najobičnija ofcasta ofca. Inaće, to tolko ne dolazi do izrađaja u mojem prirodnom staništu, ali kad odem u Zagreb... jeza me strefi kolko tamo ima ljudi... i onaj Importane pothodnik ... i tramvaj ... ljudi ... puno ljudi. Toliko lica, toliko lica među kojima je moglo biti imoje stopljeno u masu ... gadnu bezličnu masu ... i što u toj masi znaće ljudi?
Prenosnici genetičkog matreijala. Ja vidim sao x i y kromosome kako jurcaju naokolo ... i to me plaši ... i što je onda neponovljiva jedinka bez sposobnosti reprodukcije? Statist ili možda nadglednik?
Kad sam stavila onaj crtež rekli su neki da sam se poboljšala. Onda sam išla gledati nekek stare stvari. Ali zbilja stare stvari, ono Osnovnjak stare. I sve me jeza hvatala, koliko je to katastrofalno. Ali sam se sjetila još jedne stavri. Tada, to mi je izgledalo fantastično, kao napredak. Znaći glavna promjena se nije dogodila u tome kako crtam stavri, već u tome kako gledam. I tu je bit.
Umjetnici nemoraju imati savršenu tehniku. Njih izdvaja to kako vide. Ja nisam umjetnik. Moj vid se okrenuo sasvim na drugu stranu.
Ja sam u nekoj posve ironičnoj okrutnoj Božjoj igri lišena kreativnosti, sposobnosti da stvaram. A vidim i rađe bih da ne vidim. Jer kakve koristi imam od toga? To me samo dovelo do točke u životu kad sam postala nevjerojatno uobražena i otjerala najbolje prijatelje od sebe.
I koji vrag da se sad radi ... koji vrag da radi čovijek kad ostane sam ... mogu otiči van, trčati ... trčati dok mi ne pozli. Ne pomaže. Od sebe čovijek ne može pobijeći. I što drugo mogu nego pred Bogom pasti na koljena i priznati da sam bez njega ništa.
Pokušavala sam mu pogledati u lice oči u oči, dokazati mu da nema pravo upravljati mojim životom, mojom sudbinom i što sam više rasla, to me on više ponižavao, što sam mu više dokazivala da imam pravo radiit što me volja to me gore zbog toga pekla savijest, dok jedne večeri koju sam provela u društvu jedne od rijetkih osoba s kojima mi je ugodno nisam ugledala mjesec, zvijezde, prostranstvo oko mene, moje kraljevstvo ... jednostavno ima li smisla boriti se protiv ... smisla?
Ne ... moram se nastaviti boriti makar za pogled na pun mjesec visoko na nebu dok konačno nalazim trenutak odmora u svojoj privatnoj oazi , u svojem skrivenom jezercu ... makar za one trenutke dok s Pukicom osvajam zamke ili jednostavno lovimo zečeve ... makar morala biti sama, makar morala biti drukčija u svojem odbijanju trendovskih prenemaganja, neka. U konačnici ništa me ne može poniziti ako znam da idem pravim putem.