Pregled posta

The song of the Sun

Koliko pljuski čovijek može tolerirati prije nego mu dojadi? U toj čudnoj igri nije bitno tko koga udara, tko pobjeđuje ...
Znate zašto želim prestati pisati??? Zato jer možda ako prestanem pisati ludosti, možda prestanam u njih i vjerovati.
Možda sve to ode nekamo i pusti me da živim. Iako sumnjam. Danas sam imala nevjerojatno zanimljiv razgovor s tjesteninom sa sirom.
Koja je bila preslana usput rećeno, što nije moja krivica budući da kuham onu iz vrečice.
I tjestenina misli da bi bilo dobro da prestanem umlačivati ono jadno malo stvorenje u glavi koje stelno blebeče gluposti. Možda ušuti samo od sebe ako ću imati strpljenja. A možda te brbljarije i nistu tolko loše. Bezbroj sam se puta našla u situaciji da sam nešto proglasila šugom prije nego sam stigla i razmisliti o tome.
Štos je u tome što sam valjda prepodložna vanjskim utjecajima, budući da ne mogu kao sva druga normalna djeca i kao što bi moji starci željeli biti vani na jezeru, nego provodim dane uglavnom čitajuči što knjige, što mange.
A kad se nešto čita, ne uzima se olako... i onda sve više i više razmišljaš o tome ... recimo sad sam čitala mangu Angel Sanctuary u kojoj je između ostalog riječ o toliko opsesivnoj ljubavi da je dovela do incesta. To je lako povezivo s Anom Karenjinom koja također krši društvene norme. Ali, je li zabrana incesta društvena norma koliko i zadana vjernost u braku ili je i amoralno i neprirodno ... Što biste vi učinili da ste u situaciji njihovih roditelja? prijatelja ... oni bivaju odbačeni od društva. Sad, Ana ... ona se ubije. To je realno. Bilo tko bi lako poludio u takvom položaju. A Sara, cura iz priče o anđelima ... ona umire da bi spasila svog brata koji ide u Had o nju. To je nerealno *vid čuda* koliko god bilo fascinantno (odlazak u Had i sve, ne incest).
I toliko koliko je s jedne strane Arrakis fascinantan, opet, čovijek je prisiljen živjeti tu i sada, određen sa eto, zanimljivim fizikalnim zakonima. Sad, tu specifičnost tih zakona možemo povezati s antropičkim načelima, ali nisam ih još dosta proučila da bih se usudila bauljati tuda.
Pa sam se pitala ... koja su glavna čovijekova ograničenja? Početak i kraj ... rođenje i smrt ... a onda sljedi sve ostalo ...
Sad je pitanje vjerujete li u dušu ili ne, ali ja osobno vjerujem pa mi je i misao kako su ograničenja ovoga svijeta sasvim nužna * ilti njegova dosadnost* kako bi nam se istovremeno omogučila sloboda imaginacije.
Dakle ja sam ovdije. Prihvaćam i to i da sam čovijek i bla bla bla ... sve dozlaboga dosadne podatke o meni.
Ali istovremeno, ja sam i sve ono što zamišljam i osječam. Možete reći da nisam ali nikako ne ćete biti u pravu. Jer ja nisam ono što drugi vide u meni, ja sam ono što ja vidim u sebi. Ja sama sebe definiram. I imam potpunu slobodu. I mogu biti frižider u slobodno vrijeme, kaj se cjelog svijeta tiče.
I mogu provoditi podneva sjedeći na prozorskoj dasci čitajući i osluškujući kišu. Mogu biti vani u lovu na orkofe koji se skrivaju u pečinama obližnjih planina *ilti u jarku za odvod kiše*. Zato nema smisla previše se sekirati što je svakodnevni život pušiona i tražiti potvrdu svoje vrijednosti ili jednostavno prihvaćanje kod drugih. Nema smisla cjelo vrijeme plakati nadajući se da će se neko smilovati i pružiti ti ruku *što ljudi maaaasovno rade*, kad možeš i sam ustati. Nema smisla prezireti život kada je toliko ljep.
A ponovo taj moji savršen svijet uništava viša sila. Urbanizacija. Prokleta urbanizacija. Za dvadest godina živjet ću u predgrađu. Dosadnom, šugavom, izbetoniranom predgrađu ... obližnju šumu će posjeći, polja sretvoriti u stambene blokove, staze asfaltirati ...
Ovih dana su mi obnavlajli cestu pred kućom. Staru izrovali, novo nabacali ... i ne bi bilo bad da oni to nisu popravljali sranja koja su napravili prošle jeseni i kad im se ta cesta skroz raspala. Da ne nevodimo činjenicu da su meni točno pred kučom, nasred moje najomiljenije rute iskopali jamu u koju uvijek upadnem biciklom pokušavajući izbjeći jureće kamijone. Tako je, draga moja natučena guzico, demokraciju možeš kriviti za te masnice. Zašto demokraciju? Jer to uopće nije bilo planirano da se tako napravi. To su trebali zatrpati, ali ih je usred radova prekinulo nekakvo vjeće mjesne zajednice sastavljeno od ljutitih mama koje su zaključile da će ako poprave cestu promet biti pre brz i da će to biti potencijalna opasnost za njihovu dječicu koja moraju prelaziti preko te ceste na putu u školu.
A dovraga i s jadnom malom dječicom koja ne znaju prelaziti cestu ... jedva čekam da naprave obilaznicu, onda će nas valjda civilizacija pustiti na miru neko vrijeme, iako je i ovo užasno, jer svuda oko ceste bacaju one ostatke ... nekakvu crnu ljepljivu tekučinu ... mislim mojem travnjaku to raditi, dođe ti da ideš po sačmaricu i sve ih nastrijeliš, tamo pred vlastitom kućom.
I tako da ja ostajem isti stari luđak s zagnojenim žuljem na ruci koji za dva dana ide na more. Da da, dobro ste čuli, ne će me biti tjedan dana. Nije da je to našto strašno za vas ili nešto, ali čisto za informaciju. Fino ću si živce odmorit tamo ... bogu iza nogu ... bez staraca, i bez njihovih uobičajenih primjedaba ... dovraga, jel da da nemam ogromno dupe, jel da?
Eto ljudi moji i ne ljudi, to bi bilo sve do idućeg viđenja, do viđenja

Post je objavljen 14.07.2006. u 15:47 sati.