Marketing
What can I do to make you ...
Volim osjetiti hladnoću većernjeg povjetarca. Zato sam i prekinula čitanje Dine. Pao je mrak, a onda moram paliti svjetlo, tj zatvarati prozor. A to nije nimalo ljepo. Čitati ću sutra, koliko mi god to teško palo. ( huahahahahaha, moš si mislit, kladim se da ću opet čitat do 3, al eto ... i ja sam samo čovijek) Svejedno, koliko god mi taj zalazak sunca bio nepovoljan, svejedno drago mi je zbog njega. Promjena ... osnova života, prilika za napredak ... dolazak hladnoće, blažene hladnoće ... i ne govorim to samo jer mi je vruće. Svima je vuće. Točka. Ne vidim zašto bismo cvilili oko toga. Samo više volim zimu. Da me uspava, smiri. Zaustavi u svojoj uspavanosti, kristalizira vodu oko mene, u meni.
Da mi da trenutak za razmišljanje, da prestanem bezglavo srljati, da čujem, vidim ... Najgore je kada čovijek shvati koliko mu se toga pružalo, ali je zbog svoje osobne uvjerenosti u apsolutnu nemogućnost tih mogućnosti porekao njihovo postojanje. Koliko je toga bilo skriveno ... bilo rečeno tek pogledom, koliko je bio tvrdoglav ...
A ipak, žalim li za ičime što sam učinila, proklinjem li sudbinu? Mislim da ne ... jer ipak bio je to MOJ izbor. Bila je to sreća koju mi je sudbina pružila. Makar i na trenutak. Nemam razloga ne smješiti se i kad je najgore. Ne kesiti se sudbini u lice dok ovladana gnjevom bacam čaše u pod. Makar u mašti, jer bi me inaće stara zaklala. Fale mi sukobi ... sve je ravno. Nikoga za podčiniti, nikoga za razoriti ... borba je samo u meni. Borba da nastavim hodati. Idalje. Noseći svoju žrtvu u sebi. Svoj izbor. Ne tražim ništa za uzvrat ... ništa
Najgore je kada shvatim da bez glazbe nisam sposobna osjećati. Ništa. Sve vatre zamru i samo bijes ostaje nakon što se ugasi linija.
Zašto? Valjda jer ne shvaćam. Zašto uvijek te iste oči. Različiti ljudi, isti pogled ... zašto one toliko pažljivo skrivaju znanje koje želim? Koje želim više od ičega na svijetu ... ljudska psiha je totalno fascinantna stvar. Nepojmljiva. Neshvatljiva.
No vratimo se bijesu. Što je on? Je li emocija? Ne ćini mi se da je tako. Primječujem ga samo kada shvatim kolko divlje udaram ping-pong lopticu. Koliko me boli briga hoće li pogoditi stol. Hoće li iskopati staroj oko. Valjda on proizlali iz činjenice da sam iz iskustva naučila da je bolje pregristi jezik nego priznati što je zapravo u meni. Ne govori o tome, ne razmišljaj o tome i nestat će. Samo nastavi hodati gledajući u pločnik ... I nestalo je, samo je pitanje ... do kada?
A koliko zapravo imam toliko mogućnosti, koliko život buja oko mene ... koliko želim biti poput njega, poput mušica koje lebde zrakom rano ujutro, dok je zrak još svijež. Koliko ne želim da bude svih tih pritisaka, budi ovo, budi ono. Zašto? Ta uvjetovanost me nervira ...
Mrzim kada imam novaca. Novčanice od dvjesto kuna razbacane po mom stolu, gledaju me podmuklo i zlokobno.
Ne želim ih. Govore mi da njima mogu kupiti sve što sam ikada htjela. Lažu. Možda mogu kupiti utjehu. Utjehu koja mi ne treba.
Ponovno sam si osposobila bic svojim jedinstvenim mehanićarskim vještinama. Ilti, kupila sam si novu vanjsku gumu. ^^ I strgala sve kočnice pokušavajući popraviti stražnje. Jednoga dana kupit ću si pravi bicikl. Ali ono. PRAVI.
A za sad mi i ova krntija mora biti dovoljna. Ipak, sjesti na bic nakon mjesec dana bez njega ... rjetko dobar osjećaj, pogotovo jer su mi skrpali onu rupu pred kučom. I jer imam puno zavoja na putu do dučana pa se uvijek ubijem u njima.
Mrzim kad mi propadnu podli mali planovi. To je totalno frustrajuće. Ali uredu je. Ja uvijek imam pričuvne male podle planove.
Znate kaj je žalosno? Ali totalno žalosno? Kad počnete uživati u slušanju Tima Bootha. Onda znate da ste totalno propali.
Ili kad shvatite da vam se sviđaju Drizztove hlače i to one s naše naslovnice da se razumijemo, ljepe, kožne. Bolest. Bekino. Prerasla sam zaljubljivanje u imaginarne likove, ne? 
Ne, ništa od ovoga, nema smisla. Nemoguće je. Nemoguće je napisati išta smisleno, išta svrhoshodno. Život ide dalje, ne?
Post je objavljen 27.07.2006. u 20:55 sati.