"Pod nebom Pariza"
petak , 26.06.2009.
Zaprimio sam mail ravnatelja GKS-a Željka Primorca i ovdje ga prosljeđujem:
U utorak 30. lipnja u Vrgorcu (Gradski park) priređujemo premijeru. Riječ je o autorskom projektu glumca Gorana Matovića pod naslovom Tin Ujević i Edith Piaf POD NEBOM PARIZA. Ovaj multimedijalni projekt otvara Kulturnu manifestaciju S Tinim u Vrgorcu 2009.
Nakon protjerivanja zbog protuaustrijske djelatnosti, godine 1912., Tin Ujević odlazi 1913. u Pariz. Ondje je provodio vrijeme između Nacionalne biblioteke, studentske sobice i kultne kavane Rotonda (u koju zalaze Apollinaire, Erenburg, Trocki, Picasso, Cocteau, Modigliani, Kiesling, Fujita, Anglade kao i ruski kubisti). Cjelokupno Ujevićevo djelo, kaže Miroslav Vaupotić, nalik je na Ujevićev ispovjedni esej Ispit savjesti u kojemu krvavim skalpelom ruši vlastite ideale i uluzije o životu a umjetnost prihvaća kao jedini spas. Kroz Ispit savjesti Ujević rekapitulira svoju životnu sreću i nesreću, uključujući nerealiziranu ljubavnu dramu. A Edith Piaf s 15 godina počinje kao ulična pjevačica, a od 1937. pjeva na pariškim scenama i postaje znamenito ime francuske šansone. Glasa puna neodoljive topline pjevala je o tjeskobi siromaštva, bijedi ulice i skitnji, ali i o neugasivoj nadi, povjerenju i sveprisutnoj magiji ljubavi.
U scensko-glazbenom susretu Pod nebom Pariza Goran Matović i Jasna Bilušić uz pratnju Dinka Appelta priređuju susret velikog Tina Ujevića (i njegovih pariških tekstova) i Edith Piaf, umjetnice koja je svojim pjevom uzbudila nebo nad Parizom. Ovaj imaginarni susret Edith Piaf i Tina Ujevića susret je glumca Gorana Matovića koji govori Tina preko 30 godina (iz svog mraka iz svoje svjetlosti) i Jasne Bilušić koja je kroz Edith Piaf postigla vrhunac svoje artističke karijere. Tin Ujević i Edith Piaf kroz ovaj program govore i pjevaju o Parizu, o ljubavi , o samoći, o ratu... .
Ovaj multimedijalni autorski projekt Gorana Matovića uključuje filmske ulomke, komentare aktera projekta o temama i motivima koji tište i muče Edith Piaf i Tina Ujevića u godinama njihovih pariških uzleta i padova kao i interpretacije ključnih ulomaka iz djela ovih autora nastalih u Parizu.
Dvostruka ispovijest (Ujevićevih doživljaja za vrijeme I. svjetskog rata i života Edith Piaf za vrijeme II. svjetskog rata) povremeno se pretapa u izvanvremeni dijalog.
Ravnatelj Gradskog kulturnog središta
______________________
Željko Primorac, prof.
komentiraj (35) * ispiši * #
Ode kiosk!
utorak , 23.06.2009.
Deurbanizacija koja zahvaća Vrgorac posljednjih godina ne očituje se samo u velikim događajima i prekretnicama poput gubitka općinskog suda, ona je vidljiva i u gubljenju malih stvari koje na prvi pogled ne zamjećujemo, ali svakako osjećamo njihov nestanak.
Jedan od takvih primjera je nedavno zatvaranje kioska nasuprot pijace u Vrgorcu. Spomenuti smeđi kiosk nije bio ništa posebno, zapravo, bio je i neugledniji od kioska nasuprot Pošte jer je bio i stariji. Međutim, nakon zatvaranja kioska, prostor od poljoprivredne ljekarne pa do Fine postao je nekako prazan i pust. Na cijelom tom potezu, kojim dnevnom prođe većina Vrgorčana, nemoguće je više usput kupiti novine, cigarete i druge artikle koje je ovaj kiosk prodavao. Ali tako je kako je, Slobodna Dalmacija je odlučila da su na području Vrgorca dva njezina kioska previše. Ne krivim njih što su to napravili, kao što ne mogu kriviti gradsku upravu da takve stvari ne uspjeva spriječiti, već samo konstatiram kako su male promjene poput zatvaranja kioska samo pokazatelj i simptom urušavanja urbaniteta Vrgorca koji je u prošlosti, kakav takav, ipak postojao.
komentiraj (19) * ispiši * #
Bršljan na Gradini
četvrtak , 18.06.2009.
Svakih nekoliko mjeseci vrgorsku Gradinu preraste grm bršljana. Gradina je najvažniji simbol Vrgorca i to se ne bi trebalo događati, ako ne zbog turista i naših gostiju, već radi nas samih. Postavlja se logično pitanje tko je odgovoran za čistoću zidova Gradine i okoliša oko nje, i da li je itko za to odgovoran.
komentiraj (6) * ispiši * #
Lipanjske i četničke žrtve u Vrgorskoj krajini: rasprava
nedjelja , 14.06.2009.
Nisam ništa planirao pisati o večerašnjoj tribini, ali nekako mi se učinilo pametnim i potrebnim napisati par rečenica o nekim povijesnim temama iz vrgorske povijesti u vrijeme Drugog svjetskog rata koje su još uvijek predmet prijepora u našem gradu i na takav način pokrenuti raspravu. Za one koji ne znaju, večeras je u organizaciji Gradskog kulturnog središta predavanje održao prof. dr. Josip Jurčević na temu "Rezolucija Vijeća Europe 1481 i žrtve Drugog svjetskog rata i poraća." Profesor Jurčević pripada onom dijelu struke koje možemo okarakterizirati kao povjesničare desne političke orijentacije. Puno je stvari iznio o problemima komunističkih zločina, njihovu neprocesuiranju i nadvladavanju komunističke ideologije, ili njezinih ostataka u današnjoj Hrvatskoj. Profesor je večeras dosta toga rekao i sa nekim stvarima se slažem, a sa mnogima ne, no smatram da je predavanje održao stručno i da je bilo korisno za građane. No najveći problem na večerašnjoj tribini, kao i inače u međuljudskim odnosima u gradu, jest da ljudi naprosto ne slušaju kad netko govori, ne poštuju njegovo mišljenje i ponekad su voljni dobacivati. Tako je bilo na tribini o izborima, tako je bilo i večeras. To je veliki problem, jer meni nikad neće biti problem argumentirano raspravljati s bilo kim. Za to sam spreman u podne i ponoć. Naučiti slušati sugovornika nije lagana vještina, a bojim se da je neki u našem gradu nisu savladali, što nikako nije dobro.
Što se generalno tiče tribine, prošla je u redu i ljudi su uglavnom bili kulturni, kako to i treba biti. Primorac je to vrlo dobro organizirao. Razvila se korisna i konstruktivna rasprava i nadam se da će ih u budućnosti biti i više.
Ja sam se također javio za riječ kako bi komentirao ono što su rekli profesori Milivoj Franić i Ante Galić.
Milivoj Franić se svojim komentarom osvrnuo na Lipanjske žrtve i jako dobro istaknuo odgovornost Komunističke partije za Lipanjske žrtve. U svojem komentaru nabrojio je neke povijesne izvore koji o tome govore, a u cilju što konstruktivnije rasprave na blogu, ovdje ću ih prenijeti.
Dva dana nakon partizanskog osvajanja Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, štab partizanskog bataljona Josip Jurčević (koji je izveo osvajanje Vrgorca) je u izvještaju komandantu četvrte operativne zone opisao navedene događaje. Za strijeljanja 33 Vrgorčana se kaže: „…Po dobivenim informacijama, od R.K. Vrgorac, pohapsili [smo] i zadržali u zatvoru 50 špijuna sa žandarima. Poslije konsultovanja između Štaba i R.K. Vrgorac, ustanovljeno je, da između ostalih nijesu svi zaslužili smrtnu kaznu, pak smo konačno zaključili da svi oni koji su aktivno učestvovali u razaranju Narodno-oslobodilačke borbe kao i oni koji su sudjelovali u ustaški pokret na mjesto smo streljali kojih je bilo 30.
Dakle, sami partizani potvrđuju da su odluku o strijeljanju donijeli Štab bataljona Josip Jurčević, čiji je politički komesar bio Nedo Bošković, i Rajonski komitet Komunističke partije Vrgorac. Oni su odluku donijeli i proveli u djelo i spomenuti Vrgorčani su bez suda strijeljani.
Nedugo zatim, izvještaj četvrte operativne zone Glavnom Štabu NOP odreda Hrvatske od 1. srpnja 1942. za događaje u Vrgorcu kaže slijedeće: „…Uz pomoć RK KP Vrgorac uhapšeno je 50 špijuna. Poslije ispitivanja strijeljano je njih 30 skupa sa žandarima.“
Dakle i ovaj izvještaj potvrđuje da je Rajonski komitet Komunističke Partije Vrgorac izrađivao popis, uz konzultaciju sa štabom bataljona Josip Jurčević. Oni su po meni isključivo odgovorni za strijeljanja. Prof. Franić je dobro rekao kako ne stoji optužba kako je za sve kriva partizanka Zdenka Delipetar, jer jedna partizanka ne može biti pohvatati 33 ljudi i sve ih strijeljati, s čime se potpuno slažem.
Nakon toga sam se osvrnuo na komentar prof. Ante Galića koji je komentirao četnički pokolj u Vrgorskoj krajini krajem kolovoza 1942. godine. Galić je pokušao dovesti partizane u vezu sa četničkim zločinima. Ja sam ga morao u tome demantirati, jer prema raznim izvještajima i drugim pisanjima partizani su se u vrijeme pokolja već morali povući sa Biokova pred Talijanima preko Grabovca u Livanjsko područje. U Biokovu ih je ostalo veoma malo, i pod talijanskim pritiskom morali su se posakrivati u biokovske gudure, i to na istočnom Biokovu, dalje od Vrgorske krajine.
Također sam istakao kako su tzv. četničke jedinice zapravo bile pomoćne jedinice talijanske vojske zvane MVAC ili Antikomunistička dobrovoljačka milicija. Oni su uglavnom napredovali iza glavnine talijanske vojske i zaduženi su bili za čišćenje terena, dakle pljačku i ubijanje. Te četnike su Talijani često zvali „pravoslavne formacije“, a postojale su također i „katoličke formacije“, a u nas su to vrlo vjerojatno bile tzv. dusinjske ustaše. Ja sam pitao neke starije osobe kakve su uniforme nosile dusinjske ustaše i oni su mi rekli da se radilo o talijanskim uniformama. To samo po sebi potvrđuje da oni nisu bili pripadnici ustaške vojnice, a takve u Vrgorcu nije moglo ni biti do kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine, i to zato što je dogovorom Italije i NDH talijanska sfera interesa u NDH podijeljena na zone. Vrgorac je spadao u tzv. drugu zonu u kojoj su mogle postojati samo civilne institucije NDH, a ustašama je bio zabranjen pristup u ta područja. To isto tako potvrđuje da dusinjske ustaše nisu bile prave ustaše, već talijanske pomoćne snage. Vjerujem kada bi ljudi u Dusini pretresli tavane i potražili stare fotografije iz vremena rata, zasigurno bi vidjeli ljude obučene u talijanske uniforme, a ne u one ustaške vojnice.
I ti četnici i te ustaše su iza talijanske vojske upućeni u čišćenje terena, ali su ih Talijani dijelili jedne od drugih jer su znali da će se međusobno sukobiti. Talijani to očito nisu dobro napravili jer su se četnici (koji su krenuli od Ravče) i ustaše (koji su krenuli preko Zavojana) susreli u Dubravi i zapucali jedni na druge. Talijani su ih brzo odvojili i četnike poslali prema Kozici da "čiste teren", a ustaše u drugom smjeru. Nakon toga se dogodilo što se dogodilo, stradale su stotine Vrgorčana u bezumnom četničkom nasilju. Ja sam zaključio kako ne postoje pravi dokazi da su partizani imali ikakve veze sa četničkim klanjima, iako je zapovjednik četničkog odreda koji je izvršio pokolj poslije promijenio stranu i krajem rata postao zamjenik komandanta 29. divizije NOVJ.
Sve ovo što sam rekao piše u izvorima, no, za ludu moji komentari kad neki prisutni na tribini nisu dobro čuli što sam htio reći, ili nisu htjeli čuti. Prvo mi je netko bahato dobacio pitanje tko je ubio njegova djeda 15. lipnja 1942. godine. On dakle nije slušao, i ono što sam govorio od četničkom pokolju, on je mislio da govorim o partizanskom strijeljanju 15. lipnja 1942. godine. Isto tako, neki (srećom malobrojni) nisu bili zadovoljni mojom konstatacijom da je nemoguće povezati partizane sa četničkim pokoljem 29. kolovoza 1942. godine, pa su nešto mumljali i dobacivali, a sami oni znaju što. Drugi, pak nisu dobro slušali kako sam prvo govorio o Lipanjskim žrtvama, a potom o četničkim žrtvama, pa su me išli demantirati s nečim što uopće nisam rekao. Tako su moju rečenicu kako su se ustaše i četnici pobili u Dubravi u vrijeme napredovanja 29. kolovoza 1942. godine, nekako preokrenuli demantirajući me rečenicom kako su partizani pobili svoje ljude u prijateljskoj vatri u Dubravi 15. lipnja 1942. godine. Dakle ispravljali su nešto što nisam rekao.
Ma svaka čast na drugačijim mišljenjima koji se stvaraju na temelju argumenata, ali mi smeta kad ljudi ne slušaju što drugi govore i stavljaju im u usta ono što nisu rekli. Ja za razliku od nekih drugih ne govorim sa emocijama, niti izvrćem povijest za vlastite politikantske ciljeve. A bogami ne idem samo na podobne tribine ili na predavanja na kojima ću slušati samo ono što godi mojim ušima. Ja naprosto idem na sve i pažljivo slušam svakoga tko govori. Tko ne vjerujem mojim konstatacijama neka sam pročita objavljene vojne izvještaje pa neka sam izvodi zaključke kakve želi.
Evo, ovo sam napisao veoma brzo u kasne sate, i nadam se da ću pokrenuti raspravu o obama događajima iz novije vrgorske povijesti. Isto tako, opet bih pohvalio GKS na vrlo dobroj organizaciji tribine i nadam se da će ih u budućnosti biti još.
komentiraj (28) * ispiši * #
Prelazak ceste s glavom u torbi
petak , 12.06.2009.
Od glavnog vrgorskog raskrižja sa semaforima pa duž državne ceste koja prolazi Šetalištem Mate Raosa kroz Put Škulja ne postoji niti jedan pješački prijelaz. Prometnica prema Metkoviću koja prolazi tom vrgorskom prigradskom četvrti dosta je zahvalna za dodavanje gasa, a nikakva prava ograničenja ne postoje. Na cijeloj to cesti također ne postoji niti jedan uspornik. Stanovnici toga dijela Vrgorca moraju biti veoma pažljivi u prelasku ceste, posebno djeca, budući da se automobili na toj cesti za čas pojave od niotkuda. Kako ne bi bilo tragičnih događaja u toj prigradskoj četvrti potrebno je ovaj problem što prije riješiti.
komentiraj (12) * ispiši * #
Prekrasna Poljica Kozička!
subota , 06.06.2009.
U zadnjih nekoliko godina otkad sam upisao studij u Zadru, kad god bih došao doma, uzeo bih u naviku sjesti u automobil i obići jedan dio Vrgorske krajine. Naša krajina prostorno je jedna od manjih, ali daleko od toga da se nema što vidjeti. Ovaj kraj obiluje desecima kvadratnih kilometara očuvanog prostora u kojima su raštrkani brojni zaseoci i razni objekti kulturne baštine iz različitih povijesnih razdoblja.
Jutros sam sa kolegom Primorcem obišao najsjevernije dijelove našeg kraja, ponajprije Poljica Kozička. U tome kraju nisam dosad nikad bio, a vjerujem ni mnogi naši Vrgorčani, budući da se radi o perifernom kraju, u pravom smislu te riječi. U obilazak smo krenuli kroz Kozicu, cestom od crkve sv. Ilije preko Gornjih Antunovića, Štulića i Vekića, zaobilazeći planinu Šibenik stigli smo u Poljica Kozička. To vrgorsko selo je prostorno jedno od najvećih, i sastavljeno je od niza raštrkanih zaseoka čiji je smještaj najviše uvjetovan reljefnim predispozicijama prostora. Većina zaseoka smještena je na rubovima manjih obradivih površina, gdje se danas najviše uzgaja krumpir, vinova loza i razne voćke poput trešnji. Međutim Poljica su demografski potpuno zapušten kraj. Mi smo uspjeli obići samo zaseoke uz cestu ili malo do nje, od Ravlića, preko Alerića do župne crkve Gospe od Zdravlja, zatim Gornjih Vranješa, Arambašića, Vekića i Opačaka. Taj prostran kraj nastanjuje veoma malen broj ljudi, a i oni koji gore žive su starije životne dobi. Kraj je uistinu periferan, i samo za doći do Vrgorca treba četrdesetak minuta, a da ne govorimo o Makarskoj ili nekim većim centrima. Veoma je teško iznaći rješenje za umiruća Poljica Kozička. Kad su današnji stanovnici naseljavani u ove prostore prije tri stoljeća, to je bilo puno jednostavnije. Tada je slobodna obradiva zemlja bila zlata vrijedna, a budući da su Mlečani dijelili zemlju svima koji su htjeli naseliti granična područja, jasno je da su mnogi stanovnici Hercegovine i Primorja nahrlili u Vrgorsku krajinu, pa tako i u Poljica. Zemlje gore nema puno, ali bolje išta nego išta. Kada bi danas željeli repopulirati to područje, trebalo bi izvršiti puno zahtjevnije projekte od pukog dijeljenja zemlje, koji bi eventualno privukli neko stanovništvo, ali budimo realni, tko bi se danas želio vratiti na selo, a posebno na udaljena pogranična područja. Kako riješiti demografske probleme koji su se pojavili diljem krajine biti će uistinu težak zadatak za sve gradske uprave u budućnosti.
Najsjevernija točka do koje smo danas došli bila je poljička župna crkva Gospe od Zdravlja koja je sagrađena 1887. godine. Nedaleko nje nalazi se raskrižje cesta Kozica-Slivno-Mijaca. Kod tog raskrižja nalazi se zapušten objekt koji je prije bio Dom kulture ili nešto slično. Ispod se nalazi neupotrebljiva česma. Odatle smo se uglavnom spuštali cestom uz spomenute Gornje Vranješe i Opačke, a zatim se uspinjali do Miline Zaside. Sa nje se pruža prekrasan pogled na Hercegovinu (istok) i dijelove Vrgorske krajine (zapad). Na Milinoj zasidi postavljeni su stol i klupice i to je pravo mjesto za izlet. Od Miline Zaside spustili smo se na Stilja i Prapatnice. Tijekom cijelog puta od Kozice do Stilja, tek smo u Stiljima vidjeli prvo dijete, što samo po sebi govori u kakvoj je demografskoj situaciji naš kraj. Stilja su veoma lijepo selo, a mene su posebno zagolicali veliki stećci kod crkve. Odatle smo se preko Prapatnica spustili u Vrgorac.
Ako se netko odluči na izlet u krajeve kojima smo Primorac i ja jutros prošli, uistinu neće požaliti. Kraj je uistinu prekrasan i bilo bi lijepo kada bi Vrgorčani češće išli sa djecom na piknike i neka druga druženja u Poljica. Spomenuti kraj nije ni izbliza turistički, ili bilo kako drugo, iskorišten, a potencijal je uistinu velik.
komentiraj (9) * ispiši * #
Tribina "Lokalni izbori - što su nam donijeli"
petak , 05.06.2009.
U nekoliko komentara vezanih za protekle lokalne izbore na ovome blogu se isticalo kako bi bilo dobro organizirati nekakav skup ili tribinu gdje bi se moglo raspravljati o svim aspektima prošlih lokalnih izbora. Takva rasprava bi bila daleko kvalitetnija od one po blogovima jer svatko govori u svoje ime i pojedinca se izvlači iz mase.
Evo, izgleda da se na organizaciji takve tribine već radilo, budući da sam dobio mail u kojem se navodi kako će povodom proteklih lokalnih izbora u Vrgorcu biti održana tribina "Lokalni izbori - što su nam donijeli?". Cilj tribine je sagledati lokalne izbore sa različitih aspekata: uloga lokalne vlasti, važnost lokalnih izbora za demokratski sustav, što je donio novi izborni sustav (zakon), specifičnosti predizborne kampanje, problemi/ nepravilnosti u izborima (npr. birački popisi, kršenje izbornih pravila...). Tribina bi trebala dati konstruktivni doprinos analizi lokalnih izbora na državnoj razini, problemi Vrgorca su samo ilustracija. Gosti tribine bit će prof. Žarko Puhovski, don Ivan Grubišić i Marko Rakar. Još uvijek se čeka potvrda Ivana Šušnjare, urednika portala Poskok Online. Tribina će se održati 10.06. (srijeda) u 19 sati u višenamjenskoj dvorani Grada Vrgorca. Tribina će biti otvorena za javnost i svi su pozvani i dobrodošli.
Dakle, stvorila se prilika za sve Vrgorčane da kažu sve što ih tišti vezano za protekle izbore i smatram da je sve probleme bolje riješiti argumentiranom raspravom nego anonimnim piskaranjem po blogu ili tračanjem iza leđa. Zbog toga se nadam da će višenamjenska tribina u srijedu biti puna.
komentiraj (13) * ispiši * #
„Subverzivne“ djelatnosti u Vrgorcu - zabava za narod
srijeda , 03.06.2009.
Ovih dana u Vrgorcu su u trendu razne „subverzivne“ djelatnosti uperene protiv političkih protivnika, u ovom slučaju gradske vlasti. Budući da sam i sam prije sudjelovao u takvim aktivnostima, posebno u vrijeme posljednje studentske blokade u Zadru, ja ih podržavam, naravno sve dok nepovratno ne ugrožavaju tuđe vlasništvo ili nečiji osobni integritet.
Tako je preksinoć grupa aktivista, pod okriljem noći nataknula crnu vreću na glavu spomenika Tinu Ujeviću. Istovremeno su poslali poruku novinarima naglasivši kako je akcija uperena protiv „okupatorske vlasti“. Meni nažalost nisu poslali poruku, pa nisam ništa fotografirao ni pisao (zbog toga je ovdje fotografija spomenika bez vreće na glavi). Stoga se nadam da će organizatori drugi put na vrijeme javiti.
Koliko čujem, slične se akcije mogu očekivati i slijedećih dana. Odlike anonimnih performansa i aktivnosti su u činjenici da se želi izluditi protivnika koji zapravo ne zna tko mu upućuje poruku i protiv koga treba djelovati. Kada se takva akcija uperuje protiv vlasti, to često bude od velike koristi, jer svaka takva akcija održava vlast budnom i ne da joj da se uspava. Takva vrsta građanskog neposluha poznata je u svim demokratskim europskim zemljama i dok nikoga ne ugrožava, zapravo je vrlo simpatična. Tako ja vjerujem da ove akcije neće puno smetati ni gradskoj vlasti, jer oni su i od prije podržavali ovakve aktivnosti i performanse. Sjetimo se samo odnošenja cvijeća na prvi maja. To se u nas oduvijek tolerira i ima blagoslov gradske uprave, čak kad se i razbije većina pitara sa cvijećem.
Ali, izgleda da je i gradska uprava krenula sa subverzivnim akcijama. Tako već desetak i više dana na stijegu pred zgradom gradske uprave u Vrgorcu visi naopako obješena zastava Splitsko-dalmatinske županije. Nije valjda da je to slučajno, jer se zastava lijepo vidi i iz gradskih ureda i iz Dalmatina pa se grješka mogla ispraviti. Tko zna kakva se poruka time želi uputiti. Možda kad smo već premjestili sud u drugu županiju, bilo bi dobro da se i sami tamo prebacimo!
Jedva čekam vidjeti akcije jednih i drugih slijedećih dana… :)
komentiraj (49) * ispiši * #
Žuljanje krumpira kao način života
utorak , 02.06.2009.
Hrvatskom dobrano drma kriza. Naša kriza je malo drugačija od one u svijetu jer mi imamo dug, i ma kako ga prikazali javnosti, to je ipak dug. Da je kriza teška najbolje pokazuje pokušaj premijera da novo zaduženje od 5,5 milijardi kuna pokaže kao novi uspjeh Vlade! To me podsjeća na neke moje kolege sa fakulteta koji su se nakon pada ispita pravdali kako su bili drugi ili treći ispod crte. Kao da to puno mijenja na stvari.
Ali kako je Bog oduvijek čuvao hrvatski narod, pa i od nas samih, mi se Vrgorčani ne moramo bojati gladi. S nebesa je došla kiša, krumpiri rastu, i raditi ćemo ono što su i radili naši stari – žuljati krumpire pripremljene na sto načina. Dok je krumpira nema krize, to je moj moto.
komentiraj (17) * ispiši * #
