Lipanjske i četničke žrtve u Vrgorskoj krajini: rasprava

Nisam ništa planirao pisati o večerašnjoj tribini, ali nekako mi se učinilo pametnim i potrebnim napisati par rečenica o nekim povijesnim temama iz vrgorske povijesti u vrijeme Drugog svjetskog rata koje su još uvijek predmet prijepora u našem gradu i na takav način pokrenuti raspravu. Za one koji ne znaju, večeras je u organizaciji Gradskog kulturnog središta predavanje održao prof. dr. Josip Jurčević na temu "Rezolucija Vijeća Europe 1481 i žrtve Drugog svjetskog rata i poraća." Profesor Jurčević pripada onom dijelu struke koje možemo okarakterizirati kao povjesničare desne političke orijentacije. Puno je stvari iznio o problemima komunističkih zločina, njihovu neprocesuiranju i nadvladavanju komunističke ideologije, ili njezinih ostataka u današnjoj Hrvatskoj. Profesor je večeras dosta toga rekao i sa nekim stvarima se slažem, a sa mnogima ne, no smatram da je predavanje održao stručno i da je bilo korisno za građane. No najveći problem na večerašnjoj tribini, kao i inače u međuljudskim odnosima u gradu, jest da ljudi naprosto ne slušaju kad netko govori, ne poštuju njegovo mišljenje i ponekad su voljni dobacivati. Tako je bilo na tribini o izborima, tako je bilo i večeras. To je veliki problem, jer meni nikad neće biti problem argumentirano raspravljati s bilo kim. Za to sam spreman u podne i ponoć. Naučiti slušati sugovornika nije lagana vještina, a bojim se da je neki u našem gradu nisu savladali, što nikako nije dobro.
Što se generalno tiče tribine, prošla je u redu i ljudi su uglavnom bili kulturni, kako to i treba biti. Primorac je to vrlo dobro organizirao. Razvila se korisna i konstruktivna rasprava i nadam se da će ih u budućnosti biti i više.
Ja sam se također javio za riječ kako bi komentirao ono što su rekli profesori Milivoj Franić i Ante Galić.
Milivoj Franić se svojim komentarom osvrnuo na Lipanjske žrtve i jako dobro istaknuo odgovornost Komunističke partije za Lipanjske žrtve. U svojem komentaru nabrojio je neke povijesne izvore koji o tome govore, a u cilju što konstruktivnije rasprave na blogu, ovdje ću ih prenijeti.
Dva dana nakon partizanskog osvajanja Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, štab partizanskog bataljona Josip Jurčević (koji je izveo osvajanje Vrgorca) je u izvještaju komandantu četvrte operativne zone opisao navedene događaje. Za strijeljanja 33 Vrgorčana se kaže: „…Po dobivenim informacijama, od R.K. Vrgorac, pohapsili [smo] i zadržali u zatvoru 50 špijuna sa žandarima. Poslije konsultovanja između Štaba i R.K. Vrgorac, ustanovljeno je, da između ostalih nijesu svi zaslužili smrtnu kaznu, pak smo konačno zaključili da svi oni koji su aktivno učestvovali u razaranju Narodno-oslobodilačke borbe kao i oni koji su sudjelovali u ustaški pokret na mjesto smo streljali kojih je bilo 30.
Dakle, sami partizani potvrđuju da su odluku o strijeljanju donijeli Štab bataljona Josip Jurčević, čiji je politički komesar bio Nedo Bošković, i Rajonski komitet Komunističke partije Vrgorac. Oni su odluku donijeli i proveli u djelo i spomenuti Vrgorčani su bez suda strijeljani.
Nedugo zatim, izvještaj četvrte operativne zone Glavnom Štabu NOP odreda Hrvatske od 1. srpnja 1942. za događaje u Vrgorcu kaže slijedeće: „…Uz pomoć RK KP Vrgorac uhapšeno je 50 špijuna. Poslije ispitivanja strijeljano je njih 30 skupa sa žandarima.“
Dakle i ovaj izvještaj potvrđuje da je Rajonski komitet Komunističke Partije Vrgorac izrađivao popis, uz konzultaciju sa štabom bataljona Josip Jurčević. Oni su po meni isključivo odgovorni za strijeljanja. Prof. Franić je dobro rekao kako ne stoji optužba kako je za sve kriva partizanka Zdenka Delipetar, jer jedna partizanka ne može biti pohvatati 33 ljudi i sve ih strijeljati, s čime se potpuno slažem.
Nakon toga sam se osvrnuo na komentar prof. Ante Galića koji je komentirao četnički pokolj u Vrgorskoj krajini krajem kolovoza 1942. godine. Galić je pokušao dovesti partizane u vezu sa četničkim zločinima. Ja sam ga morao u tome demantirati, jer prema raznim izvještajima i drugim pisanjima partizani su se u vrijeme pokolja već morali povući sa Biokova pred Talijanima preko Grabovca u Livanjsko područje. U Biokovu ih je ostalo veoma malo, i pod talijanskim pritiskom morali su se posakrivati u biokovske gudure, i to na istočnom Biokovu, dalje od Vrgorske krajine.
Također sam istakao kako su tzv. četničke jedinice zapravo bile pomoćne jedinice talijanske vojske zvane MVAC ili Antikomunistička dobrovoljačka milicija. Oni su uglavnom napredovali iza glavnine talijanske vojske i zaduženi su bili za čišćenje terena, dakle pljačku i ubijanje. Te četnike su Talijani često zvali „pravoslavne formacije“, a postojale su također i „katoličke formacije“, a u nas su to vrlo vjerojatno bile tzv. dusinjske ustaše. Ja sam pitao neke starije osobe kakve su uniforme nosile dusinjske ustaše i oni su mi rekli da se radilo o talijanskim uniformama. To samo po sebi potvrđuje da oni nisu bili pripadnici ustaške vojnice, a takve u Vrgorcu nije moglo ni biti do kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine, i to zato što je dogovorom Italije i NDH talijanska sfera interesa u NDH podijeljena na zone. Vrgorac je spadao u tzv. drugu zonu u kojoj su mogle postojati samo civilne institucije NDH, a ustašama je bio zabranjen pristup u ta područja. To isto tako potvrđuje da dusinjske ustaše nisu bile prave ustaše, već talijanske pomoćne snage. Vjerujem kada bi ljudi u Dusini pretresli tavane i potražili stare fotografije iz vremena rata, zasigurno bi vidjeli ljude obučene u talijanske uniforme, a ne u one ustaške vojnice.
I ti četnici i te ustaše su iza talijanske vojske upućeni u čišćenje terena, ali su ih Talijani dijelili jedne od drugih jer su znali da će se međusobno sukobiti. Talijani to očito nisu dobro napravili jer su se četnici (koji su krenuli od Ravče) i ustaše (koji su krenuli preko Zavojana) susreli u Dubravi i zapucali jedni na druge. Talijani su ih brzo odvojili i četnike poslali prema Kozici da "čiste teren", a ustaše u drugom smjeru. Nakon toga se dogodilo što se dogodilo, stradale su stotine Vrgorčana u bezumnom četničkom nasilju. Ja sam zaključio kako ne postoje pravi dokazi da su partizani imali ikakve veze sa četničkim klanjima, iako je zapovjednik četničkog odreda koji je izvršio pokolj poslije promijenio stranu i krajem rata postao zamjenik komandanta 29. divizije NOVJ.
Sve ovo što sam rekao piše u izvorima, no, za ludu moji komentari kad neki prisutni na tribini nisu dobro čuli što sam htio reći, ili nisu htjeli čuti. Prvo mi je netko bahato dobacio pitanje tko je ubio njegova djeda 15. lipnja 1942. godine. On dakle nije slušao, i ono što sam govorio od četničkom pokolju, on je mislio da govorim o partizanskom strijeljanju 15. lipnja 1942. godine. Isto tako, neki (srećom malobrojni) nisu bili zadovoljni mojom konstatacijom da je nemoguće povezati partizane sa četničkim pokoljem 29. kolovoza 1942. godine, pa su nešto mumljali i dobacivali, a sami oni znaju što. Drugi, pak nisu dobro slušali kako sam prvo govorio o Lipanjskim žrtvama, a potom o četničkim žrtvama, pa su me išli demantirati s nečim što uopće nisam rekao. Tako su moju rečenicu kako su se ustaše i četnici pobili u Dubravi u vrijeme napredovanja 29. kolovoza 1942. godine, nekako preokrenuli demantirajući me rečenicom kako su partizani pobili svoje ljude u prijateljskoj vatri u Dubravi 15. lipnja 1942. godine. Dakle ispravljali su nešto što nisam rekao.
Ma svaka čast na drugačijim mišljenjima koji se stvaraju na temelju argumenata, ali mi smeta kad ljudi ne slušaju što drugi govore i stavljaju im u usta ono što nisu rekli. Ja za razliku od nekih drugih ne govorim sa emocijama, niti izvrćem povijest za vlastite politikantske ciljeve. A bogami ne idem samo na podobne tribine ili na predavanja na kojima ću slušati samo ono što godi mojim ušima. Ja naprosto idem na sve i pažljivo slušam svakoga tko govori. Tko ne vjerujem mojim konstatacijama neka sam pročita objavljene vojne izvještaje pa neka sam izvodi zaključke kakve želi.
Evo, ovo sam napisao veoma brzo u kasne sate, i nadam se da ću pokrenuti raspravu o obama događajima iz novije vrgorske povijesti. Isto tako, opet bih pohvalio GKS na vrlo dobroj organizaciji tribine i nadam se da će ih u budućnosti biti još.