Sukob Dodiga i Ercega oko zemlje na Velikom Prologu 1775. godine

srijeda , 31.10.2007.

Premda se naši povjesničari najčešće bave istraživanjem hrvatske političke povijesti, koja je naravno važan dio povijesne znanosti, meni su u zadnje vrijeme nekako draže crtice iz života malog čovjeka, svakodnevna povijest. Kratke pričice o ljudima i svakodnevnom životu maloga čovjeka Vrgorske krajine rasute su u brojnim izvještajima, knjigama, ljetopisima i sl. Jedan takav događaj zabilježio je ljetopis kojeg su pisali fratri makarskog samostana. Naime radi se o sukobu Ercega i Dodiga oko zemlje kod Velikog Prologa koja je čak rezultirala nasiljem između jednog Dodiga i nekoliko članova plemena Erceg i tada vrlo raširenom, krvnom osvetom. U tekstu dalje prenosim taj kratki tekst ljetopisa:
"Giugno 1775. ... Dogodi se u Vrgorcu jedan događaj strahovit, i jest kako slidi, i ovo je bilo kod Prologa di su kuće Dodigove i Ercegove.
Dodig od onoga istoga mista, budući uvezao vole da ore jednu zemlju, i počme orat; međuto dođe k njemu Erceg i počme se s njim inadit o istu zemlju da je njegova, i da mu je ne da orati; ali Dodig slidi orat kao svoju zemlju: kad to vidi Erceg, metne se iz puške Dodiga, ali ga ne ubije, nego samo malo rani u jednu ruku; videći to Dodig što se čini metne se on Ercega iz male puške i smiri da dobro, ter odma mrtav na zemlju pade. Eto ti, kako se događa; otijući on drugoga ubiti, ubi drugi njega. Posli ovoga skupi se nikoliko Ercega pak otiđu na kuću Dodigovu, koga porobe i popale sve koliko, da ništa nije ostalo, i mnoga druga zla počiniše koja se ne mogu iskazati; najposli su mu i loze isikli, da ji ne ima. Mnogu štetu učinište, zašto je bilo u kući svega, žita, vina, jaspri, srebra i lipi aljina, i sve to otiđe u dim; što je čovik steka od mladosti ter do starosti, i bijo steka svega, to neprijatelj diže u malo vrimena. Kako će im pak proći, ne znam, ali ne more dobro...
"
Kako su nadležne mletačke vlasti ili njihovi seoski eksponenti riješili ovaj slučaj, i dali su kaznili odgovorne, navedeni ljetopis ne spominje. No ako su za ovaj događaj doznali makarski fratri i zabilježili ga, postoji mogućnost da izvještaj o ovome događaju postoji među spisima mletačkih vlasti, ali ako i postoji, povjesničari ga još nisu našli, što ne znači da u budućnosti neće. Ovaj kratki tekst puno govori o općem društvenom stanju Vrgorske krajine u vrijeme opće dekadencije Mletačke Republike koja uopće nije marila za Dalmaciju. Ljetopis nam dokazuje da je krvna osveta tada bila dosta raširena u našim krajevima. Također govori kako su današnja prezimena i zaseoci Vrgorske krajine tada funkcionirali kao zasebne plemenske zajednice spremne u svakom trenu osvetiti člana svoje zajednice, tj. da današnji zaseoci u kojima žive nositelji istoga prezimena nisu slučajno nastali, već kao rezultat opće zatvorenosti pojedinih plemena. Karakteristike Vrgorske krajine toga razdoblja su opća zaostalost, patrijahalni način života i opći nemar lokalnih vlasti.

Vrgorska ili Vrgoračka krajina?

četvrtak , 25.10.2007. Vrgorska ili Vrgoračka?

Naši sugrađani se često pitaju, što je ispravnije vrgorska ili vrgoračka? Pokušaji odgovora na to pitanje doveli su do svakakvih ideja koje su samo unijele pomutnju među Vrgorčane. Neki su se poveli za činjenicom da je stanovnik Vrgorca – Vrgorčanin, pa bi se zbog toga i krajina trebala zvati – vrgoračka, a drugi da je Vrgorac na vrh gore – vrhgorski. Pa tko je onda u pravu?
Tijekom istraživanja naše povijesti nailazio sam i na jedan i na drugi termin. Vrgorski je stariji, često sa inačicom vrhgorski, dok je vrgorački mlađi. Ista dilema postoji i za vrgorsko/vrgoračko polje, ali je zanimljivo da svi (u meni poznatim tekstovima) koriste naziv Matica Vrgorska. Zbog svog stava temeljenog na istraženoj arhivskoj građi i objavljenoj literaturi, ovaj blog nosi ime Vrgorska krajina, i taj termin uvijek koristim. U ovome tekstu ću otprilike ukazati što arhivska građa i dosadašnja bibliografija kažu na tu dilemu.
Hajdemo krenuti od početka. U srednjem vijeku na našem području egzistirala je stara Gorska župa, prethodnica današnje Vrgorske krajine (koja je stvorena tek nakon mletačko-turskih ratova početkom 18. stoljeća). Glavni grad Gorske župe bio je, naravno, Vrgorac. U povelji aragonskog kralja Alfonza V. iz 1448., u kojoj su pobrojani posjedi Stjepana Vukčiča Kosače, pisac je Gorsku župu nazvao Vgor tschi supi ili V gorska župa. Na „vrhu“ te Gorske župe nalazio se Vr(h)gorac.
Općinsko upraviteljstvo Vrgorca sa kraja 19. i početka 20. stoljeća, čija se arhivska ostavština može pronaći u Arhivu u Zadru, koristi naziv Vrgorska krajina, a naziv „vrgorska“ koristi i makarski kotarski poglavar i zadarski pokrajinski namjesnik iz tog, ali i ranijeg i kasnijeg razdoblja. Zadarski Narodni list (u meni dosad poznatim člancima) koristi naziv vrgorska, -i, -o, -e. Ivan Ujević, otac Tina Ujevića, u svojim etnološkim tekstovima o Vrgorcu objavljenim 1896. godine koristi naziv Vrhgorska krajina. Povjesničar, fra Stipan Zlatović u svojoj knjizi o franjevcima u Dalmaciji iz 1888. koristi naziv Vrgorska krajina. Fra Ante Gnječ, inicijator izgradnje Vrgorskog tunela 1938. u svojoj promotivnoj brošuri o potrebi izgradnje tunela koristi termin Vrgorsko polje. Vjeko Vrčić, izvrsni poznavatelj naše lokalne povijesti svoju je povijesnu sintezu o povijesti Vrgorca nazvao Vrgorska krajina i isti taj termin koristi u cijeloj knjizi. Ante Franić, povjesničar književnosti, koristi naziv Vrgorska krajina u svome tekstu o Albertu Fortisu i Hasanaginici. U novije vrijeme Milivoj Franić je nazvao svoju knjigu Tragovima predaka – Vrgorskim krajem. Mate Vidović u opsežnoj knjizi o katoličkim župama Splitsko-makarske nadbiskupije, u opisivanju vrgorskih župa koristi termin vrgorska krajina. Uspješni mladi jezikoslovac Mate Kapović (naše gore list) svoj rad o imenoslovlju Prapatnica je nazvao: Toponimija sela Prapatnice u Vrgorskoj krajini. Kapović mi je u mailu izrazio svoj sljedeći stav u kojem kaže: "Vrgorska krajina je stariji oblik, tako se doli i kaže. Vrgoračka krajina je mlađe i čini mi se da se javlja samo kad nedomaći pišu, tj. oni koji ne znaju kako se zapravo kaže."
Termine vrgoračka krajina, vrgoračko polje i sl. počelo se koristiti, gotovo bez ijedne iznimke, tek nakon Drugog svjetskog rata, što bi sigurno moralo imati veze sa dolaskom komunista na vlast. Zanimljivo je da se u brojnim partizanskim izvještajima koristi naziv vrgorska, ali često i vrgoračka, dok komunistička literatura najčešće koristi najčešće inačicu –vrgoračka, što je lako provjerljivo, npr. u zbornicima o NOB-u, raznim povijesnim knjigama i sl. Povjesničar umjetnosti Radoslav Tomić u svome nedavno objavljenom znanstvenom radu o slikaru Naldiju (koji je u 18. stoljeću slikao i po Vrgorskoj krajini) malo koristi termin vrgorska, malo vrgoračka, a istu stvar čini i Branimir Vukosav u radu u reljefu Vrgorca kada koristi termine poput: vrgoračko područje, vrgoračka sela, ali što je zanimljivo za Jezero piše Vrgorsko polje. Autori prostornog plana Grada Vrgorca malo pišu jedno, malo drugo (što je loše). Bajto i Buklijaš svoju su knjigu nazvali Vrgoračko Zabiokovlje i navedeni termin revno koriste u cijeloj knjizi. I na kraju, u najnovije vrijeme Jure Divić je izdao svoju Vrgoračku kroniku.
Nisam stručnjak, ali čini mi se da riječ Vrgorčanin i Vrgorska/Vrgoračka nisu jednakog postanka. Vrgorčanin je izvedenica od Vrgorac, ali Vrgorska je izvedenica o Gorska, tj. Vrh-gorska, pa mi se termin vrgorska čini bolji, ispravniji i moderniji (iako je stariji). Kapović o tome kaže: "…vrgorski kao pridjev nije izveden "na prvu ruku" kao vrgorački (što je baš vrgorac + ski) pa se i po tome vidi da sigurno nije bezveze izmišljen."
Moj nekakav zaključak o svemu je sljedeći:
1. naziv vrgorska je stariji, a vrgoračka daleko mlađi
2. naziv vrgoračka jače se proširio tek nakon 1945. (uz iznimke),
3. naziv vrgoračka najčešće (uz dosta iznimki) koriste nevrgorčani, koji zapravo nisu sigurni kako se točno piše, a isti zaključak donosim i prema onima autorima koji u svojim djelima koriste i jedan i drugi naziv.
Koliko znam, oba su termina više-manje ispravna, ali svi koji koriste te termine, trebali bi odabrati jednog i držati se njega u cijelom tekstu koji pišu, tj. biti principijelni. Ja ostajem pri stavu da je Vrgorska bolji naziv i koristim ga u svakom svome radu. Ta verzija se koristi u našem narodu od davnina, što potvrđuju arhivski materijali, pa nemam razloga da upotrebljavam neku drugu.

Kreševska povelja iz 1434. godine

subota , 20.10.2007.

Jedan od najvažnijih izvora za povijest Vrgorske krajine (posebno kasnosrednjovjekovne) jest Kreševska povelja iz 1434. godine. Tom je poveljom bosanski vojvoda i knez Donjih krajeva oko Sane i Vrbasa, Juraj Vojsalić vratio braći Pavlu, Nikoli i Vlatku Jurjeviću i Vuku Vukičeviću zemlje koje im je oteo velmoža Sandalj Hranić. Uz mnoga bosanska i primorska mjesta, u ispravi je spomenuto i nekoliko sela Vrgorske krajine. Ovdje neću prenijeti cijelu povelju, već samo glavne dijelove i dijelove koji se odnose na Vrgorsku krajinu:
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Mi vojvoda Juraj, milošću Božjom vojvoda Donjih krajeva i ostalog, sinovac štovanog spomena veleslavnog gospodina hercega Hrvoja, a sin kneza Vojislava, sa svojim sinovima knezom Petrom i knezom Jurjem, dajemo na znanje svima i svakom čovjeku koga se tiče i do koga dopre ova naša isprava, da učinismo milost našoj braći i našim veleljubljenim: vojvodi Pavlu, knezu Nikoli, knezu Vlatku Jurjeviću i knezu Vuku Vukičeviću. Svima njima rečenim i ostalim njihovim nasljednicima potvrdismo sve njihove plemeništine i držanja gradova u kojima smo ih zatekli da vladaju. U prvom redu upravu i držanje grada Vratara s pravima , granicama i kotarima; upravu i držanje grada Novog s pravima, granicama i kotarima; upravu i držanje grada Kruševca s pravima, granicama i kotarima i u svemu u čemu ih zatekosmo da drže Srbe i Vlahe. K tome i pridadosmo njihovu plemenišćinu koju im je bio oteo vojvoda Sandalj. Prvo Baranu Vukčiću s braćom i Hlapcu Ružiću da drže: u Gorskoj Župi selo Dragljani s pravima, granicama i kotarima; selo Kozicu s pravima, granicama i kotarima; selo Hrašćane s pravima, granicama i kotarima; selo Vrhdol s pravima, granicama i kotarima; selo Zahojani s pravima, granicama i kotarima; selo Zahodi s pravima, granicama i kotarima...Potvrdismo im sve isprave i tvrđave koje su dobili od gospode bosanske i naših predaka. Sve što je gore napisano, naime, gradove, sela, zemlju, vinograde i šume, skupa sa kamenolomima i vodama, dajemo i potvrđujemo za naše nove i vjekovječne dane, kao što potvrđuju i naša gore navedena braća, naime veleljubljenim: vojvodi Pavlu, knezu Nikoli, knezu Vlatku Jurjeviću i knezu Vuku Vukičeviću, njima imenovanim i svim njihovim nasljednicima u vijeke vjekova. Za sve im darovano jamčimo svojom vjerom i ispravom s našim visućim znamenitim pečatom, da se gore navedeno ne može poreći niti promijeniti, niti ikada oteti zbog ijednog njihovog grijeha i krivnje, koje ne bi najprije ispitali vikar s fratrima, s nama i našim dobrim ljudima, kojima bismo dali glave odsjeć i oduzeti plemenšćinu ako bi bili nepravedni. Ako bi se dogodilo da koji od gore navedenih i pogriješi, neka se takvom odsječe glava a ostali neka žive i prebivaju u svim gore navedenim posjedima... Pisano pod Kreševom, mjeseca kolovoza, dvanaestog dana, ljeta Gospodnjeg 1434. godine.
Kako je vidljivo iz isječaka ove povelje, vrgorska sela Dragljane, Kozica, Rašćane i Zavojane (a uz njih i stari Vrdol i Zahodi (možda Zagvozd)) prvi put su spomenuta prije oko 580 godina, a nastala su vjerojatno puno prije. Usprkos dugoj turskoj okupaciji (kraj 15. st.-1690.) i brojnim drugim vlastima na ovom području, ta su sela uspjela preživjeti do danas.

Biklijada u Vrgorcu

subota , 13.10.2007. Ovogodišnja biklijada je bila ipak slabija od prošlogodišnje

Večeras je na gradskom korzu tradicionalno održana još jedna BIKLIJADA, manifestacija koja se slavi u čast lozi i kozi. Bikla, piće od mladog crnog vina i kozjeg mlijeka pije se u Vrgorskoj krajini već stoljećima, to je piće koje izniklo iz naroda i održano u narodu. Možda je baš zbog činjenice da se radi o pučkom piću tako malo kroz povijest o njoj pisano. I večeras su se lili litri i litri bikle za sve željne tog vrgorskog nektra. Na večerašnjoj manifestaciji okupilo se petstotinjak i više ljudi, za koje je priređen i prigodni program. Nažalost po posjećenosti je ova biklijada ipak bila slabija od prošlogodišnje, vjerojatno zbog utakmice nacionalne nogometne vrste koja se igra paralelno sa biklijadom.
Svoj su program izvodile gradske glazbe Vrgorca i grada prijatelja Gospića, a potom su nastupili Dusinjari i Dusinjke u starim narodnim nošnjama, te klape. Naravno ova manifestacija ne bi bila ista bez Vedrana Vegara i Giulija, koji su otpjevali nekoliko svojih hitova, te brojni drugi.
Večeras je, po prvi puta, organizirano i natjecanje u spravljanju tripica, još jednog narodskog specijaliteta, a za nagradu najboljeg natjecalo se pet grupa. Osim vrgorskih ekipa sudjelovali su i kuhari iz kluba ljubitelja tripica, tzv. Triperi iz Rijeke. Ocjenjivanje je vršila komisija na čelu sa gastronomskim stručnjakom Veljkom Barbierijem. Prvo mjesto osvojili su Pajo i Kenja, a drugo Neli i Jack Roskam, što znači da su sve nagrade pokupile vrgorske ekipe. Nakon ocjenjivanja tripica, deseci i deseci kilograma toga jela podijeljeni su Vrgorčanima i njihovim gostima.
Na ovogodišnjoj biklijadi moglo se primijetiti veći broj političara raznih opcija koji su večeras izgledali nekako zgodniji i svjetliji u licu i komunikativniji u razgovoru nego inače. Možda je razlog bio u predstojećim izborima, a možda su previše gucnili bikle. Tko bi ih zna.
Osim štandova sa biklom, Vrgorčani su svojim gostima ponudili mnoštvo različitih kolača i brojnih suvenira. Nagradu za najbolji suvenir osvojio je Drinko Radonić iz Banje. Bilo je najavljivano kako će na biklijadi biti izabrana najbolja okućnica, ali su na kraju nagradu podijelili svi prijavljeni budući da je komisiji bilo teško izabrati najboljeg. Nagradu u kategoriji Čovjek je ključ uspjeha u turizmu osvojio je marljivi radnik Komunalnog, Branko Delić, za izniman rad na uljepšavanju općeg vanjskog izgleda Vrgorca.
Zaključno, biklijada je bila lijepa i na jednu večer je probudila cijeli Vrgorac i okolna mjesta iz općeg mrtvila, ali je ipak bila slabija od prijašnjih. No na kraju bi dodao slijedeće; zasmetala mi je činjenica da su brojni Vrgorčani, umjesto da se kreću oko štandova sa biklom, kolačima i tripicama, ili da plešu uz zvukove pjesme, svi su se jednostavno zabili u okolne kafiće i sve nas ostale, koji smo istinski proslavljali biklijadu, promatrali kao da smo u Big Brotheru ili tako nešto. Uglavnom, bilo je lijepo, ali moglo je i bolje.

Popis poginulih vrgorskih glazbara u Drugom svjetskom ratu

srijeda , 10.10.2007. Spomen-ploča poginulim glazbarima na zgradi FINE

Znate li tko je Ljudevit Bačić i zašto vrgorska Gradska glazba nosi njegovo ime? Ljudevit Bačić rođen je u Voloskom 1910. godine. Bio je učitelj u vrgorskoj pučkoj školi i osnivač vrgorske limene glazbe. Umro je u okolici Foče od tifusa, a bio je kapelnik partizanske divizijske limene glazbe. Osim Bačića, tijekom Drugog svjetskog rata poginulo je ukupno 27 svirača vrgorske limene glazbe i tamburaškoga zbora. Svi su za vrijeme rata pristupili partizanima, ali su vršili različite funkcije. Ovdje iznosim imena svih poginulih te način i mjesto gdje su izgubili svoj život (uključujući Bačića):
LJUDEVIT BAČIĆ, r. 1910., u ožujku 1943. umro od tifusa u okolici Foče kao kapelnik divizijske limene glazbe;
FRANE BAJALO, r. 1908., radnik, ubili ga talijanski fašisti tijekom uhićenja u njegovoj kući;
MATE BOROVAC, r. 1920., radnik, poginuo na Biokovu u borbi protiv talijanske vojske;
ZDENKA i ZLATKA DELIPETAR, sestre, navodi se kako su poginule u Bosni 1943.;
DUŠKO DRAGIČEVIĆ, r. 1910., činovik, poginuo 1943. u Vučevu kod Sutjeske kao sanitetski starješina Centrale bolnice za Bosnu;
PETAR ERCEG, r. 1920., radnik, ranjen u borbi protiv fašista kod Gline, umro u bolnici u Prozoru u veljači 1943.;
VIDO FRANIĆ, r. 1919., student, umro od posljedica ustaškog mučenja u logoru Jasenovac nakon izlaska iz zatvora krajem 1943.;
MATE HRSTIĆ-MAĆO, r. 1912., poginuo 22. ožujka 1943. u borbi protiv fašista kod sela Porin u Hercegovini;
PETAR KATAVIĆ, radnik, vršio funkciju partizanskoga suradnika, nestao
ŽARKO KATAVIĆ, r. 1924., učenik, u veljači 1945. ranjen u borbama oko Širokog Brijega, umro u travnju iste godine u partizanskoj bolnici u Sinju;
MARKO MARKOTIĆ, r. 1910., zemljoradnik, kao partizanskog ilegalca objesili su ga Nijemci u Studencima kraj Čapljine, 22. lipnja 1944.;
MILENKO MARKOTIĆ, r. 1925., učenik, ranjen i zarobljen u borbi sa fašistima kod Novih Sela 27. srpnja 1942., strijeljan u kolovozu 1943.;
ANTE MARTINAC-CICE, r. 1912., postolar, ranjen u borbi, umro od posljedica ranjavanja u Balinovcima na Sutjesci u Bosni 10. lipnja 1943.;
ANTE MARTINAC Grgin, r. 1918., radnik, uslijed borbe sa ustašama na Curavici kod Koteza ranjen, a potom ubijen 27. veljače 1943.;
MIRO MARTINAC, r. 1922., učenik, poginuo u borbi protiv fašista kao član 10. hercegovačke brigade početkom 1944.;
JOSIP-BEPO MILJAK, r. 1924., učenik, ranjen u borbi protiv fašista 15. svibnja 1943. na putu od Lima do Šehovića, umro desetak dana poslije zbog posljedica ranjavanja;
LJUBO MILJAK, r. 1924., učenik, poginuo u borbi protiv ustaša u Viru kod Posušja 29. kolovoza 1943. (tada je uhvaćen živ i glazbar Mirko Franić, r. 1913. koji je otpremljen u Jaenovac, odakle je prebačen u logor u Njemačkoj, gdje je dočekao kraj rata);
PERO MILJAK, r. 1919., činovnik (brat Ljube Miljka), biokovski partizan, prokazan od agenta Gestapoa, uhićen u Kokorićima i obješen od strane Nijemaca uz cesti Vrgorac-Kozica kod sela Jasena 9. prosinca 1943.;
STANKO MUŠAN, r. 1922., činovnik, zadesila ga ista sudbina kao i Peru Miljka; prokazan, uhićen i obješen 9. prosinca 1943.;
MATE NIZIĆ, r. 1915., zidar, poginuo u borbi protiv fašista u selu Gorni Pečuj kod Travnika kao partizanski starješina 12. siječnja 1943.;
BOŠKO PAKER, r. 1925., učenik, kao i Mate Nizić, poginuo u selu Gornji Pečuj kod Travnika 12. siječnja 1943.;
SREĆKO RAKIĆ, r. 1912., činovnik, komunist, ubijen u ustaškom zatvoru u travnju 1941., grob nepoznat;
IVAN RAOS, r. 1912., činovnik, kao partizanskog suradnika ubile ga ustaše 29. veljače 1945.;
MIRO RAOS, r. 1920., student, kao partizanskog suradnika zatvoren, mučen i ubijen o strane ustaša u zagrebačkim Remetama 10. veljače 1945.;
ŽARKO RAOS, r. 1927., učenik (brat Ivana Raosa), poginuo u jesen 1942. u borbi protiv ustaša u okolici Livna;
GOJKO ROGLIĆ, r. 1924., učenik, kao biokovski partizan slučajno poginuo u Ravči u kolovozu 1942.
27. srpnja 1980. godine, na zgradi današnje FINE podignuta je spomen ploča poginulim glazbarima, ali zanimljivo je da tri imena sa ovoga popisa nisu stavljena na tu ploču (Zdenka i Zlatka Delipetar i Gojko Roglić), iako ih svi popisi poginulih glazbara, do kojih sam došao, svakako uključuju. Za sestre Delipetar je jasno zašto nisu na popisu, ali nepoznato mi je zašto je Gojko Roglić izostavljen. Možda rečenica „poginuo nesretnim slučajem“ skriva nešto više od obične nesreće? No što se točno s njim dogodilo nije mi poznato. Svi popisani glazbari (osim Bačića) rođeni su u Vrgorskoj krajini i bili su partizani ili partizanski suradnici.

Kako je restaurirana Avala?

nedjelja , 07.10.2007. Današnji izgled Avale (lijevo),
izgled Avale sa kraja 17. stoljeća (desno)

Kuli Avali već sam posvetio jedan post, pa ću se u ovom tekstu više pozabaviti komentiranjem njene najnovije restauracije. Stariji (i nešto mlađi) građani se bolje sjećaju u kakvom je stanju Avala bila prije radova na njenoj obnovi. Najviši dijelovi zidova su se počeli urušavati, dok je dio oko ulaza bio gotovo potpuno razoren. Prije nekoliko godina Grad i Ministarstvo kulture započeli su sa postupkom restauracije čega je rezultat današnji izgled kule. No postupak restauracije je djelomično loše proveden i to u dijelu kule koji je možda i najvažniji za njen ukupni izgled, tj. na krovu. Naime, na prvom poznatu crtežu Vrgorca iz 1690. godine, koji je netom nakon oslobođenja izradio mletački časnik Rubie i umetnuo u izvještaj o oslobođenju Vrgorca, kula Avala je jako dobro izražena. Na tome crtežu (isječak sa crteža, desno na slici) vidimo da Avala ima oblik valjka, kao i danas, ali za razliku od današnjeg izgleda, Avala sa kraja 17. stoljeća imala je i stožasti krov, u skladu sa bazom koja je u obliku kruga, na vrhu kojeg se nalazi pričvršćena zastava. Na crtežu je lijepo vidljivo da Avala u 17. stoljeću nije imala nikakvih zubaca, već ravan zid na koji je pričvršćen krov, izrađen vjerojatno od drveta ili kamena. Da je izgled Avale sa krovom ostao isti i za vrijeme mletačke vlasti svjedoči Justerov crtež Vrgorca sa početka 18. stoljeća, gdje se lijepo vidi da je Avala i tada imala krov, ali sada bez zastave kao na crtežu časnika Rubia. Nakon obnove Avale prošlih godina maloj je utvrdici dodan i betonski strop, što također vjerojatno ima malo veze sa izvornim izgledom Avale. Premda se priča kako su restauratori davali instrukcije u obnovi kule, njen izvorni izgled je uvelike narušen najnovijom obnovom. Štoviše, s obzirom na sve navedeno dovodim u pitanje sve te priče kako su restauratori imali ikakva utjecaja na obnovu kule, a ako su i imali, stvarno su loše obavili svoj posao. Nadam se kako će se u budućnosti neki nedostaci najnovije obnove ispraviti kako bi Avala izgledala što izvornije.

Vergoraz anonimus, anno Domini MMVII

četvrtak , 04.10.2007.

Kad malo čovjek otiđe van Vrgorca i kad ima mogućnost da na taj grad gleda sa neke udaljenosti, s pravom se pita što se to događa u tom malom mistu? Koji je razlog da u njemu vlada posvemašnje mrtvilo (kulturno, intelektualno i dr.) i opća nebriga ikoga da se takvo nešto promijeni (zahvaljujući ambiciji pojedinaca, stanje u sportu je ipak bolje nego prije)? Možda razlog leži u činjenici što je Vrgorska krajina u razdoblju od 1961. do 1991. izgubila 33% stanovništva što je dovelo do depresivnog stanja čitave populacije (kakvo je na primjer zahvatilo Irsku uslijed iseljavanja u Ameriku u 19. stoljeću kad je ta zemlja izgubila pola stanovništva) i narušenog demografskog stanja u stanovništvu koje se nije uspjelo nadoknaditi do danas, pa je uvjetovalo probleme u općem funkcioniranju sustava. Određene pomake pokazuje popis stanovništva iz 2001. kad je Grad nakon mnogih desetljeća imao manji porast broja stanovništva, no i te su brojke varljive kada nam je svima jasno da Vrgorac u tih deset godina nije imao neki ogromni baby-boom, nego da se očito radi o dvostrukim državljanstvima koja su mnogim građanima susjedne zemlje omogućili prijavu prebivališta u Vrgorcu.
Zahvaljujući tim dvostrukim državljanima pravi Vrgorčani koji žive u Vrgorcu uistinu sve više postaju građani drugoga reda u vlastitom gradu. To je najbolje vidljivo iz nedavnog upisa djece u vrgorsku osnovnu školu. Djeca iz vrgorskih sela bila su prisiljena ići u područne škole koje su u lošem infrastrukturnom stanju, dok na primjer djeca dvostrukih državljana koja imaju fiktivno prebivalište u Vrgorcu imaju pravo da idu u školu u Vrgorcu. Ma kakva je to logika? Da jedan građanin ovoga grada čija obitelj živi u Vrgorskoj krajini od vremena Rade Miletića i mletačko-turskih ratova, i pridonosi svojoj zajednici nema pravo svoje dijete upisati u vrgorsku školu! Ma molim te, da netko tko plaća porez u ovome gradu, nema pravo na upis svoga djeteta u tu školu, a netko tko u ovoj državi ima sva prava, a nikakve obveze, ima to pravo. Da se razumijemo, meni ne smeta nitko tko se doselio u ovaj grad, živi u ovome gradu i doprinosi tome istome gradu (te da se prilagođava kulturnom predlošku na koji je naišao, a ne da nameće neki svoj), ali dvostruka državljanstva ja ne priznajem. Netko može biti građanin samo zemlje u kojoj živi i plaća porez, a sve ostalo je obični parazitizam na, ionako prezaduženoj, hrvatskoj državi. Naša vlast zapravo ne shvaća da zbog ovih dvostrukih državljanstava Vrgorac sve više tone. Zapravo, ona to zna, ali stavlja po strani, samo zbog sitne političke koristi.
Depresija zbog gubitka stanovništva, te dijeljenje dvostrukih državljanstava šakom i kapom, samo su djelomično utjecali na današnje stanje. Veliki utjecaj ima svakako loša fizička povezanost Vrgorca koja je, uz političke probleme, gurnula Vrgorac u duboku anonimnost. Autobusna karta od 67 kuna za udaljenost od 100 kilometara do Splita je naprosto skandalozna za Grad koji bi želio privući mlade ljudi da ostanu u svome kraju, ako imamo na umu da je danas za bilo koji posao potrebna brza povezanost. Autocesta će promijeniti neke stvari, ali ipak sumnjam u tolikoj mjeri koliko se mi nadamo. Naravno pomoći će povezanosti kraja, što će biti veliki uspjeh, ali da ćemo mi nešto na toj cesti zaraditi je obična glupost kada znamo da su autoceste praktički eksteritorijalni prostori, neovisni o kraju kroz koji prolaze.
Da bi neki kraj uspio, u njemu moraju postojati svi slojevi društva u realnim postotcima, no ako malo pogledamo naš Grad, upada u oči da se Vrgorac ne može baš pohvaliti većom grupom ljudi sa diplomom nekog sveučilišta ili ne daj bože doktoratom. Možda je u tome razlog što Vrgorac nema gotovo nikakvih kulturnih događaja (osim dijelom Tinovih dana), seminara, skupova, predavanja i sl. Evo svako malo pročitam u novinama kako se npr. u Imotskom, Metkoviću i Makarskoj održavaju znanstveni, kulturni i ini skupovi iz različitih područja. Zašto se u Vrgorcu ne događa tako nešto? Što god mi mislili o Imoćanima, moramo priznati da se oni brinu za svoju povijest i kulturu te kako svaki Imoćanin, gdje god bio, ima osjećaj pripadnosti svojoj matičnoj populaciji i često joj ne ostane dužan, pa makar odselio na Sjeverni pol.
A kako je to u nas? Vrgorčanin kada ode iz Vrgorca, najčešće je otišao zauvijek i eventualno se vrati kad ode u mirovinu, a kako se u našem gradu ne trpi nikoga tko je malo pametniji (jer se glupani osjećaju ugroženo i uz pametnije ljude svo njihovo kurčenje padne u vodu), bilo koji naš građanin koji ima mogućnost da se zaposli bilo gdje drugdje sa pravom pomisli da mu zajebavanje sa tupim narodom i zatucanom vlasti naprosto ne treba. Htio bih naglasiti da pametnu osobu ne čini samo diploma ili doktorat, nego takva osoba je bilo tko, tko na vrijeme uvidi neke probleme i željan je pomoći u njihovu rješavanju, te je uvijek širokih pogleda, bez obzira na situaciju, čovjek sa idealima.
Jedan od velikih problema u našem gradu je taj što na brojnim položajima, ključnim za napredak (ili potop!) Grada, sjede potpuno nekompetetni ljudi, i tu će sjediti do kraja svog života, bez obzira koliko bi mladih, pametnih i sposobnijih moglo raditi taj posao. Tu sjede ljudi bez ambicije kojima je plaća ista ma što radili ili ne radili. Mašta ili kreativnost nepoznata je riječ u njihovu rječniku. Više sam puta upozoravao kako se kulturni spomenici poput kula, stare gradske jezgre, Pakline i starih kamenih zaseoka trebaju bolje urediti i što je najvažnije – treba se naći način za njihovu prezentaciju svekolikoj javnosti. Treba znati turistu ispričati priču, to je ključ svega. U gradskom proračunu od 22 milijuna kuna moralo bi biti novca za takve stvari.
Ponekad se pitam za što se uopće troše ti milijuni. Za kulturu nisu, za plaće državnih službenika potrebno je puno manje novca pa nisu ni za njih, gradska jezgra se raspada, pa eto nisu ni za nju, obnovu većine kula debelo je financiralo ministarstvo kulture, pa eto nisu ni za njih. Pa za što se troše? Evo Metković ima slične mogućnosti i proračun kao i mi, ali Metković je ipak uspješniji, bogatiji i kulturniji grad.
Kad bi trošenje naših novaca bilo transparentnije (kako upozorava Transparency International) možda bi se neke stvari mogle napraviti bolje. Pa nije valjda da na komunalije trošimo cijeli proračun? E ako je tako, e onda smo stvarno u k… i nemamo pojma raspolagati vlastitim novcem.
Evo, na primjer da li se netko sjetio da izradi projekt revitalizacije Bunine. To plodno poljce nalazi se u samoj blizini grada i kada bi se to područje obnovilo Vrgorac bi praktički imao svoje vlastito polje za distribuciji svog voća i povrća koje mu treba. Nitko da se sjeti izvršiti melioraciju, katastarsko uređenje i podijeliti poticaje za poljoprivredu u Bunini. Ovako zapuštenu i jadnu žalosno ju je gledati.
Ako se neke stvari u našem gradu drastično ne promijene Vrgorac će slijedećih godina jednostavno upasti u ponor anonimnosti i ostati jedan od najsiromašnijih gradova Dalmacije (pa je li žalosno pročitati u brojnim enciklopedijama i knjigama kako je Vrgorac jedan od najsiromašnijih gradova Dalmacije i to uz tolike mogućnosti!?), iz kojeg će se teško izvući.

Kuda ide ovaj put?

srijeda , 03.10.2007.

Ovih dana sam od ljudi koji su bolje upućeni u gradnju ceste saznao da nije sve tako crno-bijelo u izgradnji autoceste Split-Ploče, kako se nama često servira od strane hrvatske vlasti. Koliko sam čuo, autocesta od Šestanovca do Ravče biti će brzo dovršena, a ostatak nakon nje tko zna kad. Naime, usprkos najavama odgovornih u izgradnji autocesta i naše vlasti, još nije odabrana trasa kojom se ići autocesta nakon Ravče, tj. ne zna se hoće li ići prvom varijantom preko Rilića, ili drugom preko Bunine i Radovića. Zbog toga radovi na ovome dijelu trase nisu započeli ni u naznakama, dok se npr. južnije, duž općine Pojezerje naveliko gradi. Da su ovi navodi točni i istiniti svjedoči činjenica da na ovo područje još nisu stigli ni arheolozi koji će istražiti stare gomile, i najvjerojatnije neće ovdje doći do proljeća, što ukazuje da strojevi neće početi sa radom bar do ljeta, jer kako je poznato arheolozi moraju istražiti ostatke kulturne baštine, a tek onda može započeti gradnja. Nažalost predizborna kampanja je u nas izgleda paravan da se ljudima laže u oči, a oporba je očito potpuno nesposobna da upozori na postojeće stanje.
Osim toga zanimljiva je još jedna informacija koju sam saznao. Naime autocesta će biti građena otprilike od Ravče do Kobiljače, dok će nakon nje biti izgrađena brza cesta, znači ne autocesta, jer navedena cesta neće imati zaustavni trak, tako da su priče od izgradnji autoceste Split-Ploče(-Dubrovnik?) očito bajka. Vjerojatno će se za nekoliko godina odgovorni sjetiti preinačavati brzu cestu u autocestu što će biti skuplje nego da to rade sada, tako da će porezni obveznici morati plaćati te preinake. Da se razumijemo brza cesta je jednako dobro rješenje kao i autocesta, ali mi smeta kako nam se konstantno laže kao da smo svi skupa obični kreteni i kao da netko drugi treba misliti na nas. Mene samo zanima da li će vlast i lokalne samouprave upoznati stanovnike ovih krajeva na postojeću situaciju i da li ikad u nas odnosi između vlasti i građana postati transparentni, a ne kao dosad da se sve odnosi na pučku predaju i na informacije rekla-kazala.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>