Mnogobrojnost prezimena Vrgorske krajine
ponedjeljak , 30.07.2007.
Zanimljiva značajka Vrgorske krajine je mnogobrojnost prezimena koja nose njezini stanovnici. Zahvaljujući reljefu koji označuju velike suprotnosti, cijela Vrgorska krajina je prošarana mnoštvom zaseoka, koja odlikuju velike razlike u nadmorskoj visini između pojedinih sela i čija je značajka da u mnoštvo slučajeva svi stanovnici određenog zaseoka nose isto prezime. Zatim, mnogobrojnost prezimena bila je uvjetovana hercegovačkim kolonizacijskim valovima koji su u vrijeme mletačko-turskih ratova, ali i kasnije, „zapljusnuli“ ovaj kraj, dok se za neka prezimena smatra da su crnogorskog podrijetla. Također neka prezimena vuku podrijetlo iz Baćine i ostale Neretve i sl. Ovdje nabrajam 172 autohtona prezimena koja su u Vrgorskoj krajini postojala sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, a nalaze se u meni dostupnoj literaturi (ili mi je dojavljeno od čitatelja ovoga bloga). Neka od njih su do danas izumrla ili su nestala iseljavanjem. Popis vjerojatno nije konačan, pa ako sam kojega zaboravio javite. Slijede prezimena:
Ajduk, Alerić, Ančić, Antunović, Arambašić, Bajalo, Bajto, Baletić, Barać, Barbir, Begović, Beus, Bilić, Biskupović, Bobanac, Bokšić, Borovac, Božić, Brljević, Buklijaš, Bulog, Buljan, Bušelić, Caktaš, Cikoja, Čepo, Čović, Ćulav, Delić, Delipetar, Divić, Dodig, Domanžić, Dragičević, Dropulić, Dujmović, Đugum, Erceg, Filipović, Franić, Galić, Gašpar, Glamuzina, Glavan, Glavaš, Govorko, Grančić, Granić, Grbavac, Grgić, Grljušić, Grubišić, Hrstić, Ilić, Ivandić, Ivičević, Jakičević, Jelaš, Jelavić, Jerkušić, Jović, Jujnović, Jukić, Jurilj, Jurjević, Kalajžić, Kapović, Kardum, Katavić, Katić, Klaričić, Klinac, Knezović, Kolak, Kordić, Kraljević, Krivić, Krstičević, Kurilj, Kurtović, Lendić, Majić, Majstrović, Maras, Marević, Marinović, Markotić, Maršić, Martinac, Marušić, Matić, Matković, Medak, Mihaljević, Miletić, Miljak, Miočević, Mišić, Musanić, Musulin, Mušan, Naglan, Nizić, Nuić, Okmažić, Opačak, Oršulić, Ožić-Bebek, Panžić, Pavić, Pavlak, Pavlinović, Pejdo, Perić, Perkušić, Pervan, Pivac, Polić, Pranić, Primorac, Prnić, Pucar, Radalj, Radić, Radomiljac, Radonić, Rakić, Rakušić, Raos, Ravlić, Rešetar, Roglić, Roso, Rudež, Ružičanin, Stanković, Suvaljko, Šalinović, Šapit, Šimunović, Škorput, Šoljak, Šošić, Štulić, Talaja, Tamburović, Tolić, Tolj, Tomac, Trlin, Turić, Ujdur, Vegar, Vekić, Vidaković, Vidović, Vranješ, Vučak, Vučko, Vujčić, Vukmir, Vukojević, Vukosav, Vuković, Vuksanović, Vukšić, Vukušić, Vuleta, Vuletić, Zekulić, Židić, Živković.
komentiraj (45) * ispiši * #
Širi se požar kod Oraha.
petak , 27.07.2007.
Požar kod Velikog Prologa vatrogasci su do jutros uspjeli ugasiti, ali se tijekom dana još jače razbuktao požar kod Oraha, nedaleko granice sa BiH. Radi se o nepristupačnom području do kojeg vatrogasci još nisu uspjeli doći, poglavito zbog mraka. Gašenje će morati pričekati jutro i pomoć iz zraka. Jutros je kroz Vrgorac prošla kolona šibenskih vatrogasaca i jedna cisterna iz Čakovca koji su upućeni na požarište.
komentiraj (2) * ispiši * #
Požari haraju Vrgorskom krajinom
četvrtak , 26.07.2007.
Požari i dalje haraju Vrgorskom krajinom, trenutno najviše njezinim istočnim dijelovima. Požar kod Velikog Prologa vatrogasci još nisu uspjeli ugasiti. Prije oko 40 minuta HINA je prenijala obavijest Hrvatskog Autokluba da je dionica državne ceste D62 Mali Prolog-Vrgorac zatvorena za promet zbog požara. Požar su cijeli dan gasili vrgorski vatrogasci uz pomoć kolega iz okolnih mjesta te kanadera i pripadnika Hrvatske vojske koji su stigli iz Ploča. Također od jutra gori veliki požar kod Oraha, koji još nije ugašen. Oko podne se zbog toga požara na Vrgorcem nadvio veliki dimni oblak, a u par navrata je vjetar donio manje količine pepela sa požarišta. Popodne je također planuo manji požar kod sela Kotezi, koji su vrgorski vatrogasci brzo ugasili. Ovo će biti još jedna duga noć za vatrogasce i vojnike na požarištima.
komentiraj (4) * ispiši * #
Požar kraj Lukavca
srijeda , 25.07.2007.
Danas je kod sela Lukavac izbio veći požar koji je zahvatio veće površine prekrivene borovom šumom. Požar gase vrgorski vatrogasci sa tri vozila. U gašenju im pomažu jedan kanader i helikopter za uređajem za gašenje. Do mraka požar koji prijeti Velikom Prologu još nije lokaliziran. Vatrogasce i seljane okolnih sela čeka duga noć.
komentiraj (1) * ispiši * #
Muke naših smetlara
ponedjeljak , 23.07.2007.
Ispričati ću vam jedan istinit događaj otprije nekoliko dana. Rano jutro oko 4 sata, zgrade u Ulici Tina Ujevića, od vrućine se ne da spavat, a drugo se nema šta raditi. Momci iz Komunalnog kao i inače u ovo doba dana prikupljaju smeće. To bi bilo još jedno obično jutro da se nije zbio jedan sramotan događaj. Naime, dok Komunalci svako jutro prikupljaju smeće, uvijek se pokoji kontjener dodirne sa drugim i proizvede malu buku, ili buka nastane za vrijeme ispražnjavanja kontejnera na kamion. No navedenog jutra to se nije svidjelo jednom našem sugrađaninu iz spomenutih zgrada koji je na sav glas u razini dinaroidnog divljaka poslao radnike u p... materinu. No dotični gospodin je to viknuo zaštićem mrakom i okolnim drvećem pa nisam uspio saznati o kome se radi. Znam, neki će reći da opet pišem o radnicima, ali osjećam se potrebnim da kažem svoj stav o tome događaju.
Ako imamo na umu da je Vrgorac površinom najveći grad u Splitsko-Dalmatinskoj županiji, i da od Draževitića do Rašćana ima šezdesetak kilometara, možemo lako uvidjeti kojom brzinom smetlarski kamion mora prikupljati smeće u cijeloj Vrgorskoj krajini da bi uspio završiti posao. Radni dan naših komunalaca počinje u 3 sata ujutro, a koliko sam saznao od njih, ne završava prije 11 sati ujutro. U tome kratkom vremenu oni moraju prikupiti smeće na površinski ogromnom području i ne mogu si priuštiti kašnjenje. Ako se katkad za vrijeme kupljenja smeća stvori buka, naši građani to moraju znati tolerirati. Ako znamo da ti radnici rade u teškim uvjetima i da nemaju nikakvu zdravstvenu skrb, onda još bolje uviđamo u kakvoj oni situaciji zarađuju svoj kruh svagdašnji. Dovoljno je i to što se smetlarski posao minimalizira i ne smatra vrijednim. Meni osobno je taj posao vrijedniji od bilo kojeg posla kojim se bave naše tzv. slavne osobe (menadžerčići, tzv. poduzetnici, manekenke i slični).
To mnogi naši sugrađani ne shvaćaju. Bilo je u više navrata redikula koji su zahtjevali da se ispred njihovih kuća smeće prikuplja kasnije ujutro. Ma tko su oni da si mogu priuštiti takav luksuz da mogu određivati kada će smetlarski kamion doći pred njihovu ulicu po smeće!? Neki su se čak toliko drznuli da su odlučili da neće ostavljati svoje smeće ondje gdje je to određeno, nego gdje se njima svidi, pa Komunalci moraju tražiti njihovo smeće. Ako ga slučajno ne pronađu, navedena gospoda (čitaj ljudski šljam) ujutro zovu Komunalno i žale se kako im radnici nisu pokupili smeće i ovi nagrabuse.
Tako dragi moji građani, kada ujutro čujete smetlarski kamion, pretrpite 3-4 minuta da momci obave svoj posao i nemojte odmah grintat. Oni samo rade svoj slabo plaćeni posao.
komentiraj (6) * ispiši * #
N.N. i ništa više
subota , 21.07.2007.
Danas nisam ništa htio pisati, ali kad sam popodne čuo za jučerašnji tragični događaj na gradilištu autoceste koja prolazi kroz naš kraj, za jednu nepotrebnu smrt, moram priznati da sam bio i žalostan i ljut. Naime, jedan mladi radnik na autocesti, podrijetlom Bosanac iz Bugojna jučer je uslijed rada na ovoj vrućini i iz drugih razloga umro.
Nažalost, premda su ovih dana vrućine nesnosne, naši se političari nisu sjetili, ili se još premišljaju dali da pokušaju nekako olakšati život našim radnicima na autocesti, da im skrate radno vrijeme ili nešto slično. Građevinske firme su pravi kapitalisti, nema u njih obzira na krhkost ljudskog tijela, a usto ih naši krasni političari tjeraju da i prije rokova završe trase kako bi se ovi lijepo slikali za onim žutim građevinskim kapama i tako prikupili koji glas više. Radnik koji je umro, zvao se Ivan Kajić Piplica i bio je iz Bugojna, star 37 godina, a koliko sam čuo, njegova je smrt bila mješavina vrućine i činjenice da se prije nekoliko dana ubo na nekakav metalni stroj, što je uzrokovalo otrovanje. Tako sam čuo. Neki dan dva su radnika zapela na nosaču vijadukta u Rašćanima jer im se pokvarila dizalica i tamo su čekali dok ih nije helikopterom spasio GSS, nakon nekoliko sati "pečenja" na suncu, a jučer je spomenuti radnik umro za ništa. Možda bi on i otišao do liječnika da mu pregleda tu ranu da ih njihove firme ne tjeraju da rade preko mjere po ovoj vrućini, a zdravstvena zaštita im je loša, ma koliko njihovi šefovi o tome lagali.
Takvih bi se stvari trebale sjetiti stranke koje pretendiraju da se bore za radnika. Jučer su političari hodočastili na sajam u Kozicu, a nedaleko od njih jedan je mladi život ugašen. Sve, samo da se prikupi još koji glas. Bio sam bio gore u Kozici, i dosta se kratko tamo zadržao. Nisu me zanimali ni političari ni janjetina. Malo sam se više zaustavio kod gradilišta autoceste. Je, ona je lijepa i sve, ali tu sam mogao iz prve ruke vidjeti u kakvim uvjetima rade ti radnici, mahom Bosanci koji crnče za ništa. Ako poginu na radu, oni su jednostavno N.N., i tu prestaje priča. Žalosno. Pitam se koliko vrijedi jedan radnički život, život jednog N.N-a.
Ovaj post je posvećen svim tim N.N.-ovima.
komentiraj (9) * ispiši * #
Sveti Ilija u Kozici
petak , 20.07.2007.
Budući da je danas Sveti Ilija, u Kozici se u skladu s tradicijom sajmovalo. Pored crkve Svetog Ilije, u hladovini velikih hrastova na sajam je došlo mnoštvo naroda, a razlog je kao i uvijek isti - pečena janjetina. Ovaj sajam, ili po našem dernek, se razlikuje o sličnih u nas što je jedini artikl bio janjetina, uz još neke sitnice koji su se mogli kupiti. Nije bilo kineskih plastičnih pištolja, mačeva, balona i sličnih predmeta jer nema ni djece. Već u 11 sati gore se okupilo stotinjak i više ljudi. Zapušteni kraj je bar na jedan dan živnuo, a osim kozičana i vrgorčana gore se mogao vidjeti veći broj automobila splitskih, zagrebačkih i stranih registracija, uglavnom kozička dijaspora. Istovremeno se u susjednoj crkvi Sv. Ilije održavala misa na kojoj je sakrament svete potvrde primilo šest krizmanika. Župnik je u šali rekao da broj mladih raste, jer je 1997. krizmano četvero mladih, a 2007. šestero.
Iz sela se pruža lijep pogled na dijelove župsko-rašćanske udoline, gdje se užurbano radi trasa autoceste. Njezina veličina i masivnost oponira svakog tko tu prođe.
komentiraj (9) * ispiši * #
Baby boom u Radonićima
četvrtak , 19.07.2007.
Nije tajna da je Vrgorsku krajinu odavna zahvatila teška depopulacija, koja traje još od šezdesetih godina prošlog stoljeća. No, iako je situacija prosječno vrlo loša, u krajini postoji nekoliko iznimaka. Jedna od takvih je zaseok Radonići u selu Kotezi. U tome zaseoku već desetak godina vlada pravi baby boom, budući da se tada veći broj mladića iz zaseoka oženio, a djeca su bila normalni nastavak većeg broja brakova. U zaseoku živi 52 mještana, svi Radonići, od čega 14-oro djece mlađe od 11 godina, a dvoje se treba uskoro roditi. Iz toga je lako izračunati da udio djece mlađe od 11 godina (plus dvoje koje se ubrzo treba roditi) iznosi 31%, ili skoro trećina. Za budućnost Radonića se ne treba bojati. Nažalost tako povoljnom demografskom situacijom se može pohvaliti vrlo mali broj naselja u Vrgorskoj krajini. Dobar primjer je Radonićima susjedni zaseok Stankovići gdje se u 15 godina rodilo samo dvoje djece, a u zaseoku živi 22 mještana. Takva alarmantna situacija bi trebala zabrinuti vrgorsku vlast da učini potrebne mjere za ublažavanje demografskog izumiranja.
Na ovoj fotografiji stoje redom: Antonio Radonić (3), Ivan Radonić (4), Antonija Radonić (1,5) i Roko Radonić (3,5) godine.
komentiraj (6) * ispiši * #
Teror hercegovačkih ustaša 1941. godine (kratka crtica)
ponedjeljak , 16.07.2007.
Uspostavu NDH 10. travnja 1941. susjedna je Hercegovina proslavljala stalnim puškaranjem i vršenjem terora nad neistomišljenicima. Budući da je Vrgorac naginjao antifašizmu, ustaše iz sela Veljaka, Klobuka, Tihaljine, Crvenog Grma i Međugorja često su dolazili u Vrgorac gdje su pucajući u zrak gangali:
"OJ, VRGORČE, JESI U KAMENU,
DOMALO ĆEŠ GORIT U PLAMENU.
MI IMAMO JABUKU U ZLATU,
U ZAGREBU PAVELIĆA ANTU!
komentiraj (10) * ispiši * #
Ispred Osnovne škole održan koncert
subota , 14.07.2007.
Večeras je na fontani ispred Osnovne škole u Vrgorcu održan koncert mandolinskog orkestra Osnovne škole Vrgorac, pod ravnanjem voditelja Tomislava Hercega, sa početkom u 21 sat. Uz njih je nastupila vrgorska ženska klapa u sastavu: Daniela Radonić, Ivana Markotić, Dražena Rakušić, Nikol Ilić i Amanda Matić. U pojedinim pjesmama su im se pridružili i klapski pjevači Joško Erceg i Petar Dropulić. Gošće večeri bile su ženska klapa Neretvanke iz Stabline. Mandolinski orkestar je prvo izveo evergreene My way i Yesterday. Nakon njih ženska klapa je otpjevala dalamtinske klapske pjesme: Vilo moja, Da te mogu pismom zvati, Maslina je neobrana i druge, također u pratnji orkestra. Ženska klapa Neretvanke su vrlo dobro otpjevale nekoliko neretvanskih klapskih pjesama. Koncert je trajao oko sat i pol, tijekom kojih su klape i mandolinski orkestar stvorile jako dobru atmosferu. Koncert je pratilo dvjestotinjak vrgorčanki i vrgorčana. Čestitke svima na dobro odrađenom poslu.
komentiraj (8) * ispiši * #
Selo Kozica
četvrtak , 12.07.2007.
Selo Kozica smješteno je u jugostočnim dijelovima župsko-rašćanske udoline, duž ceste Split-Vrgorac. Smatra se da etimologija naziva Kozica dolazi od umanjenice riječi koza. Ta je životinja bila neizostavna u svakom domaćinstvu Kozice u prošlosti. U Kozici ima nekoliko slabih izvora koji se koriste za vodoopskrbu, poput Vrutka i Kupinovice.
Područje Kozice bilo je naseljeno i u prapovijesti što svjedoče brojne gomile diljem toga kraja, kao i metalna sjekirica i koplje koje su tamo pronađene, a potječu iz pretpovijesnog razdoblja. Prvi put se Kozica spominje u Kreševskoj povelji 1434. godine koju je izdao vojvoda Donjih Kraja Juraj Vojsalić, sinovac Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Kozica se dijeli na zaseoke: Gornji Ravlići, Donji Ravlići, Rudeži, G. Antunovići, Pucari, Vuletići, Rotni Dolac, Bušelići i Štulići. Fra Vjeko je 1972. spomenuo slijedeća prezimena u Kozici: Antunović, Alerić, Begović, Bušelić, Caktaš, Erceg, Glavaš, Jujnović, Katić, Kurtović, Lendić, Maras, Miočević, Okmažić, Pavić, Pejdo, Perkušić, Pucar, Ravlić, Rudež, Šošić, Štulić, Tomac, Vekić, Vuletić i Vranješ. Ova raznovrsnost prezimena samo pokazuje kakvo je veliko i važno selo Kozica bila prošlosti.
Kozica je pod tursku vlast došla vjerojatno kad i Vrgorac, najvjerojatnije u zadnjoj četvrtini 15. stoljeća. Za vrijeme turske vlasti za vjerske potrebe naroda u ovom kraju su se brinuli franjevci iz samostana u Makarskoj. Nakon oslobađanja od Turaka, cijeli gornji krajevi su bili pusti zbog stalnih borbi i iseljavanja tijekom Kandijskog (1645.-1669.) i Morejskog rata (1684.-1699.), pa je mletačka vlast to područje naseljavala hercegovačkim stanovništvom. 1763. župa Kozica se osamostalila. Nekada je kozička župa zauzimala puno veće područje. Do početka 19. stoljeća pripadao joj je i dio Rašćana, a do 1886. dio Slivna, a do 1922. i Kozička Poljica. Župne matice vodile su se od 1721. godine.
Od oslobađanja od Turaka do danas ovaj je kraj dijelio sudbinu većine ostalih krajeva Vrgorske krajine. Nakon Mlečana dolaze Austrijanci. Nakon njih Francuzi, koji grade Napoleonovu cestu. Nakon njihove kratkotrajne vlasti dolaze opet Austrijanci.
Iako siromašan krški kraj Kozica se tijekom stoljeća razvija u veliko i važno selo, čemu svjedoči i osnivanje Narodne čitaonice 1911. godine. Mnogi su kozički seljaci u nedostatku zemlju u selu, kupovali i obrađivali zemljišta u Vrgorskom polju. Drugi svjetski rat promijenio je situaciju, i to nagore. Nakon kratkog travanjskog rata 1941. godine Kozicu i cijelu Vrgorsku krajinu okupiraju Talijani, a ovaj kraj formalno spada pod upravu NDH. Već od početka okupacije, uslijed fašističkog terora u ovom se kraju sve više razvija partizanski pokret. U kolovozu 1942. godine, uslijed talijanske operacije „Albia“, talijanska vojska u svojim kamionima dovodi nevesinjske četnike, tzv. „protukomunističku miliciju“ koja je imala zadatak da očisti Biokovo od partizana. Dok talijanska vojska tjera partizane da se u zbog opasnosti od okruživanja povuku područjem između Zagvozda i Grabovca, dotle četnici „čiste“ pozadinu. Uslijed njihova divljanja, 29. kolovoza, ubijeno je 270 civila, od čega 66 kozičana. Među ubijenim kozičanima nalazio se i njihov svećenik, fra Ladislav Ivanković (vidi post od četničkim zločinima od 1. siječnja 2007.). Tada su zapaljene matične knjige, mnoštvo zgrada je zapaljeno, i sve je trebalo obnoviti nakon rata.
Popisi stanovništva pokazuju kako je u prošlosti Kozica bila veliko selo. Na prvom austrijskom popisu stanovništva 1857. godine Kozica je imala 611 stanovnika, slično kao i sam Vrgorac (656). Tijekom slijedećih šest popisa stanovništva broj stanovnika Kozice je konstantno rastao: 1869. (666), 1880. (779), 1890. (904), 1900. (1026), 1910. (1109), 1921. (1139). 1931. godine prvi put je primijećen pad, i tada Kozica broji 1093 stanovnika. Nakon ratnih stradanja, prvi poslijeratni jugoslavenski popis stanovništva koji je obavljen 1948. godine pokazuje katastrofalnu situaciju. Tada je Kozica brojila samo 763 stanovnika. Otada broj stanovnika neprestano pada uslijed iseljavanja koje je najviše nastupilo šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. To je vidljivo u zadnjih šest popisa: 1953. (756), 1961. (701), 1971. (481), 1981. (258), 1991. (196), 2001. (111). Na ove brojke nije potreban komentar, jer je očito da je Kozica u najtežoj mogućoj demografskoj situaciji. Smatra se da će prolazak trase autoceste pokraj Kozice pomoći ovom kraju u kakvom-takvom demografskom oporavku.
Što se tiče vjerske infrastrukture, u Kozici se nalaze dvije crkve i dvije kapelice. Župna crkva Svetog Ilije građena je u razdoblju od 1765. do 1785. godine. Nekoliko je puta renovirana. 1942. godine zapalili su je četnici. 1997. godine dobila je novi zvonik. Druga crkva je stara župna crkva, također posvećena Svetom Iliji. Od nje je sačuvana samo apsida. Danas služi kao grobljanska crkva. Kapelice su posvećene Sv. Nikoli (kod Katića kuća) i Gospi Sinjskoj (na Osoju). Župa ima jedno groblje kod stare župne crkve. Tu su pokopane sve žrtve četničkog masakra 1942. godine.
Povijest Kozice je vrlo bogata. U ukupnoj povijesti Vrgorske krajine Kozica zauzima važno mjesto, i sama za sebe zaslužuje posebnu monografiju. Ovaj tekst je bio samo kratki sažetak svega toga.
komentiraj (10) * ispiši * #
Slučaj Vujčić i ostali
nedjelja , 08.07.2007.
Prošlih dana bili smo svjedoci odluke četvorice ponajboljih hrvatskih košarkaša (Nikole Vujčića, Gordana Giričeka, Andrije Žižića i Dalibora Bagarića) za neće igrati za hrvatsku reprezentaciju na predstojećem Europskom košarkaškom prvenstvu u Španjolskoj. Budući da je Nikola Vujčić vrgorske gore list, što on nikad nije tajio, pomislio sam kako bi bilo dobro napisati nekoliko rečenica kojima ću iznijeti svoj stav o toj odluci Nikole Vujčića, zbog čega su vjerojatno biti napadan, jer se ne slažu s stavovima brojnih tzv. domoljuba, tj. ljudi kojima se domoljublje svodi na ljubljenje zastave, dizanje desnice na himnu i mlaćenje svih koji nisu „tvoji“.
Zbog te odluke o neigranju na hrvatske se košarkaše podignula velika hajka, u kojoj su prednjačili neki sportski novinari, a posebno novinar HRT-a Bruno Kovačević. U prošlonedjeljnom dnevniku on je izjavio sljedeće: „…Gospodo košarkaši, zastava je svetinja, a himna je život… tisuće su mladih položili svoj život da bi vi mogli igrati na Hrvatsku!“
Zanima me po čemu je Bruno Kovačević relevantan da uspoređuje košarkaški turnir i ratne strahote npr. Vukovara. Da li je on tijekom svog života bio profesionalni košarkaš, a usto i proživio ratne strahote!? Naravno da nije, i nažalost on promiče običaj, toliko čest u našoj zemlji, da se kliče amblemima i insignijama poput himne, zastave, dresa reprezentacije, a da se pravo domoljublje, tj. odnos prema čovjeku, zanemaruje. Našim se košarkašima još zamjera kako im je Hrvatska sve dala, i kako se od njih očekuje da bar igraju za reprezentaciju. Koja demagogija! Nikoli Vujčiću i njegovim kolegama i drugim uspješnim mladim ljudima Hrvatska nije ništa dala. Hrvatska je samo preuzela zaslugu nakon što su ti ljudi postali uspješni. Nikola Vujčić je počeo od ničega, bez ičije pomoći. Krenuo iz malog grada u bijeli svijet sa neizvjesnom budućnošću i nakon godina krvi, znoja i suza uspio. Ništa on ne duguje Hrvatskoj, ali ona itekako duguje njemu.
Ovdje zamjeram i brojnim vrgorčanima koji su odmah popljuvali Nikolu Vujčića čim je odbio da svira po glazbi Brune Kovačevića i sličnih, a odmah su zaboravili sve njegove uspjehe kojima su klicali prošlih godina. Ljudi moji, svi vi, kao ni ja, nismo ni do koljena Nikoli Vujčiću!!! On je svoje domoljublje dokazao prošlih godina, i kada netko dostigne razinu domoljublja Nikole Vujčiča (djelom a ne riječima), onda će se moći buniti protiv ove njegove odluke.
Četvorica košarkaša su zbog svoje odluke praktički proglašeni izdajnicima, bez obzira što su velike njihove zasluge za hrvatsku košarku. To je nepravedno, a posebno kada dolazi od tzv. sportskih novinara kojima je košarkaški turnir borba za domovinu, a tko igra, zapravo gine za domovinu, a tko ne, zapravo je izdajnik! To je za mene neprihvatljivo, i želim samo poručiti da dajem punu podršku Nikoli Vujčiću i njegovim kolegama. Odluka o neigranju je privatna, i tko sam ja da je preispitujem.
Nikola samo naprijed, ovaj te bloger u potpunosti podržava!!!
komentiraj (10) * ispiši * #
