"Braća Rakić", nekada tekstilni div, danas šepavi patuljak

srijeda , 29.08.2007.

Godine 1961. u Vrgorcu je osnovano poduzeće „Braća Rakić“ a bavilo se proizvodnjom i otkupom duhana te izradom galanterijske robe. Tvrtka je dobila ime po braći Mirku i Srećku Rakiću, jednima od osnivača socijalističkog pokreta u Vrgorcu. Dvije godine poslije tvrtci je priključena tvornica vunenih trikotažnih pletiva „24 oktobar“ koja je osnovana 1957. godine, također u Vrgorcu. Tada se duhanska stanica odvojila od tvrtke i prešla u nadležnost Poduha iz Metkovića. Od tada ova tvrtka nosi ime Poduzeće vunenih trikotažnih pletiva „Braća Rakić“. Sedamdesetih godina u Braći Rakić je radilo oko 350 radnika, nekad više, nekad manje. Sam broj radnika, koji su dolazili iz cijele Vrgorske krajine, dijelova Neretve i zapadne Hercegovine, imao je veliki utjecaj na sam gospodarski život Vrgorca. Stariji građani se vjerojatno sjećaju (a i ja negdje u magli) kolike su koristi imale trgovine poput Mercesa, Borova, mesnice i druge trgovine od rijeke radnika koji bi ujutro izlazili na pauzu za marendu. Tvrtka je godinama proizvodila velike količine kvalitetne odjeće i torba koje su s izvozile po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji i istočnim zemljama. 1990. godine dijeljenjem „Braće Rakić“ nastaju dva samostalna subjekta u kojima je stvorena industrija galanterije Vigal d. d. Do 1990. godine tvrtka je normalno poslovala, bar što se tiče radnika i njihovih plaća. Nedugo prije likvidacije firme u dotadašnjem obliku dovezeni su i novi strojevi (što mogu potvrditi svi tadašnji radnici), da bi potom, gotovo peko noći, sva sila radnika bila otpuštena bez ikakva objašnjenja i bez otpremnine. Od tada pa sve do danas po gradu se šuškalo kako su određeni pojedinci opljačkali tu tvrtku, preko noći odvezli nove strojeve i da za to nisu odgovarali. Kako bilo, do danas se nitko nije pozabavio likvidacijom „Braće Rakić“, a radnicima nikad nitko nije isplatio ni kune otpremnine, pa se s pravom postavlja pitanje zakonitosti svega toga što se događalo početkom devedesetih u mutnim poslovima hrvatske pretvorbe i privatizacije. Poduzeće "Braća Rakić" koje je nekad bilo tekstilni div u ovom dijelu Hrvatske i BiH, danas se pretvorilo u šepavog patuljka. Nasljednici ove tvrtke nemaju ni blizu tako velik broj radnika koji je imala "Braća Rakić" na svome vrhuncu, a plaće su im stvarno mizerne. Njezine velike zgrade, skladišta i hale, izgrađene u realsocijalističkom duhu, danas sve više postaju ruglo u centru grada. S pravom se pitam zašto. Hoće li se ikada saznati pozadina likvidacije "Braće Rakić" i što se dogodilo sa novim strojevima? Tko ih je prodao kome i za koje novce?

Koliko je opasan telekomunikacijski odašiljač u središtu Vrgorca?

subota , 25.08.2007.

U nekoliko navrata čitatelji ovoga bloga su mi predlagali da napišem par rečenica o ovoj temi. Naime u Ulici Tina Ujevića, na krovištu zgrade Pošte nalazi se veliki telekomunikacijski odašiljač, mislim T-Coma. U radijusu od stotinjak metara od toga uređaja nalaze se redom slijedeće institucije: Pošta, Sud, Gradska uprava i Vatrogasno društvo, a što je najvažnije u samoj blizini toga odašiljača nalazi se cijeli niz stambenih zgrada u ulici Tina Ujevića, te braniteljske zgrade nedaleko parka. Koliko je opasan jedan takav uređaj po ljudsko zdravlje, neznam jer nisam stručnjak, ali sama činjenica da se o tome govori i da se stanovništvo brojnih gradova buni protiv odašiljača u blizini svojih domova, dosta je dobar pokazatelj da tu sve nije ružičasto kako nam telekomunikacijske tvrtke često govore. Za postavljanje takvog stupa potrebne su dozvole, koje on vjerojatno ima (a možda i nema, sjetimo se samo pokušaja postavljanja sličnog stupa, mislim VIP-a na Maskari), ali veliko je pitanje da li je trebalo pitati stanovništvo okolnih zgrada što o tome misli? I opet se po tko zna koji put postavlja pitanje transparentnosti u našem gradu. Ako stup ima dozvole, mene zanima na kojoj internet stranici ili u kojoj instituciji bi bilo moguće pročitati tu pozitivnu odluku o postavljanju stupa od strane onih koji su tu odluku donijeli. Ovako samo lovimo u mutnom.

Jedna konstruktivna ideja...

ponedjeljak , 20.08.2007.

Evo neki dan čitam u Makarskoj kronici kako je tučepski svećenik prije dva tjedna upriličio susret sa tučepskim studentima na fešti kojoj su osim župnika prisustvovali predstavnici općinskih vlasti i crkvenog vijeća. Tada mi je palo na pamet kako bi bilo lijepo kada bi se tako nešto organiziralo u Vrgorcu ne samo za studente iz Vrgorca, nego i svih okolnih sela, tj. cijele krajine. Broj vrgorskih studenata nije mali, nego je problem što su pretihi i slabo se vraćaju, budući da im gradovi poput Zagreba, Splita, Zadra, Dubrovnika i sl., u kojim studiraju, pružaju puno bolje uvjete za materijalnu egzistenciju i intelektualni razvoj. Kada bi na primjer svećenstvo vrgorskih župa uz potporu gradskih vlasti organiziralo jedno takvo okupljanje, mislim da bi to bio veliki plus za sve nas. Vjerujem da program ne bi bio problem, a vjerujem da bi se lako skupili novci za potrebnu hranu. Takvo jedno okupljanje kojem bi prisustvovali svi vrgorski studenti, zatim svećenici vrgorske krajine i predstavnici vrgorske gradske vlasti, moglo bi postati mjesto gdje će se razmjenjivati iskustva među studentima, a Grad će znati kojim i kakvim ljudskim i intelektualnim resursima može raspolagati u budućnosti. A što je najvažnije moći će iz prve ruke saznati kako studenti dišu i što oni očekuju od odgovornih ljudi u Gradu, kako bi se jednog dana ovdje vratili. Datum jednog takvog okupljanja mogao bi biti početkom kolovoza kada je većina studenata u Vrgorcu, ili će biti ako ih se pozove. I kako sam u tekstu naveo, ključno je da u organizaciji takvog okupljanja nužno sudjeluju vjerske i gradske institucije jer vjerujem da oni mogu svojim autoritetom sinergijski djelovati na studentsku populaciju našega grada. Nadam se da će se ova moja konstruktivna ideja doći do ušiju onih koji mogu po tome pitanju nešto učiniti, jer izgradnja europskog Vrgorca neće biti nikako moguća bez mladih sposobnih kadrova. Na jednom takvom okupljanju gradski će čelnici iznijeti svoje planove za budućnost Grada te navesti kakve poslove i kakve karijere mogu očekivati mladi koji se vrate u svoje rodno mjesto. To bi zaista bila dobra ideja kad bi se ostvarila.

Sajam na Velikom Prologu

srijeda , 15.08.2007.

Eva baš sam se vratio sa Velikog Prologa gdje se održava još jedan veliki sajam na blagdan Velike Gospe. Ove godine sajam je jedan od boljih i cijeli su Veliki Prolog preplavile velike grupe ljudi iz cijele Vrgorske krajine, Pojezerja i ostale Neretve te zapadne Hercegovine, a došlo je i nešto turista. Naravno zahvaljujući gužvi morao sam parkirati automobil kilometar od sela i tamo polako pješice. Budući da je Veliki Prolog selo gdje se spajaju mnoge ceste (od smjera Vrgorca, Metkovića, Dusine, Podprologa), na svima njima su kolone parkiranih automobila duge nekoliko stotina metara i više.
Po običaju vrte se nebrojeni janci i kozlići, a oko stolova na kojima mesari sijeku komade mesa okupilo se mnoštvo gurmana čekajući na svoj komadić pečenja. Ne smeta im ni činjenica da lupanjem sjekire po mesu komadići mesa i masnoća padaju po odjeći okupljenih. U hladovini se mnoštvo hladi čašicom gemišta i sladi pečenim mesom. Ostali svoj komad pečenja nose u vrećicama doma i usputno se hvale svojim prijateljima kako su i oni uspjeli štogod upazarit.
Kao i svake godine na Velikom Prologu je mnoštvo štandova. Prodaje se sve i svašta. Od dječjih igračaka (pištolja, balona, lutki, narukvica, naočala…) do svakakvog metalnog oruđa (motike, grablje, sjekire, kosore, srpovi, lanci, katanci, pile i sl.) i raznih bukara, bačava i drugih drvenih predmeta. A neizostavna je i ljutika koju ljudi kupuju u velikim količinama. Također tamo sam primjetio i baku iz Slivna u Imotskoj krajini koja prodaje starinske pletene ukrasne torbice, od koje sam jednu takvu kupio u Vrgorcu na sajmu za Veliki Petak (post od 6. travnja), a također sam je vidio i na sajmu u Kozici na blagdan Svetog Ilije.
Istovremeno iz crkve dopiru glasni zvuci kršćanskog rocka i drugih vjerskih pjesama zbog čeka jedva možeš čuti sugovornika što govori. Tamošnji svećenik to po običaju raspali prije mise, iz samo njemu poznatih razloga. Veliko mnoštvo ljudi povlači za sobom i velike kolone automobila koje malobrojni policajci jedva uspijevaju uputiti u pravom smjeru. U 11 sati kroz selo je prošla procesija na čelu koje je Isusov križ, a potom slika Gospe koju nose djevojke iz župe.
Sajam iliti dernek je ovaj put bio stvarno dobar, a i ja sam uspio štogod upazariti.

Falsificiranje povijesnih činjenica

četvrtak , 09.08.2007. Novčić sa likom cara Konstantina VII. Porfirogeneta i njegove majke Zoe

Krajem prošle godine (25.12.) pisao sam o pogrešnim tezama vezanim za prvo spominjanje Vrgorca koje je Milivoj Franić iznio u svojoj knjizi Tragovima predaka – Vrgorskim krajem. Budući da je taj tekst nažalost prošao potpuno nezapaženo među posjetiteljima ovoga bloga, a ponavljanje potpuno krivih teza je nastavljeno, odlučio sam putem spomenutih povijesnih izvora proširiti svoja stajališta i pobiti Franićeve tvrdnje (u nadi da moja originalna stajališta neće biti kopirana i prezentirana kao nečija druga u nekim budućim pokušajima pisanja sinteza iz naše povijesti), te teorije koje su iznesene u knjizi Vrgoračko Zabiokovlje Marka Bajte i Marka Buklijaša.
Milivoj Franić u svojoj knjizi na devetoj stranici piše: „…Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u 10. st. navodi u svome djelu „De administrando imperio“ Vrgorac kao sjedište Rastočke župe u sastavu ranosrednjovjekovne Neretvanske kneževine – Paganije.“
Na 58. stranici iste knjige Franić „proširuje“ svoje stav i piše slijedeće rečenice:
„…Vrgorac kao administrativno-upravno središte, kojemu i danas pripada ovo naselje, spominje car Konstantin VII. Porfirogenet u 10. st. kao sjedište Rastočke župe, jedne od tri: Rastok, Dalen i Mukur, od kojih se sastojala Neretljanska državna samostalna oblast zvana i Paganija, između Cetine i Neretve…“
Bajto-Buklijaš pak u svojoj knjizi Vrgoračko Zabiokovlje na jedanaestoj stranici točno citiraju riječi cara Konstantina, ali i oni u slijedećim rečenicama čine kardinalnu grešku kada pišu: „…Vrgorac je u 10. stoljeću bio sjedište Rastočke župe i župe Dalen u sklopu Neretvanske oblasti, odnosno Paganije.“
Kako se protiv falsificiranja povijesti najbolje boriti originalnim izvorima iz razdoblja o kome je riječ ovdje ću citirati nekoliko rečenica iz 30. poglavlja knjige bizantskog cara-pisca Konstantina VII. Porfirogeneta (905.-959.) „De Administrando imperio“ koje je pisano u 10. stoljeću, a današnji je naslov dobilo tek u 17. stoljeću. Djelo je nastalo između 949-955. U njemu je dat detaljan opis svih krajeva Bizantskog carstva. Najinteresantniji podaci su u poglavljima 29-36, koja govore o povijesti južnoslavenskih naroda do vladavine cara-pisca.
Tako car za naše i susjedne krajeve piše slijedeće: „…Rečena Hrvatska i ostali Slaveni ovako su položeni: Dioklija primiče se kastelima Draškima, naime Lješu, Ulćinju i Baru i ide do Kotora, a u gorama primiče se Srbiji. Od grada Kotora započinje se arhontija Trebinska i pruža se do Raguze, a u gorama susjedna je Srbiji. Od Raguze započinje se arhontija Zahumljana i pruža se do Neretve rijeke; na strani morskoj primiče se Paganom a prema gorama na sjever primiče se Hrvatom, sučelice pako Srbiji. Od rijeke Neretve počinje Paganija, i pruža se do rijeke Cetine, a ima tri županije, i to Rastočku, Mokro i Dalen. Od ovih dvije županije, to jest Rastok i Mokro leže uz more…"
Evo, ovdje crno na bijelu sve jasno piše. Car Konstantin VII. niti spominje Vrgorac (ni u kojem gramatičkom obliku), a ni slučajno da je Vrgorac sjedište župe Rastoka. Istina je pak slijedeća. Povijesna znanost nije na čistu gdje su se točno prostirale tri navedene neretvanske župe. Vezujući župu Rastoku za današnje polje Rastok došlo se do zaključka da je Rastoka bila smještena u našim krajevima (oko istoimenog polja), a povjesničari smatraju da se protezala na Ljubuško polje i okolna područja. Iz ove jedne careve rečenice nemoguće je stvoriti tezu o Vrgorcu, koji je po Franiću i Bajto-Buklijašu, postojao u 10. stoljeću i ne samo to, nego da je bio administrativno središte župe Rastoka. Kako sam u postu od 25. prosinca napisao, Vrgorac je u 10. stoljeću možda i postojao, ali mi za to nemamo dokaza. Naravno, Rastok je i još ranije spominjan, ali to ne znači da ovdje vrijedi jednadžba Rastok=Vrgorac. Ovakvo nešto napisati nedopustivo je za nekoga tko si pretendira da je povjesničar ili povjesničar-amater. Što je još najgore u Vrgoračkom Zabiokovlju je iznesena tvrdnja da je Vrgorac bio ne samo sjedište Rastoke, nego i župe Dalen(!!!) Stvarno ne znam kako su to autori uspjeli zaključiti na temelju samo jedne rečenice iz Administranda.
Prema trenutno dostupnim izvorima Vrgorac je prvi spomenuo dubrovački poslanik Petar Simon de Bona (Petar Šimun Bunić) koji je 1419. godine doputovao gospodaru Vrgorca Pavlu Jurjeviću. S time se slažu Marko Vego i Milan Glibota, dakle pet stoljeća nakon datuma koje su iznijeli Franić i Bajto-Buklijaš.

Ante Franić: Od sveca do čovjeka

ponedjeljak , 06.08.2007.

Knjiga Ante Franića Od sveca do čovjeka izdana je 1997. godine u Zadru. Sastoji se od 344 stranice. Koliko mi je poznato, prije dvije godine je doživjela treće izdanje. Knjiga je sastavljena od 77 kratkih poglavlja koje prate život mladog Ante Franića od 1936. godine kada je navršio pet godina do kraja 1948. godine. Najveći i središnji dio knjige obuhvaća autorov život od 1941. do 1944. godine u Vrgorcu, gdje je i rođen.
Što reći o ovoj knjizi?
U početku priče pratimo život malog Antu Franića, petog djeteta u obitelji, ali prvog preživjelog i od ranog djetinjstva boležljivog momčića, kojeg roditelji, te djed i baka pokušavaju spasiti zavjetovanjem svetom Anti Padovanskom. Zbog toga on od djetinjstva nosi fratarsku halju budući da je to bio dio zavjetovanja. Svi ga zovu Antemali, premda on ne shvaća zašto.
Od Antinog djetinjstva uzor mu je bio djed. Veteran prvog svjetskog rata, te povratnik sa Novog Zelanda govori nekoliko jezika i odiše narodnom mudrošću. Svaka njegova riječ mladom Anti ugrađena je u njegov odgoj i sva njegova postupanja. Sve to iz razloga što Ante svoga oca slabo poznaje. On je činovnik u Makarskoj i rijetko dolazi doma. Majka i baka su pobožne žene, a tijekom godina Ante dobiva još dvije sestre i jednoga brata. Uz opis Vrgorca i njegove tadašnje predratne svakodnevnice, vrlo su zanimljive priče o posjetu liječniku Sadikoviću u Hercegovini, te njegov prvi doticaj sa morem, za vrijeme posjeta ocu u Makarskoj.
Kako sam naveo, središnji dio knjige obuhvaća ratno razdoblje, a Ante to bilježi riječima kako je „…pravi rat stigao i u moj Vrgorac.“ Njegove prve doticaje sa novim režimom vidimo iz opisa svakodnevnih događaja iz pučke škole koju je tada pohađao. Spominje govor novog profesora koje spominje sv. Antu Padovanskog „..i njegova imenjaka kojega je našem narodu poslala sama providnost Božja“ (Pavelića, op.a). U Vrgorcu se raspoređuju Talijani. Kako ratno vrijeme protječe, to je situacija u gradu teža. Glad i ratni sukobi kose Vrgorčane. Ante dosta detaljno opisuje događaje od 15. lipnja 1942., tj. za vrijeme jednodnevnog partizanskog osvajanja mjesta. Opisuje revolucionarni zanos partizana, opisuje kako je došlo do Lipanjskih žrtava (odvođenje vezanih ljudi i strijeljanje na Žbarama), a posebno mu je ostao u sjećanju pogled na ranjene i mrtve partizane koji su ležali u nekakvom kamionu. Opisuje pljačke mjesnih trgovina. Bojavši se talijanske odmazde djed ga sa sestrama i bratom šalje u Koteze drugom djedu. Dolje zatiče prazno selo budući da su se svi zbog moguće odmazde povukli na Orlić. Poslije odlaska partizana Talijani čvrsto ograđuju mjesto žicom, grade nove bunkere i iz mjesta je moguće samo otići sa talijanskom propusnicom. Opisuje dan kad se na Radoviću zavijorila velika crvena partizanska zastava koju su Talijani neuspješno pokušavali oboriti haubicama, a koju su zatim makli trojica vrgorčana dobrovoljaca. Ubrzo malome Anti majka, uslijed cinkanja jednog kvislinga, završava u talijanskom logoru. Ante se od tad svakodnevno kreće po gradu tražeći hranu za sebe i svoju obitelj. Vrti se oko talijanske kuhinje, od talijanskih postolara uspijeva dobiti nove cokule i odoru alpinca koju stalno nosi jer nema druge odjeće. U vrijeme rata nestaje mu otac, ne zna se je li živ ili mrtav. Stric mu je sa partizanima na Biokovu. Talijani odlaze, a uslijed njihove kapitulacije vraća mu se iz logora majka. Nijemci i ustaše su nemilosrdniji. Od njih je nemoguće umoliti hranu i puno su opasniji. Usprkos tome on svakodnevno uspijeva ukrasti određene količine oružja koje u pravim trenucima mijenja za hranu. Ante opisuje svoj i vanjski izgled svojih ukućana. Cijela obitelj je svakim danom mršavija i umornija. I Vrgorac je umoran od rata. Također piše kako je bio zadužen da sa prijateljem prošverca bronzin pun palačinki i ceduljice sa porukama iz Vrgorca partizanima na Riliću. Gore susreće Drinka Tolića. Na Riliću provodi jednu večer, što je bilo dovoljno da nam da opis života partizana na nemilosrdnom kršu, gdje zima grize i u kolovoškoj noći. Neko vrijeme bio je partizanski pisar u Dragljanima, ali je po njega došla majka i vratila ga doma budući da je bio premlad. 1944. umire mu djed, što je za njega bio veliki gubitak.
Napokon rat završava i u grad ulaze partizani. Anti se vraća otac koji je rat proveo u ilegali u Bosni. Odnos sa ocem nije baš ponajbolji, i Ante je hladan prema njemu, premda mu to neće reći. Nova vlast od njega puno očekuje. Postaje skojevac, a ubrzo je uključen u Partiju, premda nije imao ni osamnaest godina. Tamo je nezadovoljan jer vidi da su mnogi kolege oboružani samo sa nekoliko parola, i da je to sve što znaju, a stalno se busaju u prsa, za razliku od njega koji danonoćno čita filozofske knjige. Opisuje radne akcije koje je izvodio na pruzi Šamac-Sarajevo, te radne akcije sječe šuma u Gorskom kotaru. Također i dogodovštine u gimnaziji u Sinju i Dubrovniku. Knjiga završava događajima sa kraja 1948. godine.
U gornjem tekstu sam spomenuo samo neke događaje iz ove vrijedne knjige. Ona je pisana detaljno i nemoguće je sve sažeti u ovom kratkom tekstu. On često piše o svojim prijateljima, prvima simpatijama i ljubavima, djedovu vinogradu, svome magarcu, konju kojega je spasio od smrti, itd.
Uglavnom radi se o vrlo dobro napisanoj i vrlo vrijednoj knjizi koja osim bogatstva detalja i Antina života spominje i mnoge događaje iz Vrgorca od 1936. do 1948. godine, također i atmosferu koja je vladala u našem mjestu koje je u tih kratkih 12 godina promijenilo nekoliko režima. Osim što je ova knjiga vrijedna sa književnog stajališta, neizostavna je u svakom ozbiljnijem istraživanju naše povijesti navedenog razdoblja i preporučujem je svima. Svi vrgorčani koji drže do sebe i povijesti svojih predaka morali bi je pročitati.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>