Ante Franić: Od sveca do čovjeka

Knjiga Ante Franića Od sveca do čovjeka izdana je 1997. godine u Zadru. Sastoji se od 344 stranice. Koliko mi je poznato, prije dvije godine je doživjela treće izdanje. Knjiga je sastavljena od 77 kratkih poglavlja koje prate život mladog Ante Franića od 1936. godine kada je navršio pet godina do kraja 1948. godine. Najveći i središnji dio knjige obuhvaća autorov život od 1941. do 1944. godine u Vrgorcu, gdje je i rođen.
Što reći o ovoj knjizi?
U početku priče pratimo život malog Antu Franića, petog djeteta u obitelji, ali prvog preživjelog i od ranog djetinjstva boležljivog momčića, kojeg roditelji, te djed i baka pokušavaju spasiti zavjetovanjem svetom Anti Padovanskom. Zbog toga on od djetinjstva nosi fratarsku halju budući da je to bio dio zavjetovanja. Svi ga zovu Antemali, premda on ne shvaća zašto.
Od Antinog djetinjstva uzor mu je bio djed. Veteran prvog svjetskog rata, te povratnik sa Novog Zelanda govori nekoliko jezika i odiše narodnom mudrošću. Svaka njegova riječ mladom Anti ugrađena je u njegov odgoj i sva njegova postupanja. Sve to iz razloga što Ante svoga oca slabo poznaje. On je činovnik u Makarskoj i rijetko dolazi doma. Majka i baka su pobožne žene, a tijekom godina Ante dobiva još dvije sestre i jednoga brata. Uz opis Vrgorca i njegove tadašnje predratne svakodnevnice, vrlo su zanimljive priče o posjetu liječniku Sadikoviću u Hercegovini, te njegov prvi doticaj sa morem, za vrijeme posjeta ocu u Makarskoj.
Kako sam naveo, središnji dio knjige obuhvaća ratno razdoblje, a Ante to bilježi riječima kako je „…pravi rat stigao i u moj Vrgorac.“ Njegove prve doticaje sa novim režimom vidimo iz opisa svakodnevnih događaja iz pučke škole koju je tada pohađao. Spominje govor novog profesora koje spominje sv. Antu Padovanskog „..i njegova imenjaka kojega je našem narodu poslala sama providnost Božja“ (Pavelića, op.a). U Vrgorcu se raspoređuju Talijani. Kako ratno vrijeme protječe, to je situacija u gradu teža. Glad i ratni sukobi kose Vrgorčane. Ante dosta detaljno opisuje događaje od 15. lipnja 1942., tj. za vrijeme jednodnevnog partizanskog osvajanja mjesta. Opisuje revolucionarni zanos partizana, opisuje kako je došlo do Lipanjskih žrtava (odvođenje vezanih ljudi i strijeljanje na Žbarama), a posebno mu je ostao u sjećanju pogled na ranjene i mrtve partizane koji su ležali u nekakvom kamionu. Opisuje pljačke mjesnih trgovina. Bojavši se talijanske odmazde djed ga sa sestrama i bratom šalje u Koteze drugom djedu. Dolje zatiče prazno selo budući da su se svi zbog moguće odmazde povukli na Orlić. Poslije odlaska partizana Talijani čvrsto ograđuju mjesto žicom, grade nove bunkere i iz mjesta je moguće samo otići sa talijanskom propusnicom. Opisuje dan kad se na Radoviću zavijorila velika crvena partizanska zastava koju su Talijani neuspješno pokušavali oboriti haubicama, a koju su zatim makli trojica vrgorčana dobrovoljaca. Ubrzo malome Anti majka, uslijed cinkanja jednog kvislinga, završava u talijanskom logoru. Ante se od tad svakodnevno kreće po gradu tražeći hranu za sebe i svoju obitelj. Vrti se oko talijanske kuhinje, od talijanskih postolara uspijeva dobiti nove cokule i odoru alpinca koju stalno nosi jer nema druge odjeće. U vrijeme rata nestaje mu otac, ne zna se je li živ ili mrtav. Stric mu je sa partizanima na Biokovu. Talijani odlaze, a uslijed njihove kapitulacije vraća mu se iz logora majka. Nijemci i ustaše su nemilosrdniji. Od njih je nemoguće umoliti hranu i puno su opasniji. Usprkos tome on svakodnevno uspijeva ukrasti određene količine oružja koje u pravim trenucima mijenja za hranu. Ante opisuje svoj i vanjski izgled svojih ukućana. Cijela obitelj je svakim danom mršavija i umornija. I Vrgorac je umoran od rata. Također piše kako je bio zadužen da sa prijateljem prošverca bronzin pun palačinki i ceduljice sa porukama iz Vrgorca partizanima na Riliću. Gore susreće Drinka Tolića. Na Riliću provodi jednu večer, što je bilo dovoljno da nam da opis života partizana na nemilosrdnom kršu, gdje zima grize i u kolovoškoj noći. Neko vrijeme bio je partizanski pisar u Dragljanima, ali je po njega došla majka i vratila ga doma budući da je bio premlad. 1944. umire mu djed, što je za njega bio veliki gubitak.
Napokon rat završava i u grad ulaze partizani. Anti se vraća otac koji je rat proveo u ilegali u Bosni. Odnos sa ocem nije baš ponajbolji, i Ante je hladan prema njemu, premda mu to neće reći. Nova vlast od njega puno očekuje. Postaje skojevac, a ubrzo je uključen u Partiju, premda nije imao ni osamnaest godina. Tamo je nezadovoljan jer vidi da su mnogi kolege oboružani samo sa nekoliko parola, i da je to sve što znaju, a stalno se busaju u prsa, za razliku od njega koji danonoćno čita filozofske knjige. Opisuje radne akcije koje je izvodio na pruzi Šamac-Sarajevo, te radne akcije sječe šuma u Gorskom kotaru. Također i dogodovštine u gimnaziji u Sinju i Dubrovniku. Knjiga završava događajima sa kraja 1948. godine.
U gornjem tekstu sam spomenuo samo neke događaje iz ove vrijedne knjige. Ona je pisana detaljno i nemoguće je sve sažeti u ovom kratkom tekstu. On često piše o svojim prijateljima, prvima simpatijama i ljubavima, djedovu vinogradu, svome magarcu, konju kojega je spasio od smrti, itd.
Uglavnom radi se o vrlo dobro napisanoj i vrlo vrijednoj knjizi koja osim bogatstva detalja i Antina života spominje i mnoge događaje iz Vrgorca od 1936. do 1948. godine, također i atmosferu koja je vladala u našem mjestu koje je u tih kratkih 12 godina promijenilo nekoliko režima. Osim što je ova knjiga vrijedna sa književnog stajališta, neizostavna je u svakom ozbiljnijem istraživanju naše povijesti navedenog razdoblja i preporučujem je svima. Svi vrgorčani koji drže do sebe i povijesti svojih predaka morali bi je pročitati.