Falsificiranje povijesnih činjenica

Krajem prošle godine (25.12.) pisao sam o pogrešnim tezama vezanim za prvo spominjanje Vrgorca koje je Milivoj Franić iznio u svojoj knjizi Tragovima predaka – Vrgorskim krajem. Budući da je taj tekst nažalost prošao potpuno nezapaženo među posjetiteljima ovoga bloga, a ponavljanje potpuno krivih teza je nastavljeno, odlučio sam putem spomenutih povijesnih izvora proširiti svoja stajališta i pobiti Franićeve tvrdnje (u nadi da moja originalna stajališta neće biti kopirana i prezentirana kao nečija druga u nekim budućim pokušajima pisanja sinteza iz naše povijesti), te teorije koje su iznesene u knjizi Vrgoračko Zabiokovlje Marka Bajte i Marka Buklijaša.
Milivoj Franić u svojoj knjizi na devetoj stranici piše: „…Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u 10. st. navodi u svome djelu „De administrando imperio“ Vrgorac kao sjedište Rastočke župe u sastavu ranosrednjovjekovne Neretvanske kneževine – Paganije.“
Na 58. stranici iste knjige Franić „proširuje“ svoje stav i piše slijedeće rečenice:
„…Vrgorac kao administrativno-upravno središte, kojemu i danas pripada ovo naselje, spominje car Konstantin VII. Porfirogenet u 10. st. kao sjedište Rastočke župe, jedne od tri: Rastok, Dalen i Mukur, od kojih se sastojala Neretljanska državna samostalna oblast zvana i Paganija, između Cetine i Neretve…“
Bajto-Buklijaš pak u svojoj knjizi Vrgoračko Zabiokovlje na jedanaestoj stranici točno citiraju riječi cara Konstantina, ali i oni u slijedećim rečenicama čine kardinalnu grešku kada pišu: „…Vrgorac je u 10. stoljeću bio sjedište Rastočke župe i župe Dalen u sklopu Neretvanske oblasti, odnosno Paganije.“
Kako se protiv falsificiranja povijesti najbolje boriti originalnim izvorima iz razdoblja o kome je riječ ovdje ću citirati nekoliko rečenica iz 30. poglavlja knjige bizantskog cara-pisca Konstantina VII. Porfirogeneta (905.-959.) „De Administrando imperio“ koje je pisano u 10. stoljeću, a današnji je naslov dobilo tek u 17. stoljeću. Djelo je nastalo između 949-955. U njemu je dat detaljan opis svih krajeva Bizantskog carstva. Najinteresantniji podaci su u poglavljima 29-36, koja govore o povijesti južnoslavenskih naroda do vladavine cara-pisca.
Tako car za naše i susjedne krajeve piše slijedeće: „…Rečena Hrvatska i ostali Slaveni ovako su položeni: Dioklija primiče se kastelima Draškima, naime Lješu, Ulćinju i Baru i ide do Kotora, a u gorama primiče se Srbiji. Od grada Kotora započinje se arhontija Trebinska i pruža se do Raguze, a u gorama susjedna je Srbiji. Od Raguze započinje se arhontija Zahumljana i pruža se do Neretve rijeke; na strani morskoj primiče se Paganom a prema gorama na sjever primiče se Hrvatom, sučelice pako Srbiji. Od rijeke Neretve počinje Paganija, i pruža se do rijeke Cetine, a ima tri županije, i to Rastočku, Mokro i Dalen. Od ovih dvije županije, to jest Rastok i Mokro leže uz more…"
Evo, ovdje crno na bijelu sve jasno piše. Car Konstantin VII. niti spominje Vrgorac (ni u kojem gramatičkom obliku), a ni slučajno da je Vrgorac sjedište župe Rastoka. Istina je pak slijedeća. Povijesna znanost nije na čistu gdje su se točno prostirale tri navedene neretvanske župe. Vezujući župu Rastoku za današnje polje Rastok došlo se do zaključka da je Rastoka bila smještena u našim krajevima (oko istoimenog polja), a povjesničari smatraju da se protezala na Ljubuško polje i okolna područja. Iz ove jedne careve rečenice nemoguće je stvoriti tezu o Vrgorcu, koji je po Franiću i Bajto-Buklijašu, postojao u 10. stoljeću i ne samo to, nego da je bio administrativno središte župe Rastoka. Kako sam u postu od 25. prosinca napisao, Vrgorac je u 10. stoljeću možda i postojao, ali mi za to nemamo dokaza. Naravno, Rastok je i još ranije spominjan, ali to ne znači da ovdje vrijedi jednadžba Rastok=Vrgorac. Ovakvo nešto napisati nedopustivo je za nekoga tko si pretendira da je povjesničar ili povjesničar-amater. Što je još najgore u Vrgoračkom Zabiokovlju je iznesena tvrdnja da je Vrgorac bio ne samo sjedište Rastoke, nego i župe Dalen(!!!) Stvarno ne znam kako su to autori uspjeli zaključiti na temelju samo jedne rečenice iz Administranda.
Prema trenutno dostupnim izvorima Vrgorac je prvi spomenuo dubrovački poslanik Petar Simon de Bona (Petar Šimun Bunić) koji je 1419. godine doputovao gospodaru Vrgorca Pavlu Jurjeviću. S time se slažu Marko Vego i Milan Glibota, dakle pet stoljeća nakon datuma koje su iznijeli Franić i Bajto-Buklijaš.