Skromna recenzija monografije "Vrgoračko zabiokovlje"
četvrtak , 28.06.2007.
Monografiju Vrgoračko Zabiokovlje napisali su Marko Bajto i Marko Buklijaš. Izdao ju je Hrvatski književni krug 2005. godine u Zagrebu, a sastoji se od 147 stranica.
Prvo, želio bih pohvaliti trud autora što su pokušali rasvijetliti neke događaje iz povijesti iz Vrgorske krajine.
U ovom ću tekstu pokušati dati nekoliko konstruktivnih i dobronamjernih komentara koji se meni kao studentu povijesti i geografije čine potrebnima za reći.
Pri pisanju ove monografije iz povijesti autori nisu koristili znanstveni aparat. To se osim po nepravilnom pisanju bilješki (fusnota) vidi i po stilu pisanja. U bilješkama koje se mogu vidjeti na dnu svake stranice upisivana su objašnjenja brojnih pojmova koji su korišteni u tekstu, što je po mome mišljenju trebalo biti ostavljeno za svojevrstan rječnik pojmova koji je trebao biti umetnut pri kraju knjige. Bilješke su trebale biti korištene kako bi se vidjelo od kojih su autora citirani odlomci zabilježeni u ovoj knjizi. Ako se točno ne navede od koga je određeni tekst citiran, radi se o pukom prepisivanju.
Brojne povelje i tekstovi nisu citirani ni korišteni na ispravan način, već su samo fotokopirani ili skenirani iz postojećih knjiga i časopisa i umetnuti na određene stranice. Takav postupak je izrazito neprofesionalan. Tako se iznad prijevoda Kreševske povelje iz 1434. godine navodi kako je to original. Nije to nikakav original, već kopirani prijepis iz znanstvenog rada povjesničara Milka Brkovića korištenog u jednom njegovom radu o poveljama sa Makarskog primorja.
U knjizi se može zamijetiti određen broj pravopisnih grešaka, što se lako moglo izbjeći jednostavnim čitanjem teksta prije nego što je išao na tiskanje.
Kroz cijelu knjigu proteže se gomila citiranog teksta, no, kako sam već naglasio, nije navedeno odakle je taj tekst preuzet pa se radi o prepisivanju teksta, čiju je vjerodostojnost zbog toga teško provjeriti.
Ima mnogo sadržajnih grešaka koje su promakle raznim povjesničarima čijim su se tekstovima autori ove knjige koristili, pa je tako bez provjeravanja tekst sa pogrešnim činjenicama uklopljen i u ovu knjigu. Tako autor na 20. stranici navodi kako je mletački providur Dolfin nakon oslobađanja Vrgorca od Turaka dao franjevcima Cukarinovićevu kulu i zemlje po Vrgorskoj krajini. Zapravo se radi o generalnom providuru Alessandru Molinu, a ta je pogrešna činjenica korištena u nekim starim radovima o vrgorskoj povijesti, koji su, bez provjeravanja, nažalost citirani i u novijim radovima.
Razdoblje između dva svjetska rata, zatim drugi svjetski rat i poraće opisivani su izrazito tendenciozno. Autor se počesto koristi raznim ljevičarskim parolama, kojima, kao ni desničarskim, nije mjesto u povijesnoj knjizi. Postojanje takvih je obično silovanje povijesne znanosti. Autor tako opisuje jednodnevno osvajanje Vrgorca 15. lipnja 1942., a niti jednom riječju ne spominje Lipanjske žrtve. Žrtvama fašističkog terora u ovoj je knjizi dano dosta prostora, što i zaslužuju, ali nespominjanje zločina partizana i komunističkih vlasti, kojih je naravno bilo, umanjuje vjerodostojnost, a time i vrijednost ove knjige.
I moja najveća zamjerka jest da tekst nema glavu i rep. Prvi dio knjige se bavi vrgorskom povijesti. No iz toga je dijela izbačen (ili nije uopće dodan) dio o materijalnim ostacima prošlosti te dio o poznatim rodovima iz Vrgorske krajine. Ta su dva dijela pretvorena u posebna poglavlja koja se nalaze iza povijesnog teksta. Takvom podjelom knjiga je izgubila na konciznosti. Tako u povijesnom dijelu Bajto i Buklijaš pišu o protuturskoj borbi naših ljudi u 16. i 17. stoljeću, ali tek u odjeljku o poznatim rodovima spominje braću Tomaševiće koji su bili jedni od vođa planiranog balkanskog ustanka protiv Turaka 1620. godine.
Na samom kraju bio moj zaključak bio sljedeći: knjiga Vrgoračko Zabiokovlje u nekim svojim dijelovima ima veliku vrijednost, no budući da autori nisu naveli odakle im određena saznanja, nemoguće je provjeriti vjerodostojnost spomenutih tekstova. Iako je izvana knjiga dosta dobro tehnički uređena (uvez), unutrašnje uređenje je mjestimično nadasve loše, budući da se sastoji od niza loše kopiranih tekstova, karata i slika, po kojima je (što je najgore) netko već prije ručno pisao što svakako poružnjuje knjigu. Usprkos svemu, pohvalno je što su se autori pozabavili istraživanjem vrgorske povijesti i sve stavili na papir, i nadam se da će to nastaviti i dalje, te da će za buduće radove uzeti u obzir bar neke od mojih konstruktivnih komentara.
komentiraj (3) * ispiši * #
Uvala Bunina
četvrtak , 21.06.2007.
Maleno poljce Bunina prostire se jugozapadno od Vrgorca. Ograđuju je obronci Matokita (1062 metra) sa sjeverne strane, te Rilića (920 metara) i Radovića (390 metara). Ovo posljednje presijeca Buninu tvoreći „poluotok“ na njenoj sredini. Tu je Bunina najuža, i njezina širina iznosi samo 200 metara. Inače prosječna širina Bunine iznosi oko dva kilometra. Sjevernije dijelove Bunine Turci su zvali Zlatna Strana, a Vjeko Vrčić je zapisao kako se u narodu ostala legenda koja kaže kako su Turci kada su napuštali Vrgorac govorili kako im nije žao Vrgorca, već Zlatne Strane. To pokazuje kako je Bunina i za vrijeme Turaka intenzivno obrađivana.
Površina Bunine iznosi oko 300 hektara, a na njenim rubovima smještena su sela Kotezi i Kokorići, a njoj gravitira i selo Plana. Kotezi su podijeljeni na zaseoke: Radonići, Stankovići, Rakići, Radići, a Kokorići se sastoje od zaselaka Pervani, Sriduša, Šare i Crip. Kotezi su 2001. godine imali 314 stanovnika, a Kokorići 171.
Nadmorska visina Bunine u zaseoku Radonići iznosi oko sedamdesetak metara. Pola kilometra sjeverno od zaseoka Pervani nalazi se vrlo zanimljiv krški oblik, jama-estavela Betina u čijoj se utrobi nalazi podzemno jezero na dubini od oko 60 metara (u sušnim mjesecima). Za potrebe ovdašnjeg stanovništva u jamu su spuštene crpke koje crpe vodu. Stručnjaci smatraju da je akumulacija vode u dnu jame vrlo velika, no svi njeni kanali nisu u potpunosti istraženi. Također smatra se da je dubina podzemnog jezera između pet i petnaest metara. Za vrijeme kišnih mjeseci estavela Betina izvire na površinu. U početku teče svojim koritom, a zatim se razvija u veliko jezero djelovanjem stotina većih ili manjih vrulja. Kroz kratko vrijeme voda ispuni cijelu kotlinu koju se usjekla podno Vrgorca. Dubina jezera na mjestima naraste do deset metara, te za najvećih poplava u većoj mjeri ugrožava selo Kokoriće, koje je tijekom većih poplava nekoliko dana odijeljeno od Vrgorca budući da voda prijeđe cestu Vrgorac-Kokorići. U manjoj mjeri zna biti ugrožen i zaseok Radonići, ali tu obalna crta jezera uglavnom ne prelazi udaljenost od pedesetak metara do najbližih građevina. Voda se na Bunini najčešće ne zadržava više od 5-6 dana budući da je odmah po izviranju progutaju brojni ponori. U sušnim mjesecima ogromne količine pitke i čiste vode otječu mnogobrojnim kanalima u pravu Vrgorskog polja i odatle u more. Postoje planovi da se izgradnjom akumulacijskog kanala ta voda potpuno iskoristi.
Na Ravnoj Bunini postoji veliki jampski otvor koji se kroz zadnjih desetak godina površinski jako povećao. Intenzivnija poljoprivreda koja je do tada postojala do današnjih je dana uglavnom zamrla, ali takvo stanje nije u cijeloj Bunini. U trokutu Radović-Kotezi-Kokorići obrađuju se veće plodne površine na kojima se uzgajaju razne povrtlarice, vinova loza, voće i mjestimično pokoja maslina. Intenzivnije se obrađuju i dijelovi Bunine nedaleko sela Plana. Ostatak Bunine se sve manje obrađuje i postaje sve zapušteniji. Koteško-planski dio Bunine najpoznatiji je po rudniku asfalta – Paklini. Otkrili su ga Mlečani 1698. godine. Rudnik se eksploatirao do najnovijeg vremena. Zbog neisplativosti je zatvoren prije dvadesetak godina. Zadnjih godina stvoreni su planovi da ga se iskoristi u turističke svrhe. U samoj blizini Bunine ubrzo će se izgraditi dio trase autoceste Ravča-Ploče koja će prolaziti podnožjem Radovića. Iz svega navedenog se vidi kako Bunina ime velike mogućnosti na mnogim poljima, a koliko će se one iskoristiti pokazati će budućnost.
komentiraj (4) * ispiši * #
Dan otvorenih vrata na Sveučilištu u Zadru
petak , 15.06.2007.
U utorak 19. lipnja 2007. godine, od 9. do 19. sati na Sveučilištu u Zadru je dan otvorenih vrata. Taj dan postoji kako bi maturanti, budući studenti mogli saznati sve što ih zanima vezano za studiranje na ovom sveučilištu, i onda donijeli odluku da li je ovo Sveučilište za njih. O danu otvorenih vrata pišem na ovom blogu kako bih upozorio moguće studente iz Vrgorske krajine na ovu mogućnost. Zadarsko sveučilište omogućuje studiranje društveno-humanističkih studija i studija jezika. O danima otvorenih vrata više pogledajte ovdje ili na stranici Sveučilišta.
komentiraj (0) * ispiši * #
Željko Andrić održao koncert u vrgorskoj crkvi
ponedjeljak , 11.06.2007.U subotu navečer održao se u crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije u Vrgorcu mini-koncert studenta Glazbene Akademije u Zagrebu - Željka Andrića u sklopu njegovog diplomskog rada. Nažalost vrgoračka kronika nije popratila taj, po meni, jako važan kulturni događaj, (vjerujem da je to zbog posljedica slavlja zbog ulaska Vrgorca u 1. ligu), pa ću preko svojih dojavljivača u Vrgorcu, to s zakašenjenjem učiniti ja. Željko Andrić je moj rođak i iz prve ruke znam da se radi o perspektivnom mladom glazbeniku, zbog čega je njegova odluka da svoj koncert održi u Vrgorcu time još važnija.
Željko je koncert "odradio" na klarinetu, u pratnji svoje profesorice i mentorice Marine Pletikose koja je svirala na klaviru. Izvodili su djela iz klasične glazbe, i sve je trajalo oko 45-50 minuta. Nažalost taj je važan kulturni događaj svojim dolaskom popratilo samo pedesetak vrgorčana, iako je sve na vrijeme bilo najavljeno. Ovaka zainteresiranost za bilo što kulturno u Vrgorcu nije od jučer. Da se dijelila besplatna janjetina, vino ili bilo što besplatno svi bi nahrlili, ali kad je nešto kulturno, slab odaziv. Ah, tako je to kod nas. Nije se pojavila većina kulturnjaka iz grada, te gotovo nijedan profesor iz dviju vrgorskih škola (čast iznimkama).
Ovdje moram pohvaliti i gradsku vlast koja je potpomogla željkov mini-koncert, te je sve prošlo u najboljem redu. Nažalost, i ja sam htio prisustvovati, ali zbog nadolazećeg ispita nisam mogao, pa mu se odužujem na ovaj način.
Željko samo naprid, velika je karijera ispred tebe!!!
komentiraj (11) * ispiši * #
Zagora uzvraća udarac
subota , 09.06.2007.
Prije oko dvije godine u Slobodnoj Dalmaciji je izašao tekst Jurice Miljka, tajnika Zavičajne udruge Vrgoračke krajine u Splitu, pod naslovom „Zagora u ofsajdu“. Ovdje ga spominjem zato što se taj tekst u potpunosti slaže sa mojim stavovima vezanim za marginalizaciju i diskriminaciju jednog geografskog prostora, u ovom slučaju Dalmatinske zagore, a koje mislim iznijeti u ovom tekstu. Kao što svi znamo, pokrajina Dalmacija se sastoji od tri prirodno-geografska dijela: Otoka, Primorja i Zagore. Dok se prva dva dijela (najčešće samo prvi) često u Hrvatskoj, ali i svijetu prezentiraju kao Dalmacija u pravom smislu te riječi, dotle se Zagora, kao površinski najveći dio Dalmacije, konstantno diskriminira, vrlo često prešutno, ali ponekad i javno. To se čini na vrlo sofisticiran način, pa se običnom građaninu to čini ispravnim, premda je potpuno obratno. Naime, često u elektroničkim medijima čujemo, a u pisanim pročitamo, izraz DALMATINSKO ZALEĐE ili samo ZALEĐE. Jurica Miljak za taj izraz kaže slijedeće: “Sam izraz je loš jer implicira smjer gledanja ili orijentaciju, a ovdje se ni po čemu apriori ne da zaključiti gleda li se Dalmaciju s mora, s kopna (pri čemu bi zaleđe bila BiH) ili s vrha Dinare ili Biokova. Izraz „zaleđe“ ujedno sugerira da je nešto (netko) nečemu (nekome) – iza leđa, …ili pak – Bogu iza leđa.“
Naravno, taj u Primorju i Otocima (a preko njih u cijeloj Hrvatskoj) sve „prirodniji“ izraz nije nastao slučajno. On je samo nastavak stoljetne politike zanemarivanja i diskriminacije Dalmatinske Zagore. U vremenima mletačko-turskih ratova stanovništvo Zagore je obilato iskorištavano u obrani dalmatinske granice. Kroz stoljeća taj je, često posprdno nazivan „vlaški“ narod hranio Primorje, i zahvaljujući njemu su male primorske komune često opstajale u godinama gladi i nemira. I kakvu je zahvalu taj prostor za to dobio?
Danas je Dalmatinska Zagora potpuno zanemaren kraj, često iskorištavan za sprdnju. Za sve što je loše u ovom društvu kriv je taj prokleti „dinarski mentalitet“, zatim, sve je bilo dobro dok se opanci nisu spustili na more, ili, u zaleđu žive samo seljačine, dok je s druge strane janjetina i druga trpeza svima draga, posebno kad je besplatna i u tom slučaju svi hrle u Zagoru, kao da idu na safari.
Svi koji često barataju takvim terminima morali bi znati da je neka zemlja razvijena onoliko koliko je razvijen njen najnerazvijeniji kraj. Dalmatinska Zagora je takva kakva jest zahvaljujući činjenici što je za vrijeme svih vlasti, od stoljeća sedmog do danas, taj kraj zanemarivan i zaboravljan. U prošlosti ovaj narod je iskorištavan za regrutaciju za neke bliže i dalje ratove, a u zadnje vrijeme on se iskorištava samo kao glasačka mašina za potrebe gospode koja su se lijepo smjestila u većim hrvatskim središtima i ovog se kraja sjete samo pred izbore.
Izraz zaleđe samo je prirodni nastavak ovakve anti-zagorske politike. Mene zanima što izraz zaleđe znači? Kako je Miljak rekao, zaleđe označava da je netko nekome iza leđa. Prema toj logici Dalmatinska Zagora bi bila iza leđa Dalmaciji!? Meni nije shvatljiva takva logika, pa mi se opravdano čini kako je ovakav pojam namjerno skovan da se Zagoru ponizi.
No za ovakvu situaciju samo su djelomično krivi oni izvana. Veliki dio krivnje snose intelektualne i kulturne elite ponikle na prostorima Dalmatinske Zagore. Ako se oni neće izboriti za emancipaciju Zagore, drugi nitko neće. Ovdje mislim i na one koji su preseljavanjem u veća dalmatinska središta zaboravili na svoj rod. Danas se i izraz local-patriot gleda polunegativno, i local-patrioti su samo seljačine. Miljak je za ovaj fenomen lijepo rekao: „Tako se i moglo dogoditi da već desetljećima nikome na rodnom listu više ne piše: mjesto rođenja (primjerice) Vrgorac, nego su odjednom svi postali Splićani, ili u hitnim slučajevima Makarani.“
U cijeloj Zagori, gotovo bez iznimke, vlada intelektualno mrtvilo i kulturni mrak. To je vrlo žalosno, budući da Zagora ima, kao gotovo nijedan drugi hrvatski kraj, toliko toga za ponuditi, kako u kulturno-povijesnom, tako i prirodno-ekološkom smislu. A što je najgore, nema naznaka da će se u bližoj budućnosti situacija promijeniti nabolje.
komentiraj (17) * ispiši * #
Kako se imenuju ulice u Vrgorcu?
ponedjeljak , 04.06.2007.
Poticaj za pisanje ovog teksta dobio sam prije nekoliko dana kada sam na ruke dobio najnoviji plan Grada, gdje su lijepo označene sve vrgorske ulice i kulturni spomenici Grada Vrgorca. Već prije sam bio mišljenja da su neke vrgorske ulice imenovane po nekoj čudnoj logici, koja meni nije potpuno jasna, tako da neki zaslužni vrgorčani nose imena nekih malih uličica, dok su neke veće i važnije ulice dobile potpuno neodređene nazive. S druge strane, neki zaslužni vrgorčani nisu uopće dobili ulicu koja im s pravom pripada. Cilj ovoga teksta je pokrenuti polemiku vezanu za imenovanje ulica u našem gradu.
Ulica Rade Miletića u Vrgorcu je ona ulica što ide nizbrdo od knjižare Novo Doba. Radi se o vrlo uskoj, malenoj i zabitnoj ulici. Da li je jedan od glavnih osloboditelja Vrgorca od Turaka 1690. godine i prvi serdar Vrgorske krajine zaslužio takvu malu ulicu? S druge strane imamo ulicu Hrvatskih velikana koja je čista suprotnost ovoj. Naziv „Hrvatskih velikana“ neodređen je i glup naziv za jednu od najvažnijih ulica u gradu. Što znači "Hrvatski velikani"? Da li je Miletić zaslužni hrvatski velikan? No potpuno zanemarivanje Rade Miletića od strane vrgorskih vlasti nije ništa novo. Još za vrijeme komunističkih vlasti netko se pametan sjetio da sablju Rade Miletića pokloni Titu za vrijeme njegova posjeta Dalmaciji. Ako imamo na umu da ta sablja vrgorčanima vrijedi kao i sama vrgorska gradina, ne mogu shvatiti logiku po kojoj je ta sablja poklonjena Titu, osim one ulizivačke. Zato sam i bio predlagao nekim ljudima iz gradske vlasti da se preko našeg ministarstva kulture ta sablja zatraži od Srbije. Ona vjerojatno kupi vlagu i prašinu u nekakvom skladištu u Beogradu i ne koristi nikome, a važnost njezina povratka u Vrgorac je nemjerljiva.
Također, ulica iznad novog staračkog doma nosi ime fra Andrije Kačića Miošića. Ja osobno smatram da čovjek čije je literarno pisanje iznimno bitno za Vrgorsku krajinu zaslužuje puno veću ulice od sadašnje, jer on je ipak napisao je jednu od najljepših pjesama o Vrgorcu i Vrgorčanima, tj. onu o vrgorskim vitezovima (koju možete vidjeti sa strane na ovom blogu), koja osim literarne, ima i veliku povijesnu važnost za naš grad.
U novim naseljima prema Škuljima nedavno su dodijeljena imena novim ulicama. Tako u novim naseljima imena ulica nose: Janko Bobetko, Marko Marulić, Alojzije Stepinac, Dušan Franić, kralj Tomislav i Lipanjske žrtve. Za ulicu Janka Bobetka bilo je, po meni, više boljih kandidata, kao što su npr.: 3. vrgorska bojna 156. brigade, ili 156. brigada HV, 4. brigada HV ili možda prva dobrovoljačka satnija Zbora Narodne Garde Vrgorac. U tim su jedinicama iz Domovinskog rata vrgorski branitelji masovno sudjelovali i iz toga smo im razloga MORALI dati ulicu! Ulice kralja Tomislava ili Marka Marulića također su bile pogodne da im se da ime jedne od navedenih postrojbi HV iz Domovinskog rata. Ja sam pobornik imenovanja ulica po principu domaćih zaslužnih ljudi, grupa i događaja, pa bi možda Zagrebačka ulica trebala nositi ime 3. bojne.
Kroz obrazovni dio grada prostire se ulica Matice Hrvatske. Premda je nemjerljiv prinos te institucije kulturnom razvitku Hrvatske, možda je tu ulicu trebao dobiti Mate Jelavić, prvi diplomirani učitelj Vrgorske krajine, čovjek koji je zaslužan da osnutak redovitog školstva u Vrgorskoj krajini.
Da se ne bi reklo da samo kritiziram, moram pohvaliti što u Vrgorcu ulica nosi ime fra Ivana Rožića, što postoji Težačka ulica, zatim Vukovarska ulica, što postoji ulica Hrvatskih iseljenika (premda bi bilo bolje da nosi naziv vrgorskih iseljenika) i sl.
Što se tiče trgova, i tu ima zanimljivih stvari, ali nevezano za imena, već za njihov položaj. Tako prostor između zgrade općine i braniteljskih zgrada nosi naziv Trg dr. Franje Tuđmana. Žalosno je da prvi hrvatski predsjednik nosi naziv nekog imaginarnog trga (čitaj parkirališta) kao što je ovaj postojeći. Isto tako na vrhu Ulice Hrvatskih velikana nalazi se trg Stjepana Radića. Onaj prostor se teško može zvati trgom.
Mnogi zaslužni ljudi, grupe i institucije nisu dobile ulicu u Vrgorcu. Tako fra Pavao Kačić-Barišić, gvardijan samostana u Zaostrogu i inicijator oslobađanja Vrgorca od Turaka 1690. godine nije dobio ulicu, premda je to već sedamdesetih godina predlagao fra Vjeko Vrčić. Također smatram da je jedna ulica u Vrgorcu morala nositi ime Ulica Franjevaca. Nemjerljiv je njihov doprinos povijesti Vrgorske krajine, kako u političkom tako i u kulturno-obrazovnom smislu. Zatim što je sa fra Vinkom Šalinovićem, fra Ivanom Turićem (provincijalom), braćom Tomaševićima (jednima od najvažnijih vođa u planiranoj protuturskoj kršćanskoj buni kojoj je bilo za cilj zbacivanje turske vlasti sa cijelog Balkana 1620. godine, ali koja nažalost nije pokrenuta.) i brojnim drugima? Možda u budućnosti kako se Vrgorac bude širio i ovi ljudi nađu svoje mjesto među zaslužnima i napokon dobiju svoju ulicu i možda se u budućnosti ispravi ova povijesna nepravda prema nekim zaslužnim ličnostima iz vrgorske povijesti.
komentiraj (13) * ispiši * #
