Studentske demonstracije uspješno završene
ponedjeljak , 28.05.2007.
Evo dragi moji Vrgorčani, prošli petak na narodnom trgu u Zadru održan je drugi studentski prosvjed koji je i ovaj put organizirala studentska udruga Aktivni student, (kojoj je i autor ovog bloga član, a u udruzi su još dva vrgorčanina; Primorac i Grljušić) ali ovaj put uz veliku pomoć udruge mladih Z.V.U.K i Studentskog zbora. Ukratko ću vam prepričati kako je bilo.
Prosvjedni skup je započeo u 12:30 minuta, a ja sam vodio program. Bilo je ukupno sedam govornika; troje iz AKSTU-a, troje iz Z.V.U.K-a i jedan član studentskog zbora. U svojim smo se govorima obrušili na gradsku upravu, sveučilište i na ministarstvo znanosti i obrazovanja. Studentski standard studenata Sveučilišta je svakim danom sve gori. Menza nam je u katastrofalnom stanju, a istovremeno subvencije ministarstva za prehranu su tri puta niže u Zadru nego u Zagrebu. Ne postoji studentska ambulanta, na nekim odjelima školarine su duplo veće, premda nema značajnih razlika u programu, studenti nemaju svoj klub, kao ni mladi ovoga grada. Studenti ne mogu posuđivati knjige iz znanstvene knjižnice. Također upozorio sam na činjenicu da državna stipendija za svibanj još nije došla. (Stipendije su začudo podijeljene sutradan, u subotu, vjerojatno prvi put u povijesti da su na taj dan uplaćivane!)Na sve ove probleme studenti i mladi zadrani u petak su upozoravali nadležne institucije. Tijekom govora kolege Primorca, član studentskog zbora, kolega Margan je na trg donio pladanj sa studentskim menijem s kojim smo namjeravali počastiti gradonačelnika Zadra Živka Kolegu. Studentsko izaslanstvo krenulo je prema vratima gradske uprave, praćeno sa glasnim odobravanjem okupljenih tristotinjak studenata. Pred vratima se stvorila gužva jer policajci u civilu nisu namjeravali pustiti izaslanike sa hranom ka gradonačelniku jer nas ovaj nije namjeravao primiti. Pred vratima su se čuli studentski povici: „Uprava odlazi“, „Dobar tek“, a u jednom trenutku začula se „Vila Velebita“. Ovakvo nešto ovaj grad nije odavno doživio. Nakon što smo hranu ostavili na porti gradske uprave, studenti su se uz pjesmu razišli. Skup je prošao vrlo dobro. Bilo je mirno, kako i priliči budućim intelektualcima, a koliko će od prosvjeda biti koristi, ubrzo ćemo vidjeti. Sad je sve na nadležnima.
Više o prosvjedu, te fotke sa prosvjeda možete vidjeti na akstu.blog.hr.
komentiraj (15) * ispiši * #
Selo Veliki Prolog
ponedjeljak , 14.05.2007.
Selo Veliki Prolog smješteno je 5 kilometara jugoistočno od Vrgorca, nedaleko granice sa Bosnom i Hercegovinom. Spada pod jurisdikciju Grada Vrgorca, a nalazi se na samoj granici Grada Vrgorca i Općine Pojezerje. Veliki Prolog fizički je smješten na velikom gorskom sedlu kroz koji pušu snažni vjetrovi, bura od Ljubuškog polja i jugo od Vrgorskog polja. Fra Vjeko Vrčić piše kako je ime Veliki Prolog izvedeno od veliki prolom, tj. da ima odgovara mjestu na kojemu je selo smješteno. Zadnji popis stanovništva koji je proveden 2001. godine na Velikom Prologu broji 476 stanovnika. U selu postoje prezimena: Šalinović, Erceg, Dodig, Jelavić, Tolj, Mihaljević, Franić i Vukosav. Ovaj kraj je vjerojatno bio naseljen i u prapovijesti. Iz razdoblja srednjeg vijeka sačuvan je jedan stećak-nekropola koji je smješten kod župne crkve na Velikom Prologu. Hercegovački povjesničari medievalisti smještaju Veliki Prolog u srednjovjekovnu humsku župu Velika-Veljaci, zajedno sa Dusinom, a ne u župu Gorsku pod čijom se jurisdikcijom u srednjem vijeku nalazio najveći dio današnje Vrgorske krajine. U župi Velika-Veljaci nalazio se tada i Ljubuški.
Za vrijeme turske uprave cijelo ovo područje su opsluživali franjevci iz Zaostroga, a poslije oslobođenja od Turaka 1690. godine ovdašnjom je župom upravljao franjevac, župni pomoćnik iz Vrgorca, koji je u Velikom Prologu i Dusini nosio naslov kapelana. On se među ostalim potpisivao kao Capelanus Prologensis-Dusinae er ceterarum villarum Podjezentium, tj. Kapelan Prologa-Dusine i ostalih sela Pojezerja. Većina stanovnika došla je na Veliki Prolog nakon potresa koji je zahvatio selo Milošiće odakle su oni bili podrijetlom. Još prije toga preci današnjih proložana došli su iz susjedne Hercegovine, bježeći od Turaka.
19. listopada 1734. makarski biskup Juraj Blašković osamostalio je župu Dusina-Veliki Prolog i dao na upravu svjetovnom svećenstvu. U nju su osim Velikog Prologa i Dusine uključeni još i Podprolog, Butina, Lučka i Draževitići. Poslije su u nju uključene i Umčane koje su za tu priliku odvojene od župe Pasičina. To se dogodilo 1897. godine. Do 1971. u ovoj su župi bili smještena i područja zapadnih Vina koja su zbog traženja župnika i naroda tada odvojena od župe Velikog Prologa-Dusine i priključena Vrgorcu. Sjedište župe Veliki Prolog-Dusina bilo je smješteno u župnoj kući koja se nalazila kod stare župne crkve svetog Petra u Dusini. Nju je 1854. godine zahvatio požar. Godine 1965. za župnikovanja don Vjekoslava Pavlinovića sagrađena je župna kuća nedaleko župne crkve na Velikom Prologu. U nazivu župe Veliki Prolog-Dusina, ovaj prvi postaje sve dominantniji na štetu starijeg naziva Dusina. Što se tiče crkvene infrastrukture, Velikim Prologom dominira župna crkva Velike Gospe koja je sagrađena 1896. godine i to od klesanog kamena. Smještena je u blizini starije crkve koja je sagrađena 1680. godine, a srušena 1808. godine za vrijeme izgradnje Napoleonove ceste. Od te crkve sačuvana je samo apsida za koju fra Vjeko Vrčić navodi da ju je narod između dvaju ratova pretvorio u mrtvačnicu. Ova crkva je postala župna 1897. godine, a 1907. u nju je postavljen bijeli mramorni oltar. Zvonik je postavio don Vjekoslav Pavlinović. Duga je 20 metara, a široka 8.
Što se tiče stanovništva, područje Velikog Prologa jedno je od rijetkih u Vrgorskoj krajini koje nije zahvatila veća emigracija tijekom dvadesetog stoljeća, posebno u njegovoj drugoj polovici. To nam potvrđuju i popisi stanovništva. 1880. godine na Velikom Prologu živjelo je 96 stanovnika, a 1890. godine 116. Taj se broj lagano povećavao na sljedećim popisima 1900.(133) i 1910.(197). Na popisu stanovništva iz 1948. godine Veliki Prolog broji čak 492 stanovnika, a 1953. 610 stanovnika. Svoj demografski vrhunac selo doživljava 1961. godine kada broji 628 stanovnika. Zadnja četiri popisa bilježe pad stanovnika i to redom: 1971. (562), 1981 (561), 1991. (514) i 2001. (476). Usprkos pojavljivanju ovog uzorka opadanja, demografske prilike u Velikom Prologu su kudikamo povoljnije nego u brdsko-planinskim krajevima Vrgorske krajine. Provođenjem ispravne demografske politike Veliki Prolog bio mogao imati svjetlu budućnost.
komentiraj (12) * ispiši * #
Terenska nastava geografije završila uspješno
subota , 12.05.2007.
Prošli sam tjedan bio na terenskoj nastavi sa trećom godinom geografije, Sveučilišta u Zadru, pa se nisam mogao javljati. Terenska nastava je ove godine trajala pet dana, a vodili su nam profesori: Željka Šiljković, Martin Glamuzina i emeritus Velimir Rogić. Obišli smo mnoge krajeve sjeverne Hrvatske: Koprivnicu, Bjelovar, Varaždin, Nagykaniczu (Mađarska), te brojna malena mjesta uz granicu sa Mađarskom poput: Kotoribe, Dubrave, Pitomače, Molvi itd. Put je bio naporan, i ne mogu reći da je sve bilo u redu, kao ni da nije. Tijekom nastave bilo je i uspona i padova, a uglavnom ostalo je jedno lijepo iskustvo. Profesor Glamuzina je bio vođa puta, ali cijelo vrijeme je govorio profesor Rogić. Njegovo ogromno iskustvo i veliko znanje bili su garancija da neće ni minute ispuštati mikrofon iz ruku. Bili smo u Podravci, Vindiji, rafineriji plina u Molvama itd. Na tim mjestima smo dobili bogate darove, koje smo odlučili pokloniti pučkoj kuhinji koja se nalazi kraj našeg kampusa. Ekipa je stvarno bila dobra. Nije bila prevelika gužva u autobusu jer nas je išlo samo 32. Pjevali smo i zabavljali, a vrhunac je bila pijanka u klubu Orinoco u Koprivnici. Nije da se hvalim, ali čim su Dalmatinci ušli u kafić, svi su se makli na podija. Taj kafić vjerovatno nikad u svojoj povijesti nije doživio takvu feštu, i to u sredini tjedna. Sjeverni su gradovi mirni, poseban je to mentalitet. Uglavnom bilo je sve u redu.
komentiraj (0) * ispiši * #
Tinovi citati o Vrgorcu
subota , 05.05.2007.
Tin Ujević, naš najpoznatiji vrgorčanin, rođen je 5. srpnja 1891. godine u Cukarinovićevoj kuli u Vrgorcu. U više navrata Tin je spominjao mjesto svog rođenja, a nekoliko se puta otvoreno deklarirao kao vrgorčanin. Ovdje neću govoriti puno o Tinovu životu i njegovu bogatom književnom radu, nego ću samo priložiti neke od njegovih citata u kojima govori o svome djetinjstvu u Vrgorcu. Većina vrgorčana je tijekom svog života vjerojatno čula za neke od ovih citata, budući da Vrgorac, kao malo mjesto, ima mnogo poštovatelja našeg najvećeg pjesnika, a naravno, tu su i Tinovi dani.
Prilikom traženja nekih podataka o svojoj obitelji iz župnog ureda u Vrgorcu 1932. godine, Tin piše:
„…Rodio sam se 5. jula 1891. u Vrgorcu, selu Dalmatinske zagore, koje je spadalo pod makarski kotar u turskoj kuli Cukarinovića. Ja sam se stvarno rodio u turskoj kuli napukloj od groma u šest sati izjutra, a mislim da je bila subotom. Inače se tih ljudi i prilika slabo sjećam…“
Na drugom mjestu on piše:
„…Rodio sam se u Vrgorcu prije punih 46 godina, na dan 5. jula 1891., i nagađam da je bila subota, oko pet sati izjutra. Bio sam treće dijete, ali je jedna moja sestra umrla već u djetinjstvu, pa ne mogu da je pamtim. U Vrgorcu nisam bio svojih četrdeset godina. Rodio sam se u kuli Cukarinovića, koja je 1912. trebala zbog trošnosti biti oborena. Čuo sam da postoji još i danas, a g. Kasim Gujić, bolje će poznavati tu kulu i prošlost Vrgorca nego i ja sam. (To je istina, budući da sam imao priliku čitati više tekstova Kasima Gujića u raznim tiskovinama iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća koji se bave Vrgorcem, najviše našim mjestom za vrijeme oslobođenja od Turaka, a pisao je i o melioraciji Vrgorskog polja tridesetih godina) Biti treće dijete normalni je uslov za genijalnost, ali nije jedini. Prije dvije godine pisao sam jednom advokatu u Vrgorac koji mi je odgovorio da kula Cukarinovića još postoji, ali nije htio da dopusti da sam se tu rodio nego u drugoj kuli. (radi se o odvjetniku Ikici Franiću, a kako je Kapetanovićeva kula tada bila u vlasništvu Franića, vjerojatno je zato Ikica Franić inzistirao na Kapetanovićevoj kuli kao mjestu Tinova rođenja) Da ima ljudi koji me se vrlo dobro sjećaju iz djetinjstva, a da su još živa lica koja su me na rukama nosila. Zaleti se po neki putnik ili stranac u Vrgorac (direktor hotela, stručnjak za duhan), pa mi pričaju da sam se rodio u kući Miletića gdje je danas gostiona Miletić. Ja sam tu stanovao valjda pred odlazak iz Vrgorca, ali je ta kuća morala biti treća po redu u mom životu.
Vrgorac je bio nekih sedamdeset godina pod Turcima, (netočno, Vrgorac je bio pod Turcima oko dvjesto godina) a Rade Miletić ime je njegova oslobodioca. Iz tog vremena nalazi se u Vrgorcu čudotvorna Gospa. Kula u kojoj sam se ja rodio najprije je bila turska, zatim su u njoj stanovali fratri (Ova zadnja rečenica stoji na spomen-ploči Tinu Ujeviću na Cukarinovićevoj kuli koju je tamo 1998. postavio fra Ivan Jukić). Moj otac učitelj kada je došao u Vrgorac, nije duže vremena mogao naći udoban stan, i tako sam se rodio u kuli prepukloj od groma i starinskoj. Malo čega se sjećam iz najranijeg djetinjstva. Trebalo je vremena da me naviknu i prisile da nosim hlačice; bolje sam se osjećao odjeven kao djevojčica, kao Ahil na Lemnosu. Možda i to ide u prilog kakvoj bizarnoj tezi… Vrgorac je pod Matokitom dosta visoko, i čini mi se da je u to vrijeme bilo neobično hladno. Snijezi su zimi napadali u više metara visine i trebalo je kopati tunele da se može otvoriti vrata i izići. Danas mi sve to zvuči fantastično kao priča i jedva vjerujem. Znam da je u Vrgorcu bilo mnogo zmija, jedna me duga i sigurno neotrovnica uplašila pred samom kućom, bosonoga, te me majka za ruku potegnula kroz prozor. Plašila me i onda neka Polićeva perad koja je gakala po dvorištu…
…U blizini toga trećega stana (Kapetanovićeva kula) bila je iskopana udubina od kakvih četrnaest metara, i sjećam se nekoga pada koji me opominje na nju. No dali četrnaest, petnaest ili manje? Onda su mi sve dužine izgledale daleko veće nego u stvarnosti.
U Vrgorcu je u to vrijeme bio znameniti artikel paklina za asfalt. Svi su znali historiju te pakline, u vezi s riječima >pakao, peći<. Otac-učitelj amaterski, ali vrlo revno zanimao se meteorologijom. Imali smo termometar, barometar, mjeru za dubinu voda. Pred sam odlazak iz Vrgorca povadili smo iz vrgorske okolice sve drvene aparate za mjerenje vode, i ta su se drva u kući zapalila i nastao je priličan požar koji je na vrijeme svladan. U to je vrijeme neka domaća zmija dolazila u kuću i počivala bez brige u komodi, u kakvom staklu.
Iz Vrgorca nismo prešli ravno u Makarsku nego smo se zadržali u Krivodolu i u Imotskome. Noć, kada smo iz Vrgorca odlazili diližansom bila je sjajna, a mjesec je visoko odskakao nad kakvom šumom… Već u Vrgorcu, dok sam bio malo dijete, poveli su me jedanput do Ljubuškoga, te sam bosonog ušao po prvi put u džamiju, diveći se voću, lišću i figurama arabeska. U Imotskom i po okolici ljudi me se bolje sjećaju. “25. kolovoza 1953. Tin Ujević je piše Danilu Ćorku: „Prije nego što umrem, htio bih jedanput vidjeti Vrgorac (ili Vrhgorac). Nemojte misliti da je ovo šala.“ Bio je ovo posljednji put da je Tin Ujević spomenuo Vrgorac. Umro je slijedeće godine.
Iz svih ovih citata potpuno je jasno da se Tin smatrao vrgorčaninom. Iz njegovih rečenica u kojima opisuje djetinjstvo jasno je vidljivo koliko je držao do Vrgorca. Stalno je poricao da je rođen u Imotskoj krajini, odakle je potjecao njegov otac Ivan Ujević, dok mu je majka bila podrijetlom Bračanka iz Milne, a zvala se Jerolima Livačić-Markusović. Od odlaska iz Vrgorca, do svoje smrti, Tin Ujević je samo još jednom prilikom bio u Vrgorcu i to kada ga je nakon povratka iz Pariza beogradska policija optužila za skitnju i odvela u rodno mjesto. Netko ga je tu primio, a ubrzo nakon toga je otišao u Krivodol svojim rođacima.
Sama činjenica da sa toliko detalja govori o svome djetinjstvu, govori o kakvom se genijalnom umu radilo.
komentiraj (10) * ispiši * #
Povijesno-geografske značajke Poljica Kozičkih
srijeda , 02.05.2007.SMJEŠTAJ
Poljica Kozička su najsjevernija mjesna zajednica Vrgorske Krajine. Nalaze se u brdovitom zaleđu Kozice, a prostiru se od Malog i Velikog Šibenika sve do granice sa Bosnom i Hercegovinom. Na svom sjeveru ovo selo graniči sa Slivnom koji se nalazi u Općini Runovići, u Imotskoj krajini. Etimologija naziva Poljica očito dolazi od imenice polje. U Poljicima, kao i u cijeloj Vrgorskoj krajini, živi isključivo hrvatsko stanovništvo, katoličke vjeroispovijesti.
Fra Vjeko Vrčić u svojoj Vrgorskoj krajini iz 1972. godine navodi slijedeća prezimena u Poljicima: Alerić, Arambašić, Glavaš, Grančić, Grljušić, Jujnović, Kordić, Krivić, Medak, Mišić, Okmadžić, Opačak, Ravlić, Roso, Rudež, Šapit, Šimunović, Vekić, Vranješ, Vučko i Vuletić. Neka od tih prezimena više ne postoje ili su na rubu izumiranja. Fra Vjeko je naveo tada i sve zaseoke Poljica Kozičkih, a to su: Poljica, Rastovac, Prosišće, Dubravice, Tijarica, Zadubočje, Vučci, Krivići, Zagradinje, Igrište, Alerići, Kostričići i Podmeđa. Kroz selo prolazi spojni put od Napoleonove ceste prema Slivnu i prema Hercegovini.
USTROJ
Administrativno gledajući, svi su zaseoci ovog kraja uključeni u mjesnu zajednicu Poljica Kozička. Također, Poljica imaju vlastitu župu, posvećenu Gospi od Zdravlja, koja pripada Biokovskom dekanatu, kao i sve župe Vrgorske krajine. Do 1922. godine ova je župa bila u sklopu župe Kozica, a 1924. godine se osamostalila. Od te se godine vode i župne knjige. Do 1922. su je posluživali franjevci iz samostana u Makarskoj, a od tada pa do danas to čine svjetovni svećenici. Zadnjih godina Drugog svjetskog rata župa je bila ispražnjena zbog nedostatka svećenika, slično kao i mnoge vrgorske župe, pa je ovlasti nad njom tada dobio vrgorski svećenik. 1955. godine ovoj su župi pripojena i Mijaca, koja su se do tada nalazili u župi Stilja. No Mijaca imaju vlastitu mjesnu zajednicu i odvojena su od Poljica, ali zbog svoje male veličine i broja župljana pripadaju župi Gospe od Zdravlja u Poljicima.
STANOVNIŠTVO
Što se tiče stanovništva, Poljica su danas vrlo rijetko naseljena. Na cijelom području Poljica Kozičkih, prema popisu stanovništva iz 2001. godine, živjelo je samo 259 stanovnika. No tako nije bilo u prošlosti. Ako pratimo kretanje broja stanovnika Poljica Kozičkih od 1857. kada je proveden prvi austrijski popis stanovništva do danas, uočavamo razdoblja kada je broj stanovnika ovog područja prelazio 1100 ljudi. Prvi austrijski popis stanovništva iz 1857. godine broji 803 stanovnika. U slijedećim popisima iz 1869.(766) i 1880.(843) broj stanovnika se, kao što vidimo, nije znatnije mijenjao. U deset slijedećih godina broj stanovnika Poljica se povećao za više od 150 i ovo selo 1890. godine broji 999 stanovnika. Tada započinje njegov ubrzani rast koji se uz povremene lagane stagnacije održao gotovo do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tako 1900. godine Poljica broj 1169 stanovnika, čak 170 više nego deset godina prije. Tako se u razdoblju 1880.-1900. broj stanovnika Poljica povećao za više od 320, tj. za gotovo trećinu. Takav nagli porast bio je nažalost i zadnji budući da je slijedećih pola stoljeća stanovništvo lagano stagniralo. 1910. Poljica broje najviši broj stanovnika u svojoj povijesti, čak 1184, ali porast broja stanovnika je u ovom razdoblju neznatan i počinje stagnacija. Kao rezultat Prvog svjetskog rata i španjolice u Poljicima je 1921. godine živjelo 80 ljudi manje nego 1910., tj. 1103. Popis iz 1931. nam otkriva brojku od 1163 stanovnika Poljica. Kad usporedimo taj popis i prvi popis proveden iza Drugog svjetskog rata, tj. 1948., vidimo je broj stanovnika znatnije stagnirao i Poljica tada broje 1091. stanovnika. Tu se bolje nego igdje vidi utjecaj rata na stanovništvo. Popis iz 1953. pokazuje lagani porast, što se i inače događa u poratnom razdoblju, kada se javlja nadoknadno rađanje. Popis iz 1961. opet pokazuje stagnaciju, koja od tada brzo prelazi u naglu depopulaciju, sve to zahvaljujući iseljavanju poljičana u potrazi za boljim životom. 1971. godine Poljica Kozička broje 993 stanovnika, a već 1981. godine 644 stanovnika. Do tada ovakav pad ovaj kraj nije vidio. 1991. godine Poljica broje 421 stanovnika, a na zadnjem popisu iz 2001. godine samo 259 stanovnika čime je dotaknuto gotovo samo dno. Ma da je opadanje broja stanovnika u Vrgorskoj krajini nakratko zaustavljeno u razdoblju 1991.-2001. godine, njegov broj i dalje stagnira, a u krajevima poput Poljica Kozičkih i naglo opada. Kako zaustaviti depopulaciju ovog kraja? S tim će se pitanjem demografi i političari morati ozbiljno pozabaviti sljedećih godina jer će inače Poljica i slični sjeverni krajevi Vrgorske krajine potpuno opustjeti. Možda je rješenje u promicanju seoskog turizma, što bi moglo neke vezati za svoj kraj, a isto tako potrebno je Poljica bolje fizički povezati sa samim Vrgorcem. Možda će revitalizaciji ovog kraja pomoći i autocesta koja se gradi na području krajine. U zadnje vrijeme se često čuju i traženja Zapadnohercegovačkog kantona da se Hercegovina spojnom cestom preko Poljica poveže sa autocestom Split-Ploče. Što će od toga biti ubrzo ćemo vidjeti.
CRKVENE GRAĐEVINE
U Poljicima se nalaze dvije crkve. Prva je Crkva Gospe od Zdravlja koja je istovremeno župna crkva. Sagrađena je 1887. godine na Igrištu. Obnovljena je 1998. godine za vrijeme župnika don Petra Čondića. Sama građevina izgrađena je od domaćeg klesanog kamena četvrtastog oblika. Duga je 13, a široka 6 metara. Nema zvonik. Crkva ima polukružnu apsidu u koji se nalazi glavni oltar sa Gospinim kipom. Druga crkva je ona svetog Jure koja je sagrađena 1873. godine u Poljicima. Najstarija je crkva u ovoj župi. U njenoj gradnji koristio se također od klesanog domaćeg kamena četvrtastog oblika. Ova crkva također nema zvonika. Pod crkve je popločan kamenom. U polukružnoj apsidi nalazi se drveni kip sv. Jure na bijelom konju. Crkvu je obnovio župnik don Jakov Dragušica. Crkva je duga 13 i široka 6 metara, slično onoj Gospe od Zdravlja.
komentiraj (6) * ispiši * #
