Zagora uzvraća udarac

Prije oko dvije godine u Slobodnoj Dalmaciji je izašao tekst Jurice Miljka, tajnika Zavičajne udruge Vrgoračke krajine u Splitu, pod naslovom „Zagora u ofsajdu“. Ovdje ga spominjem zato što se taj tekst u potpunosti slaže sa mojim stavovima vezanim za marginalizaciju i diskriminaciju jednog geografskog prostora, u ovom slučaju Dalmatinske zagore, a koje mislim iznijeti u ovom tekstu. Kao što svi znamo, pokrajina Dalmacija se sastoji od tri prirodno-geografska dijela: Otoka, Primorja i Zagore. Dok se prva dva dijela (najčešće samo prvi) često u Hrvatskoj, ali i svijetu prezentiraju kao Dalmacija u pravom smislu te riječi, dotle se Zagora, kao površinski najveći dio Dalmacije, konstantno diskriminira, vrlo često prešutno, ali ponekad i javno. To se čini na vrlo sofisticiran način, pa se običnom građaninu to čini ispravnim, premda je potpuno obratno. Naime, često u elektroničkim medijima čujemo, a u pisanim pročitamo, izraz DALMATINSKO ZALEĐE ili samo ZALEĐE. Jurica Miljak za taj izraz kaže slijedeće: “Sam izraz je loš jer implicira smjer gledanja ili orijentaciju, a ovdje se ni po čemu apriori ne da zaključiti gleda li se Dalmaciju s mora, s kopna (pri čemu bi zaleđe bila BiH) ili s vrha Dinare ili Biokova. Izraz „zaleđe“ ujedno sugerira da je nešto (netko) nečemu (nekome) – iza leđa, …ili pak – Bogu iza leđa.“
Naravno, taj u Primorju i Otocima (a preko njih u cijeloj Hrvatskoj) sve „prirodniji“ izraz nije nastao slučajno. On je samo nastavak stoljetne politike zanemarivanja i diskriminacije Dalmatinske Zagore. U vremenima mletačko-turskih ratova stanovništvo Zagore je obilato iskorištavano u obrani dalmatinske granice. Kroz stoljeća taj je, često posprdno nazivan „vlaški“ narod hranio Primorje, i zahvaljujući njemu su male primorske komune često opstajale u godinama gladi i nemira. I kakvu je zahvalu taj prostor za to dobio?
Danas je Dalmatinska Zagora potpuno zanemaren kraj, često iskorištavan za sprdnju. Za sve što je loše u ovom društvu kriv je taj prokleti „dinarski mentalitet“, zatim, sve je bilo dobro dok se opanci nisu spustili na more, ili, u zaleđu žive samo seljačine, dok je s druge strane janjetina i druga trpeza svima draga, posebno kad je besplatna i u tom slučaju svi hrle u Zagoru, kao da idu na safari.
Svi koji često barataju takvim terminima morali bi znati da je neka zemlja razvijena onoliko koliko je razvijen njen najnerazvijeniji kraj. Dalmatinska Zagora je takva kakva jest zahvaljujući činjenici što je za vrijeme svih vlasti, od stoljeća sedmog do danas, taj kraj zanemarivan i zaboravljan. U prošlosti ovaj narod je iskorištavan za regrutaciju za neke bliže i dalje ratove, a u zadnje vrijeme on se iskorištava samo kao glasačka mašina za potrebe gospode koja su se lijepo smjestila u većim hrvatskim središtima i ovog se kraja sjete samo pred izbore.
Izraz zaleđe samo je prirodni nastavak ovakve anti-zagorske politike. Mene zanima što izraz zaleđe znači? Kako je Miljak rekao, zaleđe označava da je netko nekome iza leđa. Prema toj logici Dalmatinska Zagora bi bila iza leđa Dalmaciji!? Meni nije shvatljiva takva logika, pa mi se opravdano čini kako je ovakav pojam namjerno skovan da se Zagoru ponizi.
No za ovakvu situaciju samo su djelomično krivi oni izvana. Veliki dio krivnje snose intelektualne i kulturne elite ponikle na prostorima Dalmatinske Zagore. Ako se oni neće izboriti za emancipaciju Zagore, drugi nitko neće. Ovdje mislim i na one koji su preseljavanjem u veća dalmatinska središta zaboravili na svoj rod. Danas se i izraz local-patriot gleda polunegativno, i local-patrioti su samo seljačine. Miljak je za ovaj fenomen lijepo rekao: „Tako se i moglo dogoditi da već desetljećima nikome na rodnom listu više ne piše: mjesto rođenja (primjerice) Vrgorac, nego su odjednom svi postali Splićani, ili u hitnim slučajevima Makarani.“
U cijeloj Zagori, gotovo bez iznimke, vlada intelektualno mrtvilo i kulturni mrak. To je vrlo žalosno, budući da Zagora ima, kao gotovo nijedan drugi hrvatski kraj, toliko toga za ponuditi, kako u kulturno-povijesnom, tako i prirodno-ekološkom smislu. A što je najgore, nema naznaka da će se u bližoj budućnosti situacija promijeniti nabolje.