Selo Kozica

Selo Kozica smješteno je u jugostočnim dijelovima župsko-rašćanske udoline, duž ceste Split-Vrgorac. Smatra se da etimologija naziva Kozica dolazi od umanjenice riječi koza. Ta je životinja bila neizostavna u svakom domaćinstvu Kozice u prošlosti. U Kozici ima nekoliko slabih izvora koji se koriste za vodoopskrbu, poput Vrutka i Kupinovice.
Područje Kozice bilo je naseljeno i u prapovijesti što svjedoče brojne gomile diljem toga kraja, kao i metalna sjekirica i koplje koje su tamo pronađene, a potječu iz pretpovijesnog razdoblja. Prvi put se Kozica spominje u Kreševskoj povelji 1434. godine koju je izdao vojvoda Donjih Kraja Juraj Vojsalić, sinovac Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Kozica se dijeli na zaseoke: Gornji Ravlići, Donji Ravlići, Rudeži, G. Antunovići, Pucari, Vuletići, Rotni Dolac, Bušelići i Štulići. Fra Vjeko je 1972. spomenuo slijedeća prezimena u Kozici: Antunović, Alerić, Begović, Bušelić, Caktaš, Erceg, Glavaš, Jujnović, Katić, Kurtović, Lendić, Maras, Miočević, Okmažić, Pavić, Pejdo, Perkušić, Pucar, Ravlić, Rudež, Šošić, Štulić, Tomac, Vekić, Vuletić i Vranješ. Ova raznovrsnost prezimena samo pokazuje kakvo je veliko i važno selo Kozica bila prošlosti.
Kozica je pod tursku vlast došla vjerojatno kad i Vrgorac, najvjerojatnije u zadnjoj četvrtini 15. stoljeća. Za vrijeme turske vlasti za vjerske potrebe naroda u ovom kraju su se brinuli franjevci iz samostana u Makarskoj. Nakon oslobađanja od Turaka, cijeli gornji krajevi su bili pusti zbog stalnih borbi i iseljavanja tijekom Kandijskog (1645.-1669.) i Morejskog rata (1684.-1699.), pa je mletačka vlast to područje naseljavala hercegovačkim stanovništvom. 1763. župa Kozica se osamostalila. Nekada je kozička župa zauzimala puno veće područje. Do početka 19. stoljeća pripadao joj je i dio Rašćana, a do 1886. dio Slivna, a do 1922. i Kozička Poljica. Župne matice vodile su se od 1721. godine.
Od oslobađanja od Turaka do danas ovaj je kraj dijelio sudbinu većine ostalih krajeva Vrgorske krajine. Nakon Mlečana dolaze Austrijanci. Nakon njih Francuzi, koji grade Napoleonovu cestu. Nakon njihove kratkotrajne vlasti dolaze opet Austrijanci.
Iako siromašan krški kraj Kozica se tijekom stoljeća razvija u veliko i važno selo, čemu svjedoči i osnivanje Narodne čitaonice 1911. godine. Mnogi su kozički seljaci u nedostatku zemlju u selu, kupovali i obrađivali zemljišta u Vrgorskom polju. Drugi svjetski rat promijenio je situaciju, i to nagore. Nakon kratkog travanjskog rata 1941. godine Kozicu i cijelu Vrgorsku krajinu okupiraju Talijani, a ovaj kraj formalno spada pod upravu NDH. Već od početka okupacije, uslijed fašističkog terora u ovom se kraju sve više razvija partizanski pokret. U kolovozu 1942. godine, uslijed talijanske operacije „Albia“, talijanska vojska u svojim kamionima dovodi nevesinjske četnike, tzv. „protukomunističku miliciju“ koja je imala zadatak da očisti Biokovo od partizana. Dok talijanska vojska tjera partizane da se u zbog opasnosti od okruživanja povuku područjem između Zagvozda i Grabovca, dotle četnici „čiste“ pozadinu. Uslijed njihova divljanja, 29. kolovoza, ubijeno je 270 civila, od čega 66 kozičana. Među ubijenim kozičanima nalazio se i njihov svećenik, fra Ladislav Ivanković (vidi post od četničkim zločinima od 1. siječnja 2007.). Tada su zapaljene matične knjige, mnoštvo zgrada je zapaljeno, i sve je trebalo obnoviti nakon rata.
Popisi stanovništva pokazuju kako je u prošlosti Kozica bila veliko selo. Na prvom austrijskom popisu stanovništva 1857. godine Kozica je imala 611 stanovnika, slično kao i sam Vrgorac (656). Tijekom slijedećih šest popisa stanovništva broj stanovnika Kozice je konstantno rastao: 1869. (666), 1880. (779), 1890. (904), 1900. (1026), 1910. (1109), 1921. (1139). 1931. godine prvi put je primijećen pad, i tada Kozica broji 1093 stanovnika. Nakon ratnih stradanja, prvi poslijeratni jugoslavenski popis stanovništva koji je obavljen 1948. godine pokazuje katastrofalnu situaciju. Tada je Kozica brojila samo 763 stanovnika. Otada broj stanovnika neprestano pada uslijed iseljavanja koje je najviše nastupilo šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. To je vidljivo u zadnjih šest popisa: 1953. (756), 1961. (701), 1971. (481), 1981. (258), 1991. (196), 2001. (111). Na ove brojke nije potreban komentar, jer je očito da je Kozica u najtežoj mogućoj demografskoj situaciji. Smatra se da će prolazak trase autoceste pokraj Kozice pomoći ovom kraju u kakvom-takvom demografskom oporavku.
Što se tiče vjerske infrastrukture, u Kozici se nalaze dvije crkve i dvije kapelice. Župna crkva Svetog Ilije građena je u razdoblju od 1765. do 1785. godine. Nekoliko je puta renovirana. 1942. godine zapalili su je četnici. 1997. godine dobila je novi zvonik. Druga crkva je stara župna crkva, također posvećena Svetom Iliji. Od nje je sačuvana samo apsida. Danas služi kao grobljanska crkva. Kapelice su posvećene Sv. Nikoli (kod Katića kuća) i Gospi Sinjskoj (na Osoju). Župa ima jedno groblje kod stare župne crkve. Tu su pokopane sve žrtve četničkog masakra 1942. godine.
Povijest Kozice je vrlo bogata. U ukupnoj povijesti Vrgorske krajine Kozica zauzima važno mjesto, i sama za sebe zaslužuje posebnu monografiju. Ovaj tekst je bio samo kratki sažetak svega toga.