Voljeti u tisini osjecaja

26.12.2009. subota

"Majko, zaboravila sam uzeti kišobran, pokisla sam!"
Ženski kapci više nisu mogli zadržati kišu..
Djevojka je odrasla, i ljudi su joj rekli da njen svijet ne postoji..
Rekli su joj da ne postoji dobrota na ovome svijetu,
ali ona je znala da se iza svakoga lošeg postupka krije dobra namjera,
ili u najgorem slučaju opravdanje..
Rekli su joj da ne postoji sreća,
i da je život prepun trnja i suza..
No, ona je bila svjesna da trnje čuva nešto lijepo..
Jedna joj je osoba rekla da je život putovanje vlakom,
netko uđe, a netko izađe..
samo najbitnije osobe ostaju do kraja..
no nije joj rekla kako preživjeti samoću?
one trenutke kada si sam u vlaku..
kada nema nikoga,
a s prozora gledaš nasmješena lica,
zagrljaje prijatelja,
ukradene poljupce ljubavnika..
ljude koji imaju nekoga..
i ne primjećuju suzu na prozorskom staklu vlaka..
nije joj rekla kako preživjeti trenutke,
kada se na stjenci staklene čaše nižu uspomene...
jedna za drugom, prizivaju prošlost,
pokazuju greške, i čeznu..
čeznu za onim poljupcem poslanim kroz vjetar..
ili za onim pogledom..
upućenim poskrivečki..
jedne večer, kod Korane..
kako preživjeti misli da toga nema..
i da je sve samo prašnjava uspomena skrivena u sjećanjima momenta..
kako preživjeti trenutke, kada ljudi kojima si vjerovala,
ipak odluče okrenuti glavu..
nije saznala, kako ne biti sam,
kada ni najbliži ne primjete suzu na prozoru vlaka..

pozdravlja vas Tišina..

- 21:00 - Komentari (13) - Ispis - #

15.12.2009. utorak

Krenula sam putem svoje klupice u parku, one klupice, gdje su prije nekoliko godina dječje ruke izrezbarile riječ prijateljstvo...
Nisu bile ni svjesne jačine te riječi..
Padale su kiše, sjalo je sunce, snijeg je ledio ta slova..
ali ona su bila postojana..
sama protiv svega..
u Tišini i samoći..
upijala su suze naivne djevojčice kada bi se probudila iz sna.. upijala su teške riječi.. i bila tu.. postojana bez obzira na vanjske čimbenike..
hodala sam do te klupice, zamišljena..
željela sam predati tim slovima još jednu tajnu..
opet pronaći mjesto za teške riječi..
sakriti ih da ih nitko ne nađe..
hodala sam i dalje..
ustrajna..
misleći da sam zaboravila mjesto te klupice..
ili da me dugo nije bilo i da su slova isčeznula..
tražila sam ju danima..
ruke su mi bile prljave od zemlje, oči natečene od suza..
usne umorne od riječi..
hodala sam..
ponekad zapela za neki kamen i posrnula..
ili se zagledala u nebo i prepustila uspomenama..
pitala sam i cvijeće za put..
zaklapala ruke, kao u molitvi..
i nisam odustajala..
godine su prošle..
moja je osjeća postala prašnjava i stara..
ruke naborane a oči umorne..
ALI!
starica je i dalje hodala..
istim mjestima..
gledala djevojčicu kako iznova urezuje riječ..
gledala je i smiješila se..
znala je da je pronašla klupicu..
probližavala joj se polako..
na prstima..
svakim novim korakom, njeno je tijelo bilo sve mlađe..
a odjeća novija..
došla je do klupice..
bila je opet ona malena djevojčica..
sa sjajem u očima, i osmjehom na usnama..
prišla je klupici..
preko riječi "prijateljstvo" nalazile su se svije crte..
riječ je prekrižena..
i djevojčica je ponovno dobila bore..
sjela na klupicu i umorno zaklopila oči..


Sve vas pozdravlja vaša Tišina
- 17:23 - Komentari (5) - Ispis - #

< prosinac, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Siječanj 2014 (1)
Svibanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (6)
Svibanj 2007 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (3)
Ožujak 2006 (2)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Ako mi tko želi pisati može na sadrzajromana@net.hr


Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Counter
Counter









Sadržaj romana

Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga o ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.
Na prvim stranicama
još se uspinju,

još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju
vlastite snove.
Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njeno lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj nastanjuje.

Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.

Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedjelje ujutro,
da su razumjeli što piše na dlanu
velikim slovima,
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje...
Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?

Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro,
zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.

Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svijetiljka ugašena i neka su slova dolutala
iz riječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.

Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje?
Jesu li voljeli ljubav,
ne jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoje sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.
A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno u drugome,
mogli su konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.

Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakoga dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše.
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.

Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.

Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.
Knjiga o ljubavi-piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.

O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.
Mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.

Zvonimir Golob