Voljeti u tisini osjecaja

18.05.2006. četvrtak

************

Kada smo se dogovorili da ćemo biti frendovi nisam mislila da će zaista tako biti... Teško je ali i predivno... Teško mi je slušati što ga sve muči jer bih najradije da nema nikakvih problema, ali opet jako mi je drago što je sve rekao baš meni... Drago mi je što je imao povjerenja u mene... Iako me ponekad njegovo ponašanje povrijedi ili naljuti... On je jedna divna osoba.... Nekako imam osjećaj da mu više trebam kao prijateljica, nego onda kada smo bili zajedno... Češće se čujemo, iskrenije razgovaramo.... Tako bih htjela da bude sretan... Znam, volim ga, i svakom njegovom rijeći sve mi je teže.... Njegovi problemi bole me više od vlastitih.... Noćima ne spavam... Zašto? Zbog čega? Ne znam... Jednostavno ne mogu zaspati, razmišljam o njemu, o životu, o svemu... Znam da nisam bila cura za njega, on je predobar za mene... Pitam se jesam li dovoljno dobra da mu budem prijateljica, jesam li zaslužila da mi vjeruje... Mislim da nisam, ali ako mu ikako mogu vratiti za sve što je napravio za mene neću ni trenutka dvojiti da to napravim... Zašto više nemam snova? Zašto više nemam želja? Zašto živim za jedan njegov osmijeh.... I ne samo njegov... Veseli me kada znam da sam nekome pomogla, kada znam da sam napravila nešto dobro.... Prije nisam bila dobra, on me promijenio, zbog njega sam takva... Zahvalna sam mu za to... Koliko sam puta čula rečenicu «Vi ne možete biti prijatelji, ti ga voliš?» Znam i sama da me boli ovo sve, ali znam da nikada neću biti sretna ako mu ne vratim za sve dobro što je napravio za mene...
Evo stavit ću i nekoliko svojih pjesma....

Sve za tebe


Jedna suza pala je iz oka
i zatim je ono presušilo.
Za tebe!

Zadnji krik izašao je iz mojih usana
i zatim nestao.
Za tebe!

Posljednji dah izašao je iz mojih pluća
i zatim nestao.
Za tebe!

Moje srce kucnulo je još jednom
i zatim prestalo.
Za tebe!





Nada


I kad ljubav kao rijeka
krene pogrešnim tokom,
kada nestane romantike i žara,
kada izgubiš onoga koga voliš,
nikada ne zaboravi
da sunce još uvijek sjaji,
da ptice još uvijek pjevaju,
da se nebo besprijekorno plavi,
da svaki cvijet barem jednom
dočeka puninu svoje ljepote,
kao što još uvijek postoji mnogo rijeka,
koje teku svojim tokom
i koje životom okrepljuju
i uvenulo cvijeće.


Još za kraj želim zahvaliti svima koji čitaju ovaj blog i pišu mi komentare podrške, želim zahvaliti svima koji ovo neće pročitati a podržavaju me... Želim posebno zahvaliti Ivanu(makar se nadam da iako ima blog da ovo neće čitati) koji mi je zbilja pružio podršku kada mi je najviše trebalo...

- 10:04 - Komentari (33) - Ispis - #

05.05.2006. petak

Pad u stazama života....

Prekjučer je sve završilo... Ona mi je rekla da ne bi mogla ništa imati s njim jer je on sa mnom. Shvatila sam to da ako mi prekinemo, ona će biti s njim. Nisam ni trenutka razmišljala, brzopleto sam odlučila da je gotovo... Nazvala sam ga i rekla mu to... Poslije sam plakala, cijelu noć... Ujutro sam se malo smirila, ali kada me pitao jesmo li sada frendovi, suze se opet potekle.... Cijeli sam dan bila u nekoj komi... Nisam znala što bih, kako bih... Osjećala sam kao da ne pripadam ovom svijetu.... Sve je tako divno, sunce, more, nebo.... A ja? Što sam ja? Tko sam ja? Samo jedna obična djevojka koja nikome ništa ne znači... Imala sam snove, imala sam želje, sve je to bio on... Mislila sam da sada nemam ništa... Male suze izdajnice svakom novom misli bi mi klizile niz licem, i sada plačem.... Još mi je bilo teže kada mi je ta cura rekla da ga ne voli, da neće biti s njim... Znala sam da je sve što sam napravila bilo uzalud... To nisam mogla podnjeti.... Kasnije smo ja i ona ponovno razgovarali.... Mobitel sam smočila suzama... Rekao je da me ne voli... Nisam se više mogla kontrolirati... Željela sam prekinuti razgovor da ne vidi koliko me to boli.... Ali on je želio još pričati... Shvatio je da plačem.... Nisam to željela... Shvatila sam kako sam nemoćna, kako njemu dopuštam da utječe na svaku moju odluku... Završili smo razgovor, ja sam plakala.... Sva sam se tresla od suza... Nisam znala što da radim.... Više od 10 mjeseci veze.... Za ništa... Za golemo razočaranje... Nikada mu nije bilo stalo do mene... Što sam onda bila za njega? Igračka? Jučer navečer netko me uspio nasmijeti, uspio me utješiti... Njegov frend, tako je divan... Mene ni ne poznaje, shvatio me, pružio mi je podršku... Shvatila sam da još ima puno predivnih i dobrih osoba koje uljepšavaju ovaj svijet... Tješio me, rijetko koji puta sam osjetila da me netko tako razumije... A dečko me ni ne poznaje... Vidio je moju sliku i koji puta bi se dopisivali, ali sve u vezi moga bivšeg dečka... Kako ta riječ bivši ružno zvuči, jedva ju mogu napisati... Dopisivali smo se negdje do pola dva, više nisam plakala... I onda sam išla spavati... Ali sada opet... Suze mi teku niz lice, umorna sam i tužna... Sama sam si kriva za sve to... Previše sam ga voljela, previše mu vjerovala.... Ne mogu više....
- 08:07 - Komentari (47) - Ispis - #

< svibanj, 2006 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Siječanj 2014 (1)
Svibanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (6)
Svibanj 2007 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (3)
Ožujak 2006 (2)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Ako mi tko želi pisati može na sadrzajromana@net.hr


Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Counter
Counter









Sadržaj romana

Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga o ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.
Na prvim stranicama
još se uspinju,

još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju
vlastite snove.
Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njeno lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj nastanjuje.

Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.

Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedjelje ujutro,
da su razumjeli što piše na dlanu
velikim slovima,
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje...
Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?

Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro,
zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.

Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svijetiljka ugašena i neka su slova dolutala
iz riječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.

Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje?
Jesu li voljeli ljubav,
ne jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoje sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.
A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno u drugome,
mogli su konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.

Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakoga dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše.
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.

Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.

Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.
Knjiga o ljubavi-piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.

O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.
Mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.

Zvonimir Golob