Voljeti u tisini osjecaja

19.03.2009. četvrtak

hm.. hoću li opet pisati o Njemu?
danas sam mu se iskreno zahvalila na proteklih mjesec dana i odustala..
da, bilo je lijepo, ali nisam više htjela.. Njega mučiti..
da, još uvijek je On a ne on..
ali odustajem..
dokazat ću sebi da sam dovoljno jaka..
pustiti ga..
da.. dugo smo bili zajedno..
još duže ako se sve broji..
i puno je vremena prošlo..
od osmog razreda..
ali ne, On nije navika..
već moja droga..
kao i čokolada..
čak bi se čokolade lakše odrekla..
ali moći ću..
nesvjesno mi je tu snagu dao On..
jer sam stekla dojam da on više ne želi mene..
bilo mi je važno..
da se vidimo ovaj tjedan..
ali on nije mogao..
ni na 5 minuta.. a znao je da mi je važno..
ne vjerujem da čovjek u tjedan dana ne može izdvojiti ni pet minuta..
ma može.. i tu sam dobila odgovor..
koji je bio dovoljan..

danas sam slušala riječi pjesme..
prekrasna..
nakon što je pročitana.. nastao je muk..
kako je to bilo dobro napisano..
pogodi prava mjesta.. i promijeni te nekako..
iznutra.. koliku moć imaju riječi..
preveliku..
hvala osobi koja je podijelila sa svima nama svoje pjesme..

pozdrav, Tišina..

- 22:04 - Komentari (34) - Ispis - #

17.03.2009. utorak

opet sam doživjela već bezbroj puta proživljeno.. povrijedile su me osobe iz moje blizine.. glupostima.. tračevima.. a toliko sam puta rekla da želim da mi se neke stvari kažu u lice.. i tada se dogodilo nešto.. u petak sam šetala s jednom curom s kojom sam išla u osnovnu.. u osnovnoj se nismo previše družile ali uvijek sam imala lijepo mišljenje o njoj.. pričale smo.. ajme, što je ta cura draga.. ima prekrasno razmišljanje, prekrasne stavove.. tada sam si postavila pitanje, ta zašto se nismo prije družile? ali zahvalna sam.. svjesna sam da u životu moraš i gubiti i dobivati.. i biti i sretna i povrijeđena.. da.. povrijedilo me nekoliko osoba.. ali dobila sam više.. dobila sam osobu koja nije kopija nekih umišljenih šminkerica koje su sklone samo tračanju.. dobila sam za prijateljicu osobu koja je posebna.. kojoj nećete naći sličnu.. osobu koja stavlja druge ispred sebe.. osobu koja je iskrena.. i ima stavove.. a ne mijenja ih kako vjetar puše.. osobu kojoj ljubav( u smislu dečki) nije važna.. u petak sam bila sretna.. bez obzira na Njega(on me nije povrijedio, on me jednostavno ne voli, pa zato sam brijemo, zgodno, zar ne? ma nećemo više ni to.. nisam ja neka lutkica.. odustajem od toga.. hehe.. ako se napokon odlučim..), bez obzira na neke osobe koje su me povrijedile, bez obzira na sitne prepreka.. da, ta djevojka je divna.. ali ima i još divnih osoba u mojoj blizini.. prijatelja.. oni će se prepoznati.. dvije djevojke.. ne žive blizu.. ljetujemo skupa.. ali posebne su.. jedan dječak.. iz mog razreda.. jako dobar prijatelj.. i još neki.. jednako važni ljudi u mom životu.. moja sekica.. najvažnija.. i najbolja seka.. i prijateljica.. hvala Bogu što me kružio i takvim ljudima..
lijepi pozdrav, Tišina..
- 10:48 - Komentari (17) - Ispis - #

08.03.2009. nedjelja

gledao ju je.. s visoka.. i ona je gledala njega.. pogledom punim obožavanja..
da.. bio je predivan.. i ona ga je voljela.. više nego što je željela.. više nego što je mogla.. i nije joj bilo svejedno.. mučila se.. a ipak joj je bilo lijepo.. voljela je biti pokraj njega.. tada je bila sretna.. ima puno stvari koje ju usrećuju.. i nije joj jasno zašto joj je on tako bitan.. ali opet.. tada je bio tu.. pokraj nje.. tako blizu.. njegove su ju usne ljubile.. jedino je njega željela ljubiti.. i nije znala dal ju to više usrećuje ili muči.. nije znala.. boljelo je a nije mogla bez toga.. i pristajala je na sve.. na bol i na samoću.. samo da ima.. tih par poljubaca.. i njegove ruke.. na svom tijelu.. prihvaćala je to da gubi puno... ali nije joj bilo bitno.. jer je on to zaslužio.. ali i ona je zaslužila.. zaslužila je puno.. i ona vrijedi.. bila je i toga svjesna.. i opet.. izgubila se u svemu.. tražeći ispravnu odluku.. znala je da je vrijedan.. svega.. ali znala je i da ona zaslužuje više.. da se ne smije ponižavati zbog njega. ona sada ne zna što su oni.. on ne zna što želi.. ona čeka.. i voli.. tiho.. u Tišini osjećaja..
- 20:47 - Komentari (35) - Ispis - #

< ožujak, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2014 (1)
Svibanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (6)
Svibanj 2007 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (3)
Ožujak 2006 (2)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Ako mi tko želi pisati može na sadrzajromana@net.hr


Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Counter
Counter









Sadržaj romana

Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga o ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.
Na prvim stranicama
još se uspinju,

još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju
vlastite snove.
Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njeno lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj nastanjuje.

Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.

Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedjelje ujutro,
da su razumjeli što piše na dlanu
velikim slovima,
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje...
Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?

Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro,
zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.

Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svijetiljka ugašena i neka su slova dolutala
iz riječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.

Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje?
Jesu li voljeli ljubav,
ne jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoje sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.
A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno u drugome,
mogli su konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.

Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakoga dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše.
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.

Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.

Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.
Knjiga o ljubavi-piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.

O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.
Mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.

Zvonimir Golob