Voljeti u tisini osjecaja

23.04.2009. četvrtak

Zašto si me pozvao na kavu
kada sam te upitala za povijest svoga lika,
Dječače Bezimeni?
Zar si mislio da ću zadivljeno sjediti
pokraj tvojih nogu
i diviti se bojama sira i vina?
Ja nisam tvoja Ivana Orleanska,
nisam heroj, i o meni se neće pjevati pjesme.
Nisam ni ona čije ime šapućeš u snu,
o kojoj sanjaš kada se probudiš
okupan znojem.
Čije ime plačući izgovaraš uz drhtavi plamen svijeće,
kada shvatiš da tvoje djevojčice nema.
Ja sam samo ona koja se divi umjetnosti riječi,
koja se divi onome što ti ne zoveš ljubavlju.
Ona sam koja ne cijeni skupo talijansko vino,
i koja ne traži ljubav u tuđoj zemlji,
ona sam koja samo želi saznati povijest svoga lika,
kako bi uspješno odigrala predstavu
glumice poremećena uma,
stvarajući čitatelju dojam nesvakidašnjih užitaka.

Napisala ovo prije nekih pola sata..
nadam se da vam se sviđa..
pozdrav, Tišina..

Dodatak(28.4): Tišina je od danas u vezi. kiss O detaljima neću javno jer neke osobe koje znaju čitati ne bi trebale znati. Barbara-ako te zanima-možeš čuti na msn-u. Kao i ostali koji me ne znaju osobno a zanima ih. Ja sam u elementu i još uvijek ne vjerujem.. cerek
- 21:44 - Komentari (106) - Ispis - #

15.04.2009. srijeda

život je predivan.. prepun sitnih radosti..

Tišina je došla do nekih zaključaka.. Predugo se zamarala sitnicama, nebitnim stvarima.. A nije ni uvidjela koliko je život jednostavan.. koliko su ti "ljubavni problemi" banalni.. Koliko postoji gorih stvari od toga.. Sada je shvatila.. dečki dođu i prođu.. ocjene se isprave.. prijatelji su ljudi, i oni tebe povrijede i ti ponekad njih.. svi griješe.. nenamjerno.. čemu se onda opterečivati sitnicama? ima puno ljudi koji bi sve dali da ih muče te sitnice, ljudi sa stvarnim problemima..

post je kratak, ali imala sam potrebu to napisati.. priču ću nastavljati u postu ispod.. lijepi pozdrav, Tišina..
- 09:46 - Komentari (103) - Ispis - #

10.04.2009. petak

Kocka je bačena-povratka nema

zbog dogovora s Barbarom pišem priču, to će biti kratka priča, bez previše radnje, od svega nekoliko kraćih poglavlja.. ali eto.. toliko od mene..
Ležala je pokraj njega, bio je tako sladak dok spava. Da, bio je zgodan, ali to ju je ljutilo. Nije voljela dečke koji su mogli imati svaku. Takve je dečke poželjela slomiti, spustiti na zemlju. No ovaj nije bio samo zgodan, bio je i pametan, zanimale su ih iste stvari, voljela je pričati s njim. Ali trenutno je on prvenstveno za nju bio dečko koji je mogao imati svaku, za kojim su se okretale sve djevojke. Zato ga je prezirala, ali ipak je ležala pokraj njega, i njegova je ruka bila na njenom tijelu. Ona je razmišljala, razmišljala je o dečku kojeg voli, a koji je bio kilometrima daleko. Povrijedio ju je, više nego itko do sada. Prisjećala se boli koju joj je zadao, prisjećala se trenutka kada joj je rekao da ju je prevario, boli kada je pala na pod kupaonice i nadala se da nije istina. Povrijedio ju je više nego itko ikada, a ona je praštala, praštala je jer je i ona njega povrijedila, mnogo puta. Međusobno su si zadavali bol, a opet, bili su si potrebni poput zraka. Znala bi se probuditi okupana znojem jer je sanjala da ga gubi, očiju crvenih od plača kada je shvaćala da je istina. Boljelo ju je. Više od ičega.. A opet je nastavljala, s osmjehom na licu, iskrenim osmjehom zbog svake nježne riječi koju joj je uputio, svakog dodira, poljupca. I onda ju je opet povrijedio, prije nego što je odlazila, pokazao joj je da mu ništa ne znači, ne više.. ne sada.. no pitanje je dal mu je ikada išta značila? Ona misli da jest. Vjerovala mu je, više nego što je to pokazivala, vjerovala mu ali i bila oprezna. Nije željela biti povrijeđena, ne opet, ne nakon svega. Ne nakon što je shvatila koliko joj on znači. No sada je odlučila da će ga pustiti, voljela ga je toliko da je željela da bude sretan, čak i ako bi bio sretan da ona ode. Kocka je bila bačena, u tišini, uz more, i ona je odlučila da više neće voljeti. Odlučila je da više neće plakati zbog ljubavi. I zato je tu većer ležala pokraj neznanca, smatrala je da čini oproštaj s prošlošću. Ležala je pokraj dečka koji je spavao, pokraj dečka kojeg je prezirala a koji nije bio kriv za to. Ležala i razmišljala.. Bilo je vrijeme da ode. Pokrila ga je i izašla iz njegove sobe. Bilo je 4 ujutro. Ušuljala se u svoju sobu.. tiho.. da ju netko ne primjeti.. kao da čini nešto loše.. izašla je na balkon, pogled na nepregledno more ju je slomio. Znala je da više neće biti ista. Da će ta većer promijeniti sve. Ta ona je ipak bila samo djevojka, zarobljena u promijenjivoj stvarnosti. Željela je, da, ona je previše željela, no nije ni slutila budućnost koja se tako sigurno približavala. Ovo su bili zadnji udisaji slobode, zadnje nade o životu.. Sve će se početi urušavati, kada se ona suoči sa stvarnošću. Stvarnošću u kojoj je ona tek pijun, neke nesmiljene partije, stvarnošću u kojoj netko drugi vuče konopce, netko drugi režira predstavu.. Zasada je ona tu, na balkonu uz more, slomljena.. Morala je donjeti odluku, morala je odabrati-hoće li biti ona dobra i naivna djevojčica, djevojčica koja će stajati na balkonu u suzama, povrijeđena.. Ali uvijek s novom nadom u bolje sutra, koje ne dolazi.. Ili će biti ona koja ostavlja, ona koja uništava, ona koju neće boljeti jer neće osjećati.. Tada joj je u misli došlo lice onog neznanca, zgodnog neznanca, pametnog i simpatičnog.. Koliko li je on samo djevojaka povrijedio? Zašto mu ona to ne bi vratila? U ime svih djevojaka koje je povrijedio.. Može li ona biti dovoljno jaka da slomi tako nekoga? Da ga povrijedi? Misli da ne može, ali ako je mogla biti dovoljno jaka, da ga je natjerala da cijelu većer gubi s njom, pričajući.. Pričajući do jutra, dok nije zaspao pokraj nje.. Da, pričao je s njom, iako su bili u njegovoj sobi, iako je htio više.. Prihvatio je njeno ne.. Iako je mogao otići, iako je mogao zavoditi djevojke, on je ostao i pričao.. Možda ima nade da pokaže da je jaka, da slomi tako nekog.. A što joj je on skrivio? Ništa, samo je hodao ponosno i bezobzirno uživao u uzdasima djevojaka.. A ona ga je uzela kao primjer, kao početak.. Njen početak...
I odluka je ponovno donesena. Znala je što joj je činiti. Zavesti će ga i odbaciti. Znala je da je to pogrešno. Ali nije ju bilo briga. Željela je dokazati sebi da to može, željela je biti drugačija.. Željela je da ju zapamti po tome što je on njoj bio jedan u nizu.. Iako nije, željela je stvoriti privid, privid da je ona bezosjećajna, i da ju nije briga za ona slatka ljubavna šaputanja. Trebalo je biti lako, ta ipak ju za njega nije bilo briga. Kasnije toga dana otišla je do njegove sobe. Pokucala je i ušla. «Imam 15 minuta pauze, jesi za sex?» hladno je rekla. Vidjela je čuđenje u njegovim očima. On kada je osvajao djevojke, nije bio takav.. Koristio se mnogim trikovima, romantičnim izljevima.. A ona je bila tako otvorena, tako izravna.. Počeo je mucati kako ju želi viđati i kasnije, na kavama, kako joj ne može obećati vezu, jer je u godinama kada se želi zabavljati, ali opet.. da je posebna.. i da želi da ostanu u kontaktu i kasnije.. kada se vrate. «Daj šuti! Zar misliš da mi je stalo do tvojih lažnih obećanja? Srce, ja sam ti realna!», glas joj je bio oštar i ona u tim riječima nije prepoznala sebe.
Izašla je iz njegove sobe i otišla u sobu. Umila se i istuširala. Na brzinu nanjela sjajilo i zastala pred ogledalom. Tko je bila ova djevojka? Tko ju je promatrao iz zrcala? Nije mogla vjerovati koliko je hladnokrvna bila? Spavala je s neznancem (kojem je doduše znala ime, i razgovarala o svemu što ga je mučilo, ali za nju je to bio neznanac. Jedino je tako mogla učiniti to što je učinila) i ne osijeća ništa. Srela ga je na hodniku i nije pozdravila. Nije ni on nju. Ipak, bilo je previše ljudi oko njih. Srela ga je i par sati kasnije. Tada su bili sami. Pogledala ga je drsko u oči a on ju je uhvatio za zapešće. «Tako se nećeš ponašati! Tko si ti? Zašto si takva?» upitao je s glasom prepunim ljutnje. «Htjela sam samo sex i to sam i dobila, zar ne smijem? Zar to samo ti smiješ? Da, da, tu smo dakle, ja sam samo djevojka.. Koja bi trebala nasjedati na pričice o vječnim ljubavima, a ti si tu da zavodiš, ali dušo draga, mislim da smo zamijenili uloge.» «U krivu si, od kada sam ovdje, spavao sam sa tri djevojke, nisi posebna» «Ali ipak, mene si potražio!», istrgnula se iz njegovog stiska i ušla u sobu. Spavao je sa tri djevojke.. Ne zna zašto ju je zaboljela ta činjenica, ta ipak joj nije bilo stalo..
«Ina, ti nisi takva!» rekao joj je dečko kojeg je upoznala tu većer kad i neznanca. On je bio drugačiji. Pratio je poslijednje modne trendove, davao joj savjete o oblačenju i šminkanju, peglao joj i sušio kosu.. «Nisam kakva?» upitala je pomalo umorno. «Požalit ćeš zbog svog postupka, on možda je muška kurva, ali ti si prekrhka da bi ga spustila na zemlju. Jednom će ti biti žao, mučit će te što si to napravila, uostalom znanstvenici su dokazali da žena uvijek nešto osjeća prema muškarcu s kojim je spavala. Zašto bi ti bila iznimka?» govorio je nježnim glasom. «Ne osjećam ništa i ne žalim» hladno je rekla i istog trena shvatila da žali. Imao je pravo. Slomila se i sjela na pod. Od njene su duše ostali krhki komadići. Trebao joj je netko tko će ju podići sa tla i nastaviti s njom.. Trebao joj je netko tko će s njom nastaviti gledati u istom pravcu..
Filip je vidio da je slomljena. Zagrlio ju i rekao da nije tako mislio, da je sve u redu. Ali on to ovoga puta nije mislio, i to je osjećala. Otišao je i ostavio ju u sobi. Počela je plakati. Znala je da je pogriješila. Ali kocka je bila bačena, nije bilo povratka, smjela je plakati, smjela je patiti u sebi, ali pred drugima se morala nastaviti smijati. Nije ju bilo briga za neznanca, ali iznevjerila je sebe. Postala si je neprepoznatljiva. Znala je da je ova igra za nju završena. Izgubila je previše, nije bila od onih koji bi se nastavili kockati do kraja. Iako, nije bila ni sigurna da nije izgubila previše. Uslijedilo je nekoliko neprospavanih noći. Nekoliko dana prepunih lažnih osmjeha, i popodneva koje je provodila plaćući u hotelskoj sobi. Tih dana joj se javio bivši, Luka. Priznala mu je sve. Znala je da će pasti u njegovim očima ali on je to morao znati. I on je tada postupio neočekivano. Otvorila je njegov sms: «Mogli bismo pokušati ponovno!» Kako? Zašto? Nije shvaćala.. Njegova je reakcija bila neobična. Nije ju razumjela. Da joj je to rekao par dana ranije. Bila bi presretna. A ovako, nije shvaćala. Nije znala što učiniti. Preklinjala je sebe što se dovela u tu situaciju. Bilo je prebolesno da pristane, a opet, previše ga je voljela da odbije. Nekoliko se dana nisu čuli. Tada je spakirala kofere i vratila se doma. Uključila je kompjuter i kliknula na njegovo ime. «Još uvijek stojiš iza onoga što si napisao?» upitala ga je s određenom nadom. Ipak je namjeravala pristati, ta previše ga je voljela. A i ako su mogli prijeći preko svega do sada, što li je samo još jedna stepenica više? Nije znala da li dobro postupa, ali znala je da bi dovjeka razmišljala o tome da odbije. Bila je svjesna da ga voli previše. No, što joj ovoga puta budućnost donosi?
«Malena, volim te ali ne znam želim li biti s tobom.. oprosti», napisao je. Suze su potekle njenim licem. Male, slane i tople suze koje su grijale njene obraze. Pala je jednu stepenicu niže. Slutila je zašto se predomislio.. No, ona bi mu opet dala sve. Ta sada je ipak nepovratno pogriješila. On je bio taj koji ju je podigao da bi ju zatim ponovno spustio. Nije to učinio namjerno. Imao je pravo na svoje osjećaje, a oni su ga sada ispunili ponosom. Ipak brinuo se za nju, razgovarao je s njom o njenim osjećajima. Nekoliko dana, a onda ju nije pozdravio. Prošao je pokraj nje i njene prijateljice, pozdravio je prijateljicu. Njenu prijateljicu koju je poznavao površno. Nju nije ni pogledao. Boljelo ju je to. No, nasmijala se. Suze su ovoga puta bile samo njeno vlasništvo. Nikome ih nije željela pokazati. Tada su počeli dani šutnje. Ona se njemu nije javljala. On se nije njoj javio. Znala je satima nepomično gledati u ekran mobitela u nadi da će se pojaviti njeno ime. Mislila je da će poludjeti. Mučili su ju svi ti događaji. Sada je znala kako je to snositi posljedice vlastitih postupaka. Prije je za svoju nesreću mogla kriviti sudbinu, a sada je bila sama kriva. Željela se iskupiti da može nastaviti živjeti. Iskupiti? Ali kako? Kome? U ovoj priči ona je bila i krvnik i žrtva. No koliko li je boli mogla podnjeti? To ju je učinilo boljom osobom. U njenoj su okolini opazili promjenu na njoj. Rekli su joj da je postala zrelija, bolja.. Njen pogled su protumačili kao zamišljen, nisu bili ni svjesni koliko se tuge krije iza njega. Da, možda je sada bila bolja prema drugima, ali prema sebi? Prema njemu? Ostavila je neizbrisive tragove.
«Volim te. Ne mogu bez tebe. Ovo je za mene muka. Samo sam ti to željela reći. Laku noć!» napisala mu je. Znala je da nema pravo ništa očekivati. Ali nadala se.. Njen mobitel je ostao nijem. Nekoliko dana poslala mu je poruku da odustaje. «Radi što želiš, nije me briga!». Uf, kako su boljele te riječi. Znao je da ona to ne želi. Da to čini zbog njega. Puštala ga je od sebe. Nije i njega željela povući i tu rupu bez dna. Značio joj je previše no sada je morala bez njega. I mogla je, ona je znala da može. Luki je poklonila dio života, no sada ga je morala ostaviti u prošlosti. Za njegovo dobro. Iako bi više od svega željela vratiti se u vrijeme kada su se smijali, šetali, zezali, kada ju je škakljao i zvao ju malena, morala je postati svjesna da je sada previše toga između njih, i da bi si međusobno zadali još više bola zajedno. I tako ju nije volio. Ta je spoznaja bila bolna ali i stvarna poput zraka kojeg je disala.
Nekoliko dana kasnije, pisala je zadaću. «Datum? Koji je danas datum? Uuuu.. Fuck! Meni kasni.. Kasni mi tjedan dana.. Smiri se Ines.. To je samo stres. I zbog stresa može kasniti. Samo se smiri. Sve će biti u redu. Nemaš razloga za brigu. »govorila si je. No činjenica je bila tu, menstruacija joj je kasnila. Da, moglo se raditi o stresu. No trebalo je razmisliti o svim mogućnostima. Što ako sam trudna? Sa čovjekom kojeg više nikada neću vidjeti. Što da u tom slučaju napravim. Ne pada mi napamet da mu kažem. Pogotovo ne nakon svega. Što bi pomislio? Ponijela sam se poput jeftine kurvice. Ne bi mi povjerovao da sam samo s njim spavala u zadnjih nekoliko mjeseci, ne bi mi povjerovao da mi je drugi. Ne, ako sam trudna, neću mu reći.. Nema smisla. I tako mi ne bi vjerovao..
Uff.. Ne! Ne opet.. Već nekoliko dana me hvata mučnina od hrane. Ne mogu ju podnjeti. Ne mogu podnjeti mirise one iste hrane koju sam nekada voljela. Postala sam svjesna činjenice da u sebi nosim malo stvorenje.. Osjećaji su mi pomiješani.. S jedne strane, to je moje dijete.. Normalno je da se razniježim pri pomisli na to malo biće.. Ruke mi nesvjesno krenu ka trbuhu.. I obujme ga. Ne bi li ga možda zaštitile? Zaštitile od čega? Pa ne mislim valjda pobaciti? Ali s druge strane.. To je dijete čovjeka kojeg u životu neću vidjeti.. A čak ga ni ne volim. To bi me dijete podjećalo na moju pogrešku, pogrešku zbog koje sam izgubila ljubav svog života. I što sada? Postati samohrana majka i uništiti si budućnost? Studij? Prisjećati se zauvijek pogrešaka iz mladosti? Ili ubiti to sičušno dijete u sebi?
Nisam mogla, nisam to mogla učiniti.. Imat ću dijete.. I borit ću se.. Mogu imati i dijete i svjetlu budućnost. Uz školu sam počela tražiti i posao. Bilo je teško. Tisuće i tisuće odbijenih molbi. Napokon sam uspjela. Dobila sam posao kao konobarica u obližnjem bircu. Trebala bih raditi vikendom, i navećer. Pošto imam školu ujutro-trebala bih uspjeti sve to. Skupljala sam novac. Bilo je teško ali uspjevala sam. Isplatilo se boriti za dijete. Konačno je došao i taj dan. Dan završetka mog srednjoškolskog školovanja ali i dan moga preseljenja u drugi grad. Namjerno sam uzrokovala svađu s roditeljima, znala sam koliko su tradicionalni, koliko bi ih povrijedila ta situacija. Mislila sam da će ovo manje boljeti. Novca sam imala, a frendica me primila za cimericu u stan tako da smo troškove dijelile. Dan poroda se bližio a moje je uzbuđenje raslo.. Bojala sam se budućnosti. Nisam znala što mi donosi. Znala sam da sam jača nego prije i da sam spremna nositi se sa novim izazovima.
Prošlo je nekoliko mjeseci.. Neispavana sam i umorna. Noću me dječji plač trgne iz sna ako slučajno zaspem učeći za ispit. Jedva stižem sve, posao, fax i malena Josipa. Ali znala sam da se isplati. Od trenutka kada sam po prvi puta ugledala njene preslatke smeđe okice.. Znala sam da je to biće koje mi je promijenilo život. Biće koje sam voljela više od ikoga ikada. I to mi je davalo snage. I moja cimerica Petra mi je pomagala koliko je mogla, ali opet.. Bila sam iscrpljena. Moje nekada žive smeđe oči, uokvirili su preveliki podočnjaci, blijedilo moga lica moglo se usporediti s mrtvačevim.. Nisam više tako mogla. Nisam više mogla brinuti se o djetetu, studirati i konobariti. Nešto se moralo promijeniti. I promjena je trebala doći uskoro. >«Ines! Ines! Molim te.. Sjedni. Nešto se dogodilo. Moram ti reći.» Petra je polako govorila i preplašeno me gladala. «Umrla ti je majka! Žao mi je..» «Neeeeeeeeeeeeeeee!!!! Moja majka.. Ni oprostile se nismo..» Glas mi je počeo drhtati.. Nisam više mogla.. Nešto me stezalo u grlu. Tu noć nisam spavala. Prevrtala sam se u krevetu, preznojena, izmučena. Prisjećala sam se naše poslijednje svađe, namjerno prouzrokovane. Zašto sam morala biti tako nepromišljena? Zašto? Moja je majka umrla s mišlju da ju prezirem, i nikada nije upoznala unuku. Ovu si pogrešku nikada neću moći oprostiti. Prestara sam da plačem, bol moram trpjeti u sebi. I pogreške moram ispraviti. Moj otac mora upoznati unuku. Idem na pogreb.
Josipu sam ostavila na čuvanje Petri i otišla. Ulazeći u svoju staru kući uhvatila me prejaka bol, koljena su mi počela klecati a meni se počelo vrtjeti pred očima. Odjednom sam se našla u zagrljaju svoga oca. «Tata..» «Ines, odakle ti ovdje? Ajme kako si blijeda.. Jesi dobro? Kako živiš?» «Tata, oprosti mi.. oprosti jer..» suze su prekinule moje riječi. « I ja sam bio preponosan. Majka te mnogo puta željela potražiti. Zamoliti da se vratiš. Ja joj nisam dao. Što radiš?» Nisam više mogla izdržati. Kroz suze sam mu ispričala zašto sam otišla, što radim. Nisam mogla vjerovati kako se razniježio na spomen unučice. Rekao mi je da ju dovedem da ju on čuva dok studiram, da dam otkaz, a on će mi pomoći s financijama.. Ta ipak je najvažnije moje zdravlje.
Uz pomoć oca i Petre završila sam fax, moja je Josipa postala prekrasna mala djevojčica. Uživala sam u igri s njom. To me dijete nasmijavalo kada mi je to bilo potrebno. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam ju prvi puta uzela u ruke, tada je mojim životom zasjalo neko novo svjetlo, svjetlo koje mi je dalo snagu da se borim, da ojačam, i da ne pokleknem pred izazovima stvarnosti. Nisam ni slutila da mi je život priredio još jedan izazov. Krenula sam na razgovor za posao u jednu veliku tvrtku. Taj bi mi posao mnogo značio jer bih imala veliku plaču i osigurala bih pristojan život svojoj Josipici. Normalno je da sam bila nervozna. Ruke su mi se preznojavale a glas mi je drhtao. Razmišljala sam o mogućim pitanjima. Bojala sam se da ne pogriješim. U mislima sam isprepletala sve moguće scenarije. Osim onoga koji se dogodio. Ušla sam u tvrtku, sjela i čekala. Za nekoliko minuta nasmješena tajnica me pozvala da uđem. Ušla sam i zastala. Ne! To ne može biti moguće. Malo je nedostajalo da se nisam okrenula i otišla. Ali uspjela sam odglumiti onaj hladan, bezosjećajan smješak i oštrim korakom ušla u ured.
Za stolom je sjedio on. Neznanac čije sam dijete odgajala, moje dijete, i Kristijanovo. «O, opet se susrećemo, Ines. Nastavljamo igrice ili?» rekao je pomalo prepotentno. «Zar nismo prestari za to? Ili si ti još uvijek ono umišljeno dijete koje misli da je život igra? Oprosti, ali ja sam se uozbiljila. Možemo li sada o poslu?» smireno sam odgovorila. «Pa ovako, imaš posao, više mjesto nego što si očekivala da ćeš dobiti kada si krenula na razgovor, pod uvijetom da mi priuštiš jednu nezaboravnu noć.» arogantno je rekao. «Zaboravi!» ljutito sam se okrenula i krenula prema vratima. Pa što si on umišlja? Kako uopće može nešto tako ponuditi? Što on misli? Da sam ja na prodaju? Pa radije bih umrla od gladi nego na tako nešto pristala. A onda sam se sjetila svoje malene slatkice. Sjetila sam se njenog osmjeha kada bih se igrala s njome, kada bih joj kupila i najmanju čokoladu. Sjetila sam se svoga anđela i njezinih malenih ručica. Ona je vrijedna svega. Ako prihvatim posao imala bih mnogo vremena za igru s njom a ni novca nam se bi nedostajalo. Bila sam bijesna. Kako me je mogao staviti pred takavo raskrižje? Biti moralna ili usrećiti svoju princezicu? Prisjetila sam se njezinih suza kada sam danas odlazila. «Mamice, brzo ćeš se vratiti, onda ćemo se igrati, jel tako?» Kako da se sada vratim i kažem joj da će opet morati biti kod dede, jer će mama tražiti posao. Ne mogu joj to napraviti. Ne nakon vremena koje smo provele odvojeno dok sam studirala. Obećala sam joj da će se sada sve promijeniti. Nisam se pitala kolika će biti cijena te promjene. Zastala sam pred vratima. Da li da pristanem ili ne?
Ne, tražit ću i dalje posao. Neću mu dopustiti da me na taj način ucjenjuje. Rukom sam krenula prema kvaki na vratima. «Ines, stani!» rekao je blago. «Dobila si posao. Oprosti na onome maloprije. Bilo je izrazito neprofesionalno.» Dogovorili smo osnovne uvjete a onda me pozvao na kavu. Odbila sam bez razmišljanja. Nije mi bilo do ikakvih igrica. Na putu prema stanu uhvatio me prevelik strah. Što ako otkrije da mu je Josipa kćer? Ne bih mogla podnjeti da se tako nešto dogodi.. Uhvatila me prevelika tjeskoba, bila sam zamišljena i odsutna. Možda ipak nisam trebala prihvatiti taj posao.. Sada ću ga svakodnevno susretati.. A neće mu biti teško izračunati godine koje su prošle kada shvati da imam kćer.. Dovoljno je malo da se sumnja rodi.. A sumnja klica iz sjemenke i dolazi do istine neslućenim brzinama. Sada je bilo prekasno. Ugovor je potpisan. Moram samo paziti da ne sazna da imam kćer, to maleno biće koje je posljedica mladenačkog prkosa. Nisam ni razmišljala o tome da ima pravo na nju. Da ona ima pravo imati oca. Bojala sam se samo da mi ju ne oduzme. Bio je moćan u ovom gradu. A ja? Ja ne bih mogla živjeti bez nje. Ona je postala biće zbog kojeg dišem.
Prvi dan na poslu. Osmjeh namješten na lice. Pripravna sam na sve. «gospođice, direktor Vas treba» tajnica me sa smješkom obavijestila. Uf, što li me sada treba. Ne trebaš paničariti, Ines, nadređeni ti je. Naravno da te treba. Loš predosjećaj nije mi davao mira. Nadala sam se da me ovoga puta predosjećaj vara, da će sve biti u redu.. Ruke su mi se tresle pa sam oštrijim koracima pokušavala steći prividnu sigurnost. Ušla sam u ured i službeno ga upitala što želi. «Ines, molim te, spremi se. Ideš sa mnom na službeni put.» rekao mi je. U njegovom glasu nije bilo skrivenih namjera. Put je trebao biti poslovan. «oprostite, ali zaista ne mogu, imam privatnih obaveza» pokušala sam se izvući s obzirom da se nisam opet htjela odvajati od kćeri. «kakvih?» upitao je strogo. «privatnih» rekoh. «da, jasno mi je da me se ne tiče, ali samo ako mi kažeš mogu procijeniti da li da te poštedim ili ne. Ne znam koliko je važno» rekao je blažim glasom. Imala sam osjećaj da bi me pustio da mu kažem. Ali nisam mogla. Nisam mu mogla reći da imam kćer, predosijećala sam da će se istina uskoro saznati. Ali ja nisam željela biti ta koja će ubrzati njeno razotkrivanje. «Nije važno! Idem na put.» rekla sam službeno i potišteno izašla iz ureda. Pred očima mi se opet ukazalo lice moje malene djevojčice, njen tužan pogled svaki puta kada bih motala negdje ići. Nisam ga ponovno željela vidjeti, ali posao je posao. Morala sam ići. «Ines, vrati se» viknuo je za mnom. «Ne ideš na pogreb da si tako snuždena. I ponesi par lijepih krpica za većere s poslovnim partnerima. Moraš blistati.» «Naravno šefe». Koja je to šovinistička svinja. Moram blistati. Ma nemoj, jesam li ovdje da radim ili da njegovi poslovni partneri bulje u moj dekolte? Ma sada mi je dosta njegovog ponašanja. Želi igrice? Pa dobit će ih. I da, poslušat ćemo ga, blistat ću, dakako da ću blistati. Neka slini, i gleda. Jer moje tijelo više neće taknuti.
Put je prošao dobro. Kad sam došla u hotel odmah sam se morala spremiti za većeru. Istuširala sam se. Nanjela na tijelo losion s mirisom badema i vanilije. Obukla crne čarape sa ružinim uzorkom i crnu kratku suknju. Gore stavila crvenu košuljicu i crni sako. Naglasila oči i nasmješila se. Već se nekoliko godina nisam sređivala. Bila sam zadovoljna. Obula sam crne elegantne štikle koje su naglasile moje noge. Sišla sam u restoran, zadovoljna jer sam osijećala na sebi mnoge poglede. Kristijan je već sjedio za stolom sa partnerima. Kada me ugledao prestao je pričati. Gledao me kako im prilazim. Zapanjeno. Nasmiješila sam se i sjela. «Zatvori usta. Jezik će ti ispasti» šapnula sam mu dok su partneri proučavali jelovnik. «Opet se igramo?» upitao me začuđeno a u očima mu se vidio izazov. Ostatak većeri prošao je solidno. Primjetila sam da prati svaki moj pokret. Kada su napokon partneri otišli, zaputila sam se prema sobi. Kristijan mi je presjekao put. Stavio je svoju ruku na moje bedro i sagnuo se da me poljubi. Zadrhtala sam.
Izmaknula sam se. «Ines, što ti je? Zar se nisi onako obukla za mene?» «Ne, ne vrti se svijet oko tebe, tako sam se obukla jer si me to tražio kao šef, a ugovor ne zahtijeva i ispunjavanje seksualnih potreba nadređenima, stoga, laku noć» rekla sam drsko i ušla u sobu. Taman sam zaspala kada se začulo kucanje. Otvorila sam vrata a ispred njih je stajao Kristijan-pijan. «Ines, moramo razgovarati... Sijećaš li se kada smo se upoznali? Bila si posebna, pametna, i tajanstvena. Kasnije si me onako brutalno odbacila. I imala si pravo, tako sam se ja ponašao prema curama. To me natjeralo da razmislim, promijenio sam se od tada. Više nisam neki umišljeni gad. I onda si se sada pojavila na razgovoru za posao, nisam znao je li te poslao vrag ili Bog.. Bila si tako neodoljiva. Odlučio sam prihvatiti igru. Možda te osvojim. Prije par godina si bila vatrena i igrala si se.. A sada? Sada mi djeluješ ozbiljno, neodoljivo i ponosno. Žao mi je ako sam te maloprije povrijedio. Više nisam znao kako postupiti da tebe zainteresiram. Nije te zanimala uloga velikog šefa, sada shvaćam da te neću osvojiti ni igricama. Reci mi što želiš, reci mi pravila. Ovoga puta ti sve prepuštam. Ako misliš da sam gad otići ću i neću se više vratiti. Pustit ću te da živiš svoj život. Ti si prva kojoj sam tako nešto rekao. Prepušten sam ti na milost i nemilost. Iskreno, nadam se da te poslao raj ali i ako dolaziš iz pakla spreman sam na muke samo mi dopusti da budem pored tebe».
«Kristijan, odlazi-pijan si! Ne zanimaš me. Niti nikada nisi.» rekla sam i otvorila vrata. Naslonila sam se na vrata. Zašto sam bila tako oštra? Zašto se toliko bojim? I zašto mi je to rekao? Možda je saznao nešto? Ali kako? Što? Ma, moram se smiriti, postajem paranoična. Ništa nije mogao saznati.. Zašto je onda rekao sve to? Ma, samo se igra, da, samo se igra.. Pokušava me zavesti a kada ne ide na drugi način onda mi izjavljuje ljubav. Kako jadno? I on misli da bih mu ja trebala povjerovati? Zar misli da sam toliko glupa? Dosta, Ines! Već neko vrijeme razmišljaš o njemu, možda je to time i pokušao postići. Da, idem spavati. Sutra se i tako vraćamo. Ali kako ću sjesti u avion pokraj njega nakon svega što je rekao? Ma bio je pijan, možda je zaboravio. Uostalom njemu bi trebalo biti neugodno a ne tebi. Osim ako neće očekivati odgovor?
Let je prošao ugodno. Događaj od većeri prije nitko nije spominjao. To mi je odgovaralo. Slijedeći dan sam došla na posao a na stolu me dočekao buket ruža. «Za najtvrdoglaviju i najljepšu zaposlenicu tvrtke. Vaš nadređeni koji bi sve dao za Vas.» Patetično. Glupo. Iz pristojnosti sam cvijeće stavila u vazu i nastavila s poslom izbjegavajući ga. Tako je prošao prvi mjesec rada. Na poslu bih izbjegavala Kristijana, a doma bih se igrala s malenom Josipom. Život mi je napokon došao u normalu. Bila sam zadovoljna njime. Imala sam sve što sam trebala i željela, čak i više od toga. Josipa je nadmašila sva moja očekivanja. A da nije bilo nesređene situacije sa Kristijanom-život bi mi bio dosadan, ili barem monoton. Svakodnevno mi je slao cvijeće, pozivao me na ručkove i većere za koje sam se ja trudila smišljati što maštovitije izgovore. Bio je zgodan, ooo.. da.. bio je neodoljiv.. Zgodan, neodoljiv, elegantan, pametan, profinjen, ljubazan.. Ines, Ines.. pa kako ti to razmišljaš o njemu?
Ne, nisam se zaljubila, voljela sam nekoga tko trenutno nije postojao u mome životu. Ali ja sam ga svejedno voljela. Nisam više očekivala ništa, nisam više željela ništa. Bila sam zadovoljna i životom u kojem on nije bio. Ali svejedno sam ga voljela, ne radeći dramu oko toga. I imala sam pravo na to. Voljela sam ga iako za mene nije bilo mjesta u njegovom svijetu, voljela ga iako ga nisam vidjela već nekoliko godina.. Voljela i smiješila se svaki puta kada bih se prisjećala prošlosti.. Luke.. Bio je moja prva ljubav a očito i jedina. I nije mi to smetalo, nisam si željela komplicirati život raznim vezama a i tko bi htio ženu sa djetetom? Rijetki ljudi.. A i nije mi bilo loše, nisam bila sama, imala sam kćer.. A i tako je bilo bolje.. Nisam ni željela muškarca u svom životu.
Uskoro se slavila godišnjica mature. Dobila sam pozivnicu. Namjeravala sam otići. Vidjeti sve te ljude. Popričati s njima. Nisam mislila biti dugo, ali ipak, red je da otiđem. Obukla sam se jednostavno i samo šminkom naglasila oči. Većer je bila lijepa, plesala sam, pričala, zezala se. Nikome nisam spomenula da imam kćer, nisam smatrala potrebnim, to je bio samo moj život. Nakon što sam se vratila doma razmišljala sam o svim tim ljudima. Većina radi, neki su u ozbiljnim vezama ali nitko nije u braku niti nitko nema kćer. Za mene su mislili da sam slobodna i da radim. Rekli su mi da sam zamišljena, odsutna. Bili su mi banalni ti njihovi razgovori, planiranje zabava, opijanja. Kao da ne postoji drugačiji načini zabave. Na neki sam ih način i žalila. Oni još nisu iskusili kako je lijepo biti roditelj. Svoje vrijeme troše na gluposti. U razmišljanju me prekinulo zvono telefona. «Ines, jesi li za kakvu kavu sutra? Boris mi je rekao da te vidio na godišnjici. Nisam ni znao da si u gradu. Volio bih da se vidimo.» «Naravno, nema problema. Laku noć» rekla sam i poklopila.
Cijelu noć sam razmišljala o toj kavi, o Luki, nadala sam se da se neću razočarati. Ni sama nisam znala kako bi to trebalo izgledati. Što reći? Kako se ponašati nakon toliko godina? Možda je oženjen. A možda ima drugu. Možda me još uvijek voli.. A možda susret samo prizove sjećanja na stare osijećaje. Više nismo bili ona tvrdoglava djeca koju je ponos sprečavao da kažu što misle. Ali da li je sada bilo prekasno za nešto? Ta ipak imam dijete s drugim čovjekom. Možda će on htjeti samo prijateljski razgovor, možda bi tako bilo i najbolje. Osjećaje iz prošlosti treba ostaviti da spavaju prekriveni novim događajima. A ako ipak netko od nas otpuhne prašinu sa starih osjećaja i oni zablistaju punim sjajem, hoću li imati hrabrosti otići? Hoću li moći biti hladna i reći da je prekasno iako će moje oči govoriti suprotno. I hoće li mi povjerovati?
Ulazila sam u kafić. Brzim, oštrim koracima pokušavala sam prevladati tremu od ovog susreta. No čim sam ugledala njegove prekrasne zelene oči, koljena su mi zaklecala. Znala sam da me razum već odavno napustio jer bih inaće bježala glavom bez obzira a ne bih se nasmješila i rekla «o, pa nimalo se nisi promijenio, još uvijek me pogledom oboriš s nogu». «da bar i ja mogu reći isto.. žao mi je.. ali.. ne mogu.
jer ti, Ines, izgledaš puno ljepše nego prije. Ne vjerujem vlastitim očima.. Zar si to zbilja ti?». Ne mogu opisati oduševljenje koje je kolalo mojim žilama kada je izrekao te riječi. Bila sam presretna. Sjala sam od sreće i nadala se da se neću toga trena probuditi i shvatiti da sanjam. Jer nisam sanjala, ovo je bilo predobro čak i za san. «Slobodna si?» upitao je pomalo suzdržano. «naravno da jesam» rekla sam sa smješkom na licu. Polako se približavao prema mome licu, usne su nam se dotakle.. uff.. skoro sam zaboravila kako se dobro ljubi. No, Josipa me čekala i morala sam ići. Na njegovom sam licu mogla vidjeti razočaranje što odlazim. Ali, možda je tako bilo i bolje. Ta, kako bi on reagirao da sazna da imam kćer? Sigurno se situacija ne bi odvijala ovako kako se sada odvija.. Sigurno ne bih osjetila njegove usne na svojima. Moram li mu zatajiti za kćer kako bih od života ukrala par ovih zabranjenih trenutaka? Ako moram-tajit ću. Jednom će morati saznati-a nadam se da će tada već postati ovisan o meni pa će i Josipicu prihvatiti.. O.. Ines, draga, spusti se na zemlju i uživaj dok traje. I ti zaslužuješ ponekad piti taj slatki nektar s njegovih usana. A moja kćer? Ne, ne mogu vrijeme posvetiti Luki, moram ga posvetiti njoj. Ne mogu biti tako sebična, ta ipak mi je ona dijete, zaslužuje najbolje. Prekinut ću ovo dok još nije ni počelo. Moram to učiniti.
Da, riječi su jake. A odluke? Zar sam tako slaba da se nisam mogla pridržavati ni jedne jedine odluke? I sada ležim u njegovom naručju, divim se čvrstoći njegovih ruku.. A moja kći? S Petrom je.. Savijest me peče ali nisam mogla odoljeti. «Ines, znaš.. volim te..» iz misli me prenulo nešto najljepše što sam toga trena mogla čuti. «I ja tebe.. ovoga.. volim..» promucala sam ni sama ne shvativši što sam upravo rekla. Ali ne, nisam lagala, zaista sam ga voljela. Ali sada je bilo samo pitanje vremena kada sam mu trebala reći za Josipu. I bojala sam se. Bojala sam se da me ne napusti. Bojala sam se sama prekinuti ovu bajku koju sam ovoga trena živjela.
«Luka, lagala sam kada sam rekla da sam slobodna, ja..» «Ne zanima me! Ne zanimaju me opet tvoja objašnjenja. Imaš nekoga? Što sam drugo mogao očekivati od tebe. Odlazi. Odmah. Taj dečko ne zaslužuje da mu to radiš. I da je najgori gad na svijetu-bolji je od tebe!» «Ali Luka, ja.. Nije..» «Šuti!!» Otišao je zalupivši vratima. Nije me htio ni saslušati. Nije mi dopustio ni da mu kažem da se ne radi o muškarcu, već o mojoj malenoj slatkici. Možda je bolje tako, da me voli kao što kaže barem bi me saslušao. Ovako, izgubila sam ga ponovno. Ovoga puta zauvijek. Znala sam da ćemo oboje biti preponosni da prijeđemo preko toga. On zato jer misli da je drugi, a ja zato jer mi ne vjeruje. Naša je priča završena, a njen kraj nije posut ružama.
Bila sam tužna, ali nisam željela plakati. Velike djevojke ne plaču, zar ne? I nisam plakala, bila sam jača od toga. Bila sam zamišljena, bila sam sjetna, ali radovala sam se životu jer sam imala sve. Sve osim njega. Imala sam jutarnje zrake na svom licu kada bih se budila, imala sam dvije malene ručice koje bi me grlile svaki puta kada bih došla kući, a na poslu sam imala zgodnog šefa koji mi je svakodnevno slao cvijeće sa simpatičnim porukama. Dakle, nikako se nisam imala pravo žaliti na svoj život. Ne sada, kada sam imala skoro pa sve, ali svakako sam imala više nego drugi. I, da, bila sam sretna. I nisam previše žalila za Lukom. Naravno da bih se svakodnevno zapitala što da je drugačije završilo? Bi li moglo trajati? Ali s vremenom bi ta pitanja bila sve rjeđa. Naučila sam odlučivati i živjeti s tim odlukama, bile pogrešne ili krive, ipak su moje. Misli mi je prekinulo zvono mobitela. «Ines, dođi odmah, Josipa je loše.» začula sam Petrin uznemiren glas.
«Odmah dolazim.» «Radno vrijeme još nije završilo» začula sam Kristijanov glas iza sebe. «Molim te, moram ići, hitno je.» preklinjala sam ga. «Dođi, ako je hitno ja ću te odvesti, da se ne mučiš sa javnim prijevozom.» rekao je blažim glasom. Samo sam klimnula. U žurbi je vozio do bolnice. Na hodniku sam srela uplakanu Petru. «Što joj je?» zapitala sam plačljivim glasom. «Oprosti mi, ja sam kriva, ostavila sam nož u njezinoj blizini, porezala se..» «Pa kako si mogla?? Zar ne paziš?? To je moje dijete!! ODLAZI!!» derala sam se. «Tvoje što?» sa čuđenjem me pogledao Kristijan..
U fuck.. Kako da to sada objasnim.. Pokušavala sam se što više pribrati jer.. To je bila sasvim normalna stvar. Mogla sam imati dijete bez da on ima ikakve veze s tim. «ah, da, nisam ti spomenula da imam kćer?» rekla sam pokušavajući djelovati prirodno. «Ne. A otac? Zato me odbijaš? S njim si?» «Ne, otac je onaj dečko s kojim sam bila u vrijeme kada sam te upoznala, davno smo prekinuli» slagala sam. «Ali se viđate zbog djeteta?» «Ne, on malenu ne priznaje!» Sve sam se dublje zakopavala u laži. Nasreću, doktor je krenuo prema nama pa nismo nastavili s razgovorom. Josipi se nije dogodilo ništa strašno, a ranu su zašili. Mogla je odmah i doma. Sada mi je bilo žao što sam se tako izderala na Petru. Nije to zaslužila. Kristijan je odvezao mene i Josipu doma. Kad smo stigli pred stan rekao je: «Preslatka je. Znaš, ne bi mi smetalo brinuti se za nju i tebe. Stalo mi je do tebe. Bivši ti je kreten kada nije shvatio što je izgubio. Pruži mi priliku. Jedna većera? Molim te..?» «U redu. Dođi po mene u 8.»
Točno u 8 zvono na vratima je zazvonilo. Otvorila sam vrata i izišla. «Prekrasna si, i drago mi je što si mi odlučila dati priliku, btw-kupio sam karte ako želiš da tebe i tvoju preslatku kćerkicu odvezem sutra na dječju predstavu. Mislim da bi se malenoj mogla svidjeti» rekao je smiješeći se. Pristala sam. Većer je bila divna. Nakon većeri me odvezao pred stan. «Bilo mi je lijepo.» rekla sam. « I meni». Približio mi se..
i poljubio me u obraz. Nasmiješila sam se, poželjela mu laku noć i otišla. Ako ništa drugo, mora mu se priznati da je pravi kavalir. A i Josipica mi se sviđa. Možda bi mogla imati oboje. I majku i oca, možda bih mu mogla pružiti priliku, bez obzira na svoje osjećaje. Uostalom, rekao je da bi ju prihvatio, pa zar mora onda znati i pravu istinu? Da joj je on otac. Ne mora, može sve biti idealno i bez toga.
Razmišljala sam kao da sam zaboravila da laži nemaju dug vijek, i da istina uvijek jednom dođe na vidjelo. Prije ili kasnije. Ali laži sa sobom povlače i posljedice. Posljedice o kojima nisam razmišljala. Bio je lijep dan. Šetala sam vani s Kristijanom. Zezali smo se. Još uvijek smo bili u nekoj fazi izlaženja-prijateljstva. Nije se trebao brinuti za mene i Josipu znala sam to i sama. Ali brinuo se za to da nam uvijek bude zanimljivo. Izvodio nas na predstave, igrao se s malenom. Sve je funkcioniralo idealno. Sada smo šetali bez nje jer sam ju ostavila kod djeda da se i on malo poigra s njom. «Ohoho.. tko nam je to? Ines i njen novi ljubavnik, ha? Ili si ti onaj jadnik od dečka kojeg vara?» začula sam dobro poznati glas. «A tko si ti? I ne pričaj tako o Ines jer..» «Ma što ćeš? Ne isplati se zbog nje, vjeruj mi. A ja sam samo jedan u nizu. Bili smo zajedno davno, u srednjoj, srećom na vrijeme sam shvatio kakva je ona.» «Ti si onaj majmun koji ju je ostavio trudnu i ne priznaje SVOJE dijete???» «Ostavio trudnu?? Pa ona ni nema dijete? Ines, o čem on to priča?»
Okrenula sam se i otišla. Samo to. Nisam znala što reći. Kristijan je krenuo za mnom a Luka je ostao blijedo gledati za nama. «Ines, zašto je takav prema tebi? Zna li on uopće za dijete? Jedno je da ga ne priznaje, onda bih shvatio, ali on tvrdi da ni nemaš dijete. Što se dovraga događa?» pitanja su se nizala a meni su se oči punile suzama. «Kristijane, molim te, odlazi. Dat ću sutra otkaz, ne želim te više vidjeti.» promrmljala sam. «Ines, zašto plačeš? Čemu sada to? Što sam ti ja skrivio? Samo žalim da postupiš ispravno. Ako ne zna za dijete, ja ću mu reći, a onda me mrzi koliko želiš. I samo da znaš, bez obzira na sve, bit ću tu ako me budeš trebala. A za posao, novac ti treba, otkaz nije potreban, oboje se možemo ponašati profesionalno na radnom mjestu, nismo djeca.» «odlazi, idem doma.» rekla sam i otišla prema stanu. Tamo me čekao Luka.
«Kako si ti nisko pala. Slagala si mu da imaš dijete. Gadiš mi se!» predbacivao mi je. «Luka, ja ne mogu više..» plakala sam. «Nisam takva kao što misliš. Napravila jesam neke greške. Ali onda kada sam ti rekla da nisam slobodna. Nisam imala dečka pričala sam o kćeri..» moje su riječi zaglušile suze. «Malena, kakvoj kćeri? Ne plači, molim te.». «Imam kćer, ima 6 godina. Bojim se. Bojim se da ju ne izgubim. Zato sam lagala. Ne znam što ću. Ne znam kako bih živjela bez nje. Bez mog malog anđela.» «Hajde mi ispričaj sve, pomoći ću ti. Obećajem.». «Uvijek si bio tako divan, hvala ti. Dođi, idemo u moj stan, duga je to priča..»
«Njegova kćer? Pa ti nisi normalna! Igraš se vatrom. Ne želiš da zna. U redu, imaš pravo, donekle. Gle, mislim da ima pravo znati. A opet, bila si mlada kada si zatrudnjela, okolnosti su i bile takve da ti vjerojatno ne bi povjerovao. Razumijem te. Tvoja je stvar hoćeš li mu reći. Ali zašto mi zaboga nisi ranije rekla? Prije 6 godina.. Pa pomogao bih ti.. Ovako si samo nestala a ja sam se pitao. Volio sam te sve ove godine. Što namjeravaš sada?» «Ne znam, ne želim ostati bez kćeri. On je utjecajan. Mogao bi mi ju oduzeti. Bojim se, Luka tako se bojim. » «Malena, sve će biti u redu. Dođi.» Privinuo me u čvrsti zagrljaj. Osijećala sam se tako sigurnom.. A opet, drhtala sam.. bojala se.. istina se polako počela otkrivati.. Bilo je pitanje vremena kada će Kristijan saznati. I što ću onda?
Slijedeći dan sam se pribrala i otišla na posao. «Oprosti zbog onoga jučer» rekla sam Kristijanu. «Možemo li razgovarati?» upitao me pomalo zabrinuto. Klimnula sam i otišli smo do njegovog ureda. «Što se događa? Zašto si onako pobjegla? Lažeš li mi? U vezi ne bi trebalo biti laži..» govorio je neprekidno. «Kristijane, gotovo je. Odlučila sam mu se vratiti.Ipak je to najbolje za Josipu, da živi s ocem.» «Znaš, zavolio sam te, ali ako misliš da je tako najbolje pustit ću te da budeš sretna.» Primaknuo se prema meni želeći me poljubiti. «Pa ja ne mogu vjerovati?! Ines, što se tu događa? Došao sam po tebe da vidim jel sve u redu. Ooo.. Itekako je u redu!! Ne želim te više nikada vidjeti» Luka je ljutito istrčao iz ureda.
Samo sam sjela. Sjela i prekrila lice rukama. Počela sam plakati. Pa nisamo se poljubili. Izmakla bih se. Naravno da bih. I zašto već nisam? Što mi je bilo.. Valjda nisam išćekivala taj poljubac.. Ajme, što se to sa mnom događa?
Josipa.. Samo ne želim izgubiti Josipu. Što da radim? Gubim sve. Reći ću mu istinu. Reći ću Kristijanu kako je Josipa njegova kćer. Rekao je da me voli. Mogla bih živjeti i s njime ako želi. Samo da zadržim Josipu. Bolje da mu ja kažem nego da to učini Luka. Da, to je ispravno. «Kristijane, moramo razgovarati. Samo me slušaj. Čekaj dovršim. Gle, nikada te nisam voljela i mislim da nikada neću. Privlačan mi jesi i sviđa mi se tvoj karakter. Rekao si da bi se htio brinuti za mene i Josipu. Za mene se ne moraš brinuti. Ali Josipa treba oca. A ja ju ne želim izgubiti. Znam da sam ti ovo trebala ranije reći ali nisam imala hrabrosti. Sijećaš li se kada smo se upoznali? Sijećaš li se događaja od tada. Da, za mene si tada bio samo umišljeni kreten. No 9. mjeseci kasnije postao si i otac moga djeteta. Josipa je tvoje dijete..»
«Van! Lažljivice jedna! Rekao sam ti da ću se brinuti i za tebe i za nju. Zašto mi sada lažeš? Nisam se predomislio? Koliko si ljudi rekla da su oni očevi? Što pokušavaš? Gubi mi se s očiju. Da, zaljubio sam se u tebe, i bio sam sve spreman učiniti za tebe. Ali laži ne trpim. Sada idem nešto obaviti, a kada se vratim, ne želim te naći ovdje. Nadam se da shvaćaš da te ova laž koštala i posla.» Ustao je i zalupio vratima za sobom.. Što sam učinila? Što to činim? Pa kada ću zaboga postupiti pravilno?
Pokupila sam stvari i krenula iz ureda. Koračala sam cestom, oči su mi bile pune suza. Samo sam plakala i hodala. Kako sam mogla biti tako glupa? Sve izgubiti? Škripa kočnica. Snažan udarac. Boli.. Prejako me boli.. Bol polako trne. Pogled mi se muti.. «Moja Josipa..» šapnula sam zadnjim snagama.. A onda zaklopila oči..
Njena ruka oblivena krvlju pala je na tlo. Nije se više micala.

- 16:51 - Komentari (38) - Ispis - #

04.04.2009. subota

Reality show iliti još jedan način da se ljudska glupost prikaže na TV-u

Prije tri godine javnost je okupirao dolazak tada najpoznatijeg reality shova u Hrvatsku-tzv Big Brothera. Ove godine pažnju javnosti plijene simpatični kandidati bez sluha i ritma koji se prijavljuju u show Hrvatska traži zvijezdu i to ni u čemu drugom već zamislite-u pjevanju! Također mnogo rasprava izazivaju kandidati natjećući se u tome tko će priznati kontroverznije stvari u Trenutku istine. Zabavno ili jadno? Po mom mišljenju-jadno i zato smatram da reality show-ove treba ukinuti.
Svoje mišljenje sagledati ću sa više stajališta. Kao prvo, osvrnut ću se na Big Brother-ljudi su zatvoreni nekoliko mjeseci u istom okruženju, sa istim ljudima, ne imajući doticaj sa vanjskim svijetom, sa svojim bližnjima. Čovjek je društveno biće a ne životinja u kavezu. Čak i životinje u zološkom vrtu teže slobodi, a mi, «najpametniji od svih stvorova na kugli zemaljskoj» se svjesno zatvaramo u kaveze samo kako bi privukli na sebe što više pozornosti. I koja li korist od toga? Čim se slegle prašina od showa, imena koja su tako naglo postala popularna isčeznut će iz tiska brzinom svjetlosti. Nadalje, osvrnula bih se na trenutno aktualan Trenutak istine. Koliko smo samo bizarnih izjava čuli u tom showu kao npr::silovao sam nekog, zamalo sam nekoga ubio, palim se na životinje, mrzim vlastitu majku, jedva čekam da mi otac premine.. Ove izjave su za mene odvratne, zamislite samo kako one zvuče osobama koje su bliske kandidatu koji ih je izgovorio. Koliko su života uništile takve izjave? U pravu ste ako sada mislite da su te osobe to i zaslužile. Slažem se, ali jesu li to zaslužili njihovi bližnji? Možete li zamisliti kako je njihovim majkama, očevima, djeci? Kako će se okolina ponašati prema njima? Hoće li ih zapitkivati? Kako bi samo vama bilo da vam dođu na ulici i počnu vas nazivati djetetom silovatelja? Jesu li bližnji krivi za, oprostite na izrazu, bolesne umove pojedinaca? Jeste li se zapitali kuda sve to vodi? Uzmimo primjer žene koja koja je sudjalovala u tri reality showa, Jade Goody. Očito joj ti showovi nisu bili dovoljno kontroverzni te je odlučila učiniti korak više, snimati vlastitu smrt. Kolike li će to posljedice ostaviti na njenu djecu? Istina, time im je osigurala dovoljno novca za budućnost. No, kako će se oni osijećati kada budu trošili novac koji im je majka osigurala svojom smrću? Zamislite da jednog dana osmisle show «Trenutak smrti» i tamo u jednu prostoriju zatvore sve koji boluju od neizliječivih bolesti i puste ih da umiru pred kamerama. Možda i neko dijete upali televizor i ugleda snimku uživo nečijeg umiranja. Kakve će to poslijedice ostaviti na to dijete? U kakvog će čovijeka izrasti? Nadam se da ćete se složiti sa mnom kako je ljudski život neprocijenjiv, pa kako onda možemo staviti nalijepnicu sa cijenom na vlastitu smrt? Naravno, pretpostavljam da neki od vas misle kako su reality showovi zabavni, no ima li koristi od njih? Kako možemo znati do kojih će granica oni ići kada se i sada događaju tako kontroverzne stvari? Zar se ne mogu naći i drugi načini zabava koji nikome ne štete? Zar nije zabavno i izaći s prijateljima? Usuđujem se reći kako to u većini slučajeva ipak nema tako bizarne posljedice.
Da sažmem, ljudi nisu životinje niti lutkice kojima se manipulira kao u nekoj predstavi, te moramo biti svjesni da svaki naš postupak utjeće na naše bližnje. Želite li se vratiti u doba amfitearskih bitaka i sa svoga stolca vikati «krvi! Krvi!» te pokazati da smo gori od životinja, jer one nemaju izbor, takve su po prirodi. Mi ga imamo, priroda nam je dodijelila um, a na nama je da ga naučimo primjenjivati.


nešto drugačiji post od mene.. ovo je inaće moja zadaća iz hrvatskog.. nisam imala snage pisati o Njemu.. situacija je opet komplicirana.. zakomlicirao ju je moj put u Dubrovnik.. jednom prilikom i o tome.. pozdrav, Tišina..
- 11:13 - Komentari (45) - Ispis - #

< travanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Siječanj 2014 (1)
Svibanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (6)
Svibanj 2007 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (3)
Ožujak 2006 (2)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Ako mi tko želi pisati može na sadrzajromana@net.hr


Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Counter
Counter









Sadržaj romana

Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga o ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.
Na prvim stranicama
još se uspinju,

još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju
vlastite snove.
Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njeno lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj nastanjuje.

Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.

Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedjelje ujutro,
da su razumjeli što piše na dlanu
velikim slovima,
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje...
Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?

Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro,
zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.

Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svijetiljka ugašena i neka su slova dolutala
iz riječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.

Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje?
Jesu li voljeli ljubav,
ne jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoje sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.
A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno u drugome,
mogli su konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.

Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakoga dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše.
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.

Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.

Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.
Knjiga o ljubavi-piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.

O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.
Mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.

Zvonimir Golob