Voljeti u tisini osjecaja

04.04.2009. subota

Reality show iliti još jedan način da se ljudska glupost prikaže na TV-u

Prije tri godine javnost je okupirao dolazak tada najpoznatijeg reality shova u Hrvatsku-tzv Big Brothera. Ove godine pažnju javnosti plijene simpatični kandidati bez sluha i ritma koji se prijavljuju u show Hrvatska traži zvijezdu i to ni u čemu drugom već zamislite-u pjevanju! Također mnogo rasprava izazivaju kandidati natjećući se u tome tko će priznati kontroverznije stvari u Trenutku istine. Zabavno ili jadno? Po mom mišljenju-jadno i zato smatram da reality show-ove treba ukinuti.
Svoje mišljenje sagledati ću sa više stajališta. Kao prvo, osvrnut ću se na Big Brother-ljudi su zatvoreni nekoliko mjeseci u istom okruženju, sa istim ljudima, ne imajući doticaj sa vanjskim svijetom, sa svojim bližnjima. Čovjek je društveno biće a ne životinja u kavezu. Čak i životinje u zološkom vrtu teže slobodi, a mi, «najpametniji od svih stvorova na kugli zemaljskoj» se svjesno zatvaramo u kaveze samo kako bi privukli na sebe što više pozornosti. I koja li korist od toga? Čim se slegle prašina od showa, imena koja su tako naglo postala popularna isčeznut će iz tiska brzinom svjetlosti. Nadalje, osvrnula bih se na trenutno aktualan Trenutak istine. Koliko smo samo bizarnih izjava čuli u tom showu kao npr::silovao sam nekog, zamalo sam nekoga ubio, palim se na životinje, mrzim vlastitu majku, jedva čekam da mi otac premine.. Ove izjave su za mene odvratne, zamislite samo kako one zvuče osobama koje su bliske kandidatu koji ih je izgovorio. Koliko su života uništile takve izjave? U pravu ste ako sada mislite da su te osobe to i zaslužile. Slažem se, ali jesu li to zaslužili njihovi bližnji? Možete li zamisliti kako je njihovim majkama, očevima, djeci? Kako će se okolina ponašati prema njima? Hoće li ih zapitkivati? Kako bi samo vama bilo da vam dođu na ulici i počnu vas nazivati djetetom silovatelja? Jesu li bližnji krivi za, oprostite na izrazu, bolesne umove pojedinaca? Jeste li se zapitali kuda sve to vodi? Uzmimo primjer žene koja koja je sudjalovala u tri reality showa, Jade Goody. Očito joj ti showovi nisu bili dovoljno kontroverzni te je odlučila učiniti korak više, snimati vlastitu smrt. Kolike li će to posljedice ostaviti na njenu djecu? Istina, time im je osigurala dovoljno novca za budućnost. No, kako će se oni osijećati kada budu trošili novac koji im je majka osigurala svojom smrću? Zamislite da jednog dana osmisle show «Trenutak smrti» i tamo u jednu prostoriju zatvore sve koji boluju od neizliječivih bolesti i puste ih da umiru pred kamerama. Možda i neko dijete upali televizor i ugleda snimku uživo nečijeg umiranja. Kakve će to poslijedice ostaviti na to dijete? U kakvog će čovijeka izrasti? Nadam se da ćete se složiti sa mnom kako je ljudski život neprocijenjiv, pa kako onda možemo staviti nalijepnicu sa cijenom na vlastitu smrt? Naravno, pretpostavljam da neki od vas misle kako su reality showovi zabavni, no ima li koristi od njih? Kako možemo znati do kojih će granica oni ići kada se i sada događaju tako kontroverzne stvari? Zar se ne mogu naći i drugi načini zabava koji nikome ne štete? Zar nije zabavno i izaći s prijateljima? Usuđujem se reći kako to u većini slučajeva ipak nema tako bizarne posljedice.
Da sažmem, ljudi nisu životinje niti lutkice kojima se manipulira kao u nekoj predstavi, te moramo biti svjesni da svaki naš postupak utjeće na naše bližnje. Želite li se vratiti u doba amfitearskih bitaka i sa svoga stolca vikati «krvi! Krvi!» te pokazati da smo gori od životinja, jer one nemaju izbor, takve su po prirodi. Mi ga imamo, priroda nam je dodijelila um, a na nama je da ga naučimo primjenjivati.


nešto drugačiji post od mene.. ovo je inaće moja zadaća iz hrvatskog.. nisam imala snage pisati o Njemu.. situacija je opet komplicirana.. zakomlicirao ju je moj put u Dubrovnik.. jednom prilikom i o tome.. pozdrav, Tišina..
- 11:13 - Komentari (45) - Ispis - #

< travanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Siječanj 2014 (1)
Svibanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (6)
Svibanj 2007 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (3)
Ožujak 2006 (2)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Ako mi tko želi pisati može na sadrzajromana@net.hr


Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Counter
Counter









Sadržaj romana

Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga o ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.
Na prvim stranicama
još se uspinju,

još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju
vlastite snove.
Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njeno lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj nastanjuje.

Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.

Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedjelje ujutro,
da su razumjeli što piše na dlanu
velikim slovima,
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje...
Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?

Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro,
zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.

Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svijetiljka ugašena i neka su slova dolutala
iz riječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.

Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje?
Jesu li voljeli ljubav,
ne jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoje sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.
A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno u drugome,
mogli su konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.

Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakoga dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše.
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.

Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.

Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.
Knjiga o ljubavi-piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.

O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.
Mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.

Zvonimir Golob