Voljeti u tisini osjecaja

19.07.2006. srijeda

Jedno pismo....

Papir može puno toga podnjeti, ali ovo je zadnje, Draga, što ti pišem.
Sve je izgledalo tako savršeno, tako nestvarno, kao da smo živjeli u snu sve one dane što smo ih proveli zajedno. Možda griješim, možda još uvijek živim u snu. Znao sam koliko je svijet okrutan, a opet tako sam naivno stupio pored tebe, želio sam Ti sve pružiti na dlanu, ali samo što ispružih dlan, sakrila si se iza tamnih naočala i spustila me na zemlju, gdje mi je i mjesto. Zašto mi se u ovom trenu gasi cigareta, kažu da je to znak da me netko želi, možda, ali ja više ne želim nikoga. Sve je izbrisao jedan Tvoj hladni pogled onoga trena kada si mi pokazala svoje oči iza tamnih stakala svojih naočala toga zadnjega dana. Ubila si u trenu sve ono što je u meni živjelo, i pretvorila u prah i pepeo. O kako je sve brzo prošlo, nisam ti uspio niti sliku vratiti. Da, onu sliku koju sam toliko dugo ljubomorno nosio u svome novčaniku. Kako si samo uspjela u trenu pokopati sav moj život, svu moju nadu? Uvijek si govorila da se treba nadati, da bez nade nema života, a gdje je sada ta moja nada? Zar je tako brzo nestala, istopila se, kamo se je skrila? Možda si me i malo voljela, ne znam, više ne znam, nisam siguran?... Krenuo sam Tvojim putem, bar sam mislio tako, ali sam brzo ugledao kraj. Zar je ljubav tako prolazna? Svi pričamo o njoj i uporno bježimo od nje. Pa zar se živi samo da se živi, bez cilja, bez nade, bez ljubavi? Važno je samo pripremiti se na zadnji uzdah na kraju života, a nismo ni svjesni tog uzdaha kada dođe, ali to je jedino sigurno što dolazi. Mislio sam da sam odgonetnuo bit svoga života, ali Ti si me bacila na početak odakle sam toliko puta kretao tražeći sebe, da bih se nakon toliko vremena uzdigao iz rupe pored puta gdje si me usput bacila kao papirnatu maramicu. Sjećam se dobro one noći u disku kada su nas upoznali, pričao sam gluposti. Rekla si mi kako sam dosadan, nisam znao glumiti frajera. Nakon duge šutnje otišla si sa mnom u moju kuću, nisi me ništa pitala. Svijeća je dogorjevala, radio je svirao, vani je svitao novi dan, a mi smo pričali. Zašto nisi toga jutra otišla kao prolaznik da se više ne vratiš? Ne, tražila si nešto, a ni sama nisi znala što. Ni sada ne znaš, uvjeren sam. O kako sam se dobro osjećao šetajući plažom držeći Te za ruku, sve što sam tada tražio od tebe bila je Tvoja ruka, Tvoja riječ, Tvoj osmjeh. Sjećaš li se rođendana, Tvoga rođendana kada sam ti poklonio bijele ruže? Sva si sjala od sreće, bar mi se tako činilo. Sve je to uvelo i smrdi, i ono cvijeće, i ja, i Ti. Ne mogu zaboraviti ni onaj iznenadni susret sa Tvojim roditeljima. Oni nisu ni slutili tko sam ja, uspio sam se izgubiti. Tek kasnije sam shvatio da si njihova ljubimica, da sve oni odlučuju. Zar to nije istina? Ne, nemoj mi lagati, bar ne sada kada je sve gotovo, ne reci ništa, samo čitaj dalje, moli Te, čitaj dalje.
Sjećam se one večeri kada smo išli na malu scenu na predstavu. Bila si oduševljena, bila si u centru pažnje. Oko mene sve su bili moji prijatelji, poznanici, a ja sam došao sa nekim «dobrim komadom». Stvarno si uživala, jer sve se vrtilo oko Tebe te večeri.
Sjećam se i zadnjeg dana škole kada sam ti rekao da si slobodna. Pitala si me da li se šalim? Ni sada ne znam da li sam se šalio ili ne. Možda sam samo predosjetio ono što će se dogoditi? Ne znam, sve te slike mi se tako naglo vraćaju da nisam svjestan njihove snage, moram dobro razmisliti. Znam samo da si toga dana plakala, nisi željela rastanak, zar ne? Kada sam došao kod Tebe nakon nekoliko dana kao da sam vidio promjenu na Tebi, ali je nisam želio sam sebi priznati, sve je bilo ružičasto, nemoguće. I onoga dana kada su nas Tvoji djed i baka promatrali, bila si uzbuđena, možda malo i sretna, ali sretna zbog našeg rastanka koji je dolazio polako, ali sigurno. Nisam to tada znao, sve si isplanirala.
I poslijednji put kada sam dolazio na naš sastanak, kasnio sam prvi put. Toga dana sve je bilo protiv mene, pa i Ti.
Nemam Ti više što pisati. Sve što sam mislio rekao sam. Želio sam isprazniti dušu, a sada vidim da mi je još teže.
Puno strenih trenutaka u Tvome životu želi Ti

P.S. Otišla si, opraštam ti ljubavi.
Rane obično zacijeljuju,
ali ožiljci ostaju.

Pismo je napisano prije 17 godina, nekoliko mjeseci kasnije taj je dečko upoznao drugu djevojku i oni se se te godine vjenčali. Da li se oženio njome da zaboravi djevojku kojoj je napisao pismo? Ili je moguće da je zbilja zavolio svoju suprugu i tako brzo zaboravio tu njegovu veliku ljubav?


Pisala sam o jednom frendu u nekim prijašnjim postovima. Nagovorila sam ga da otvori blog. Molim vas da odete na njegov blog i napišete mu nekoliko komentara. njegov blog


Dodatak:
Gotovo! Neću više pisati! Dosta mi je. Za onaj post prije ovoga netko je napisao komentar onom dečku o čemu sam pisala i sada je ispalo da ga optužujem, da ga blatim bez razloga... Zaista to nisam htjela... I tako više nemam privatnosti... Žao mi je, ali ne mogu tako... Iva, nisi se trebala miješati... Nisi ti kriva, ja sam. Nikada nisam smjela dopustiti da saznaš za njegov blog. On je dobra osoba, ali u zadnje vrijeme shvatila sam stvari koje prije nisam... Žao mi je, ali ovo je zadnji post. Pozdrav svima.

- 12:33 - Komentari (48) - Ispis - #

10.07.2006. ponedjeljak

I srce može lagati....

Danas mi je rođendan. Osijećam se prazno. Nisam vesela. Htjela bih biti, ali ne mogu. Jučer sam ga slavila. Pozvala sam i njega. Riječima i postupcima pokazao mi je da me ne voli... Ali i jučer kada me zagrlio osjetila sam da mu opet srce brže kuca... I zbunjuje me to... Ali ipak mislim da me ne voli... Još jedan događaj to dokazuje... U četvrtak poslije upisa, vidjela sam ga u gradu s jednom curom. Dva sam puta prošla pored njega, smijali su se... Nije me ni pogledao, pozdravio... Kaže da me nije vidio... Da sam mu bila nekoliko centimetara bliže, dotaknuli bismo se... Zbilja sam prošla točno uz njega... I to dva puta u nekoliko minuta... Nisam htjela raditi probleme pa ni ja njega nisam pozdravila... Jer nisam znala tko je ta cura... Rekao mi je da je frendica... Kada sam čula njeno ime znala sam o kome se radi i da je ta cura zaljubljena u njega... I tako su se lijepo smijali zajedno... Kao nekoć ja i on... Bila sam ljubomorna... Prvo zato jer me nije primjetio, a ja njega ovijek zamijetim i još dok je jako daleko od mene... Da, to sam ja za njega... Nevidljiva djevojka... Koja mu ne znači ništa.... Bila sam tužna i povrijeđena... Poslije me nazvao... Bila sam malo gruba dok smo pričali... Poslije sam se vidjela s njegovim frendom... Da, poznajem ga zbog njega... Ali taj me dečko razumije, uz njega se osijećam tako divno... Tako je drag. Za to vrijeme dok sam bila s njim nisam bila tužna.... Ne znam hoću li više pisati blog... Možda samo promijenim adresu....

Ispričavam se svima jer nisam komentirala njihove blogove... Nisam mogla na net... Ne znam kada ću opet moći...

- 07:56 - Komentari (21) - Ispis - #

< srpanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Siječanj 2014 (1)
Svibanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (6)
Svibanj 2007 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (3)
Ožujak 2006 (2)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Ako mi tko želi pisati može na sadrzajromana@net.hr


Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Counter
Counter









Sadržaj romana

Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga o ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.
Na prvim stranicama
još se uspinju,

još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju
vlastite snove.
Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njeno lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj nastanjuje.

Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.

Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedjelje ujutro,
da su razumjeli što piše na dlanu
velikim slovima,
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje...
Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?

Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro,
zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.

Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svijetiljka ugašena i neka su slova dolutala
iz riječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.

Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje?
Jesu li voljeli ljubav,
ne jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoje sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.
A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno u drugome,
mogli su konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.

Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakoga dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše.
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.

Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.

Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.
Knjiga o ljubavi-piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.

O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.
Mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.

Zvonimir Golob