Papir može puno toga podnjeti, ali ovo je zadnje, Draga, što ti pišem.
Sve je izgledalo tako savršeno, tako nestvarno, kao da smo živjeli u snu sve one dane što smo ih proveli zajedno. Možda griješim, možda još uvijek živim u snu. Znao sam koliko je svijet okrutan, a opet tako sam naivno stupio pored tebe, želio sam Ti sve pružiti na dlanu, ali samo što ispružih dlan, sakrila si se iza tamnih naočala i spustila me na zemlju, gdje mi je i mjesto. Zašto mi se u ovom trenu gasi cigareta, kažu da je to znak da me netko želi, možda, ali ja više ne želim nikoga. Sve je izbrisao jedan Tvoj hladni pogled onoga trena kada si mi pokazala svoje oči iza tamnih stakala svojih naočala toga zadnjega dana. Ubila si u trenu sve ono što je u meni živjelo, i pretvorila u prah i pepeo. O kako je sve brzo prošlo, nisam ti uspio niti sliku vratiti. Da, onu sliku koju sam toliko dugo ljubomorno nosio u svome novčaniku. Kako si samo uspjela u trenu pokopati sav moj život, svu moju nadu? Uvijek si govorila da se treba nadati, da bez nade nema života, a gdje je sada ta moja nada? Zar je tako brzo nestala, istopila se, kamo se je skrila? Možda si me i malo voljela, ne znam, više ne znam, nisam siguran?... Krenuo sam Tvojim putem, bar sam mislio tako, ali sam brzo ugledao kraj. Zar je ljubav tako prolazna? Svi pričamo o njoj i uporno bježimo od nje. Pa zar se živi samo da se živi, bez cilja, bez nade, bez ljubavi? Važno je samo pripremiti se na zadnji uzdah na kraju života, a nismo ni svjesni tog uzdaha kada dođe, ali to je jedino sigurno što dolazi. Mislio sam da sam odgonetnuo bit svoga života, ali Ti si me bacila na početak odakle sam toliko puta kretao tražeći sebe, da bih se nakon toliko vremena uzdigao iz rupe pored puta gdje si me usput bacila kao papirnatu maramicu. Sjećam se dobro one noći u disku kada su nas upoznali, pričao sam gluposti. Rekla si mi kako sam dosadan, nisam znao glumiti frajera. Nakon duge šutnje otišla si sa mnom u moju kuću, nisi me ništa pitala. Svijeća je dogorjevala, radio je svirao, vani je svitao novi dan, a mi smo pričali. Zašto nisi toga jutra otišla kao prolaznik da se više ne vratiš? Ne, tražila si nešto, a ni sama nisi znala što. Ni sada ne znaš, uvjeren sam. O kako sam se dobro osjećao šetajući plažom držeći Te za ruku, sve što sam tada tražio od tebe bila je Tvoja ruka, Tvoja riječ, Tvoj osmjeh. Sjećaš li se rođendana, Tvoga rođendana kada sam ti poklonio bijele ruže? Sva si sjala od sreće, bar mi se tako činilo. Sve je to uvelo i smrdi, i ono cvijeće, i ja, i Ti. Ne mogu zaboraviti ni onaj iznenadni susret sa Tvojim roditeljima. Oni nisu ni slutili tko sam ja, uspio sam se izgubiti. Tek kasnije sam shvatio da si njihova ljubimica, da sve oni odlučuju. Zar to nije istina? Ne, nemoj mi lagati, bar ne sada kada je sve gotovo, ne reci ništa, samo čitaj dalje, moli Te, čitaj dalje.
Sjećam se one večeri kada smo išli na malu scenu na predstavu. Bila si oduševljena, bila si u centru pažnje. Oko mene sve su bili moji prijatelji, poznanici, a ja sam došao sa nekim «dobrim komadom». Stvarno si uživala, jer sve se vrtilo oko Tebe te večeri.
Sjećam se i zadnjeg dana škole kada sam ti rekao da si slobodna. Pitala si me da li se šalim? Ni sada ne znam da li sam se šalio ili ne. Možda sam samo predosjetio ono što će se dogoditi? Ne znam, sve te slike mi se tako naglo vraćaju da nisam svjestan njihove snage, moram dobro razmisliti. Znam samo da si toga dana plakala, nisi željela rastanak, zar ne? Kada sam došao kod Tebe nakon nekoliko dana kao da sam vidio promjenu na Tebi, ali je nisam želio sam sebi priznati, sve je bilo ružičasto, nemoguće. I onoga dana kada su nas Tvoji djed i baka promatrali, bila si uzbuđena, možda malo i sretna, ali sretna zbog našeg rastanka koji je dolazio polako, ali sigurno. Nisam to tada znao, sve si isplanirala.
I poslijednji put kada sam dolazio na naš sastanak, kasnio sam prvi put. Toga dana sve je bilo protiv mene, pa i Ti.
Nemam Ti više što pisati. Sve što sam mislio rekao sam. Želio sam isprazniti dušu, a sada vidim da mi je još teže.
Puno strenih trenutaka u Tvome životu želi Ti
P.S. Otišla si, opraštam ti ljubavi.
Rane obično zacijeljuju,
ali ožiljci ostaju.
Pismo je napisano prije 17 godina, nekoliko mjeseci kasnije taj je dečko upoznao drugu djevojku i oni se se te godine vjenčali. Da li se oženio njome da zaboravi djevojku kojoj je napisao pismo? Ili je moguće da je zbilja zavolio svoju suprugu i tako brzo zaboravio tu njegovu veliku ljubav?
Pisala sam o jednom frendu u nekim prijašnjim postovima. Nagovorila sam ga da otvori blog. Molim vas da odete na njegov blog i napišete mu nekoliko komentara. njegov blog
Dodatak:
Gotovo! Neću više pisati! Dosta mi je. Za onaj post prije ovoga netko je napisao komentar onom dečku o čemu sam pisala i sada je ispalo da ga optužujem, da ga blatim bez razloga... Zaista to nisam htjela... I tako više nemam privatnosti... Žao mi je, ali ne mogu tako... Iva, nisi se trebala miješati... Nisi ti kriva, ja sam. Nikada nisam smjela dopustiti da saznaš za njegov blog. On je dobra osoba, ali u zadnje vrijeme shvatila sam stvari koje prije nisam... Žao mi je, ali ovo je zadnji post. Pozdrav svima.
Post je objavljen 19.07.2006. u 12:33 sati.