"Majko, zaboravila sam uzeti kišobran, pokisla sam!"
Ženski kapci više nisu mogli zadržati kišu..
Djevojka je odrasla, i ljudi su joj rekli da njen svijet ne postoji..
Rekli su joj da ne postoji dobrota na ovome svijetu,
ali ona je znala da se iza svakoga lošeg postupka krije dobra namjera,
ili u najgorem slučaju opravdanje..
Rekli su joj da ne postoji sreća,
i da je život prepun trnja i suza..
No, ona je bila svjesna da trnje čuva nešto lijepo..
Jedna joj je osoba rekla da je život putovanje vlakom,
netko uđe, a netko izađe..
samo najbitnije osobe ostaju do kraja..
no nije joj rekla kako preživjeti samoću?
one trenutke kada si sam u vlaku..
kada nema nikoga,
a s prozora gledaš nasmješena lica,
zagrljaje prijatelja,
ukradene poljupce ljubavnika..
ljude koji imaju nekoga..
i ne primjećuju suzu na prozorskom staklu vlaka..
nije joj rekla kako preživjeti trenutke,
kada se na stjenci staklene čaše nižu uspomene...
jedna za drugom, prizivaju prošlost,
pokazuju greške, i čeznu..
čeznu za onim poljupcem poslanim kroz vjetar..
ili za onim pogledom..
upućenim poskrivečki..
jedne večer, kod Korane..
kako preživjeti misli da toga nema..
i da je sve samo prašnjava uspomena skrivena u sjećanjima momenta..
kako preživjeti trenutke, kada ljudi kojima si vjerovala,
ipak odluče okrenuti glavu..
nije saznala, kako ne biti sam,
kada ni najbliži ne primjete suzu na prozoru vlaka..
pozdravlja vas Tišina..
Post je objavljen 26.12.2009. u 21:00 sati.