Voljeti u tisini osjecaja

16.11.2008. nedjelja

Ima li jeziviji osjećaj od toga kada ti se srce počne kočiti?

da.. dogodilo mi se nešto slično.. dok me tata vozio na hitnu..
prepala sam se.. jako.. tada sam razmišljala o svemu.. i vjerojatno bih jako paničarila da me tata nije smirivao.. taj događaj bismo mogli opisati kao loš.. no, on je urodio nečim dobrim, a to dobro je opet donjelo za sobom nešto loše(o čemu ću malo kasnije).. to loše opet nešto dobro(čemu se istina više veselio moj frend nego ja.. a to je dobro donjelo opet neke komplikacije.. i sve se tako vrti u krug.. često mislimo da nam se događaju samo loše stvari zato jer ne vidimo dobre.. mislim da sve treba sagledati objektivno.. no, tu dolazim do drugog problema.. u mnogim situacijama tješila sam se mišlju da neke stvari koje ne mogu imati nisu važne.. i tada mi je mnogo toga postalo nevažno.. više mi nisu toliko važne ni one lijepe stvari.. jednostavno kao da su neke stvari u meni osjećaje svele na minimum.. ima ih još.. ali nisu toliko izraženi.. npr.. jedan sat u školi.. situacija koja bi me prvo jako naljutila a onda rasplakala.. cura do mene mi govori da se smirim.. pretpostavljajući da ću reagirati kao prije.. frend ispred mene me tješi.. a ja sam mirna.. samo gledam u knjigu.. ne utjeće više to na mene.. nadalje.. susret s N... koji bi me inaće jako razveselio.. sada sam bilo poprilično ravnodušna.. da, bilo je lijepo.. ali mogla sam i bez toga..

sada da se vratim na onaj događaj gore..
ulazim ja u prostoriju.. podulji razgovor.. i licemjerje.. smješak.. i uništavanje jedne želje.. da.. povrijedilo me to.. isprva.. nisam to pokazala.. rekla sam samo "razumijem".. nisam rekla da razumijem da je to sve licemjerno, nisam rekla da razumijem da me time želi povrijediti, nisam rekla da razumijem da misli da je uspjela.. bila sam fina.. pozdravila sam i otišla.. više ni riječ toj osobi nisam spomenula na tu temu.. kasnije sam sebe uvjerila da nije važno.. i nije.. nema veze što se to događa jednom u životu.. zar zato treba biti važno??

još se jedna situacija dogodila.. Njemu se nešto dogodilo(ne točno njemu, ugl on je imao razloga biti tužan).. a ja? nisam mogla apsolutno ništa.. nisam mogla ni biti uz njega jer to on nije htio.. bila sam bespomoćna.. htjela sam biti uz njega.. pomoći mu nekako.. no nisam mogla... na kraju sam se uvjerila da ni to nije važno.. on to nije htio..

no, što je onda važno? ima li nećega na ovom svijetu bez čega se nikako ne bi moglo živjeti? budite svjesni da što god napišete da je to isto kao da ste rekli da ako vam to oduzmu da ćete si oduzeti život.. mislim da ćete se složiti sa mnom da nema ničega.. jer bez svega će se jednom morati..
pozdrav, Tišina
- 20:13 - Komentari (14) - Ispis - #

< studeni, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Siječanj 2014 (1)
Svibanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (6)
Svibanj 2007 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (3)
Ožujak 2006 (2)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Ako mi tko želi pisati može na sadrzajromana@net.hr


Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Counter
Counter









Sadržaj romana

Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga o ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.
Na prvim stranicama
još se uspinju,

još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju
vlastite snove.
Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njeno lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj nastanjuje.

Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.

Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedjelje ujutro,
da su razumjeli što piše na dlanu
velikim slovima,
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje...
Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?

Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro,
zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.

Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svijetiljka ugašena i neka su slova dolutala
iz riječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.

Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje?
Jesu li voljeli ljubav,
ne jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoje sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.
A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno u drugome,
mogli su konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.

Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakoga dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše.
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.

Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.

Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.
Knjiga o ljubavi-piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.

O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.
Mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.

Zvonimir Golob