da.. dogodilo mi se nešto slično.. dok me tata vozio na hitnu..
prepala sam se.. jako.. tada sam razmišljala o svemu.. i vjerojatno bih jako paničarila da me tata nije smirivao.. taj događaj bismo mogli opisati kao loš.. no, on je urodio nečim dobrim, a to dobro je opet donjelo za sobom nešto loše(o čemu ću malo kasnije).. to loše opet nešto dobro(čemu se istina više veselio moj frend nego ja.. a to je dobro donjelo opet neke komplikacije.. i sve se tako vrti u krug.. često mislimo da nam se događaju samo loše stvari zato jer ne vidimo dobre.. mislim da sve treba sagledati objektivno.. no, tu dolazim do drugog problema.. u mnogim situacijama tješila sam se mišlju da neke stvari koje ne mogu imati nisu važne.. i tada mi je mnogo toga postalo nevažno.. više mi nisu toliko važne ni one lijepe stvari.. jednostavno kao da su neke stvari u meni osjećaje svele na minimum.. ima ih još.. ali nisu toliko izraženi.. npr.. jedan sat u školi.. situacija koja bi me prvo jako naljutila a onda rasplakala.. cura do mene mi govori da se smirim.. pretpostavljajući da ću reagirati kao prije.. frend ispred mene me tješi.. a ja sam mirna.. samo gledam u knjigu.. ne utjeće više to na mene.. nadalje.. susret s N... koji bi me inaće jako razveselio.. sada sam bilo poprilično ravnodušna.. da, bilo je lijepo.. ali mogla sam i bez toga..
sada da se vratim na onaj događaj gore..
ulazim ja u prostoriju.. podulji razgovor.. i licemjerje.. smješak.. i uništavanje jedne želje.. da.. povrijedilo me to.. isprva.. nisam to pokazala.. rekla sam samo "razumijem".. nisam rekla da razumijem da je to sve licemjerno, nisam rekla da razumijem da me time želi povrijediti, nisam rekla da razumijem da misli da je uspjela.. bila sam fina.. pozdravila sam i otišla.. više ni riječ toj osobi nisam spomenula na tu temu.. kasnije sam sebe uvjerila da nije važno.. i nije.. nema veze što se to događa jednom u životu.. zar zato treba biti važno??
još se jedna situacija dogodila.. Njemu se nešto dogodilo(ne točno njemu, ugl on je imao razloga biti tužan).. a ja? nisam mogla apsolutno ništa.. nisam mogla ni biti uz njega jer to on nije htio.. bila sam bespomoćna.. htjela sam biti uz njega.. pomoći mu nekako.. no nisam mogla... na kraju sam se uvjerila da ni to nije važno.. on to nije htio..
no, što je onda važno? ima li nećega na ovom svijetu bez čega se nikako ne bi moglo živjeti? budite svjesni da što god napišete da je to isto kao da ste rekli da ako vam to oduzmu da ćete si oduzeti život.. mislim da ćete se složiti sa mnom da nema ničega.. jer bez svega će se jednom morati..
pozdrav, Tišina
Post je objavljen 16.11.2008. u 20:13 sati.