|
27.11.2007. utorak
Sinoć, ili jutros.. U stvari, veći dio noći.. Sjedila sam uz kompjuter... Zbog svega što je napisao, nekako sam skupila hrabrosti i zatražila da je ostavi.. Znam da to nisam smjela učiniti.. Ali eto.. Zatim sam plakala.. puno.. Nakon nekoliko sati on je nešto pisao, nešto bzvz tipa jesam li tu i tako.. nisam odgovarala.. nisam imala snage... tek sam se oko osam malo dobila.. zaustavila suze.. ali ne mogu više ovako.. ne mogu čitati/slušati njegove nježne riječi, ne mogu.. previše ga volim.. možda i to jednom prođe ali sada je preogromno, previše patim.. znam da sam si sama kriva i da se trebam trgnuti, ali kako?? katkada imam osjećaj da smo i ja i Ana za njega samo igra.. Da ni jednu ne voli.. Doduše, ona je sretna, sretna jer ništa ne zna.. ali nisam ljubomorna, ne, zbilja nisam, jer ja želim znati.. želim znati sve pa koliko bolno bilo... I jučer smo se vidjeli.. Malo popričali.. Nismo se poljubili.. Ne.. I dalje kada ćemo se viđati pokušati ću biti hladna, ravnodušna... Iako boli, previše boli... Sve sam to napisala, na satu hrvatskog, u zadaćnicu.. I morala sam ju čitati pred cijelim razredom.. Ako jednom budem mogla, prepisati ću ju vama, ovdje.. Ali njega nije bilo briga, rekla sam mu za zadaćnicu, nije me pitao o čemu sam pisala.. nije ga bilo briga.. No dosta tuge.. Ne želim pisati o tome.. Ne žalim se više jadati ovdje na blogu... Oprostite mi što sam vas toliko zamarala time.. Pozdrav
|
- 09:47 -
Komentari (42) -
Ispis -
#
24.11.2007. subota
Vidjela sam se jučer s njim-i vjerujte mi, već se dugo nisam toliko smijala..
Baš me zanima što ste pomislili kada ste pročitali naslov... Uglavnom da sve redom objasnim.. Počet ću od toga da mi je par dana prije dao novu adresu Aninog(njegova cura) bloga, naravno na moje traženje.. Tamo sam pročitala riječi koje su mi dale snage da izdržim, da ono bude samo prijateljski sastanak... Uglavnom malo smo šetali, onda je on poželio sjesti tako sa smo se većinu vremena zadržali na toj klupici u zamračenom dijelu parka.. Sjeo je na naslon klupe a ja sam ostala stajati.. Neko vrijeme sam mu se žalila na njegovog brata koji mi je izbrisao sve podatke, poruke, slike, brojeve i cijeli kalendar iz mobitela.. kasnije smo se malo zezali.. a onda sam ja ipak sjela na klupu a on se spustio s naslona i sjeo do mene.. ne znam kako je došlo do toga ali u jednom me trenutku počeo škakljati i nije prestajao gotovo cijelu većer... u tom natezanju znalo se dogoditi da su nam usne bile tako blizu.. tada me naravno prestajao škakljati.. ali tada bih pomislila na rijeći s njenog bloga, da je to NJEN dečko, NJEN dragi.. zagledala bih se malo u daljinu jer bi me tuga preplavila.. nisam htjela da vidi da mi i pokoja suza klizne niz obraz.. zatim bi se opet nasmijala pogledala bih ga i ponovno bi me počeo škakljati i tako ispočetka.. dodouše, bilo je trenutaka kada sam ga žarko željela dotaknuti, poljubiti.. neko smo se vrijeme u tišini gledali ravno u oči.. ima zelene oči.. prekrasne su...(iako sam prije plave oči smatrala najljepšima).. kada sam morala ići otpratio me iako sam mu rekla da to više ne mora raditi, da mu to više nije obaveza... ali išao je sa mnom.. jedino što sam mu tu većer dala onako brzinsku pusu u obraz.. došla sam doma i još uvijek sam na sebi osijećala njegov miris..
puno hvala svima na komentarima i na iskrenosti.. puno mi je značilo.. sada ću još par rečenica posvetiti jednoj osobi.. Robi, i s tobom mi je bilo jučer lijepo, znam da ćeš čitati postove iako sam ti zabranila.. oprosti što stalno pišem o njemu, nikada ti nisam lagala što se njega tiče.. nadam se da te neće ovo opet povrijediti.. ne bih to željela.. zbilja.. i molim te, nemoj više čitati ovaj blog..
pozdrav svima..
|
- 19:35 -
Komentari (22) -
Ispis -
#
21.11.2007. srijeda
Post je dugačak, tko želi neka čita, tko ne neka ni ne piše komentare na temelju pročitanjih par rečenica
Pošto me dosta ljudi zna pitati određena pitanja u vezi zadnjeg posta na blogu, napisati ću cijelu priču, sve što se dogodilo... Ovako, prije sam bila zaljubljena u jednog drugog dečka, Matiju... No kako se naša veza bližila kraju, tako sam se počela dopisivati s njegovim frendom, Ivanom.. Zbilja me je znao utješiti kada mi je to trebalo.. Jednog dana, šetajući gradom vidjela sam Matiju s jednom drugom curom i to me dotuklo.. Nazvala sam Ivana i pitala ga možemo li se vidjeti.. To je bio prvi puta da smo se sreli.. Izgledala sam koma, šminka mi je bila umrljana od suza, ali on me nasmijavao.. Šetali smo i zezali se i raspoloženje mi se ubrzo popravilo.. Kasnije smo se znali viđati, onako, prijateljski, razgovarati o knjigama, o svemu.. On je imao curu pa nisam ni pomišljala da bi od toga moglo biti nešto više... Nakon nekog vremena i poprilično velike zbrke, on je prekinuo sa curom(Anom) i prohodali smo.. On je znao da ja još uvijek volim Matiju.. Nakon nekom vremena i mnogo suza-preboljela sam ga.. I u potpunosti zavoljela Ivana... Sve je bilo divno.. Doduše, imali smo nekih razmirica kao i svaki par ali ništa što se ne bi moglo riješiti... Došlo je tako i ljeto... Moj rođendan... Trebao je doći.. Par dana prije toga nije mi se javljao na mobitel, nije odgovarao na poruke.. Kasnije se javio i rekao da je spavao.. Dva dana u komadu?? Rekao mi je i da neće doći... Da ide na nekakv izlet.. Pukla sam.. Počela sam plakati... Kasnije mi je u šali rekao i da zašto želim da dođe kada se mogu zabavljati i s nekim drugim dečkom... To tada nisam shvatila kao šalu.. Prekinula sam poziv i bacila mobitel.. Bila sam tužna ali i ljuta.. Srećom frendica je to vidjela pa je uzela mobitel.. Pred društvom sam se pokušala praviti da je sve ok.. Smijala sam se histerično...Tu su većer u društvu bila dva nepoznata dečka, ja ih nisam poznavala ali jedna frendica jest... Došla sam do jednog i zamolila ga za cigaretu(inaće ne pušim ali mislila sam da će me to smiriti).. Dao mi je.. Frendice mi počele uzimati cigaretu i zahtjevale su da im kažem što se događa.. Opet sam se histerično smijala.. Nisam željela plakati... Tada sam ga nazvala.. Ponovno.. Rekla mu da je u pravu i da ga varam svaku većer sa svakim koji naiđe i da trebamo prekinuti.. Tada je došao do mene taj dečko koji mi je dao cigaretu.. Rekao mi je da vidi da sam povrijeđena i da nisam sretna.. da se samo pravim cool ali da zna da mi je teško i da to pokušavam sakriti pred društvom... poznavao je moje postupke i reakcije bolje od drugih.. pričali smo.. na kraju ga je jedna cura počela gnjaviti pa sam ju zamolila da odnese mojoj seki moj mobitel-otišla je... On je predložio da joj se sakrijemo.. Potrčali smo.. Povukao me iza jedne zgrade.. Približio mi se.. Osjetila sam njegov dah na svom vratu.. Potrnula sam.. Rekao mi je da sam zgodna, pitao me da li bi mi smetalo da zabrijemo... Odbila sam.. Vratili smo se u društvo.. Ali bilo je predobro pričati s njime pa smo opet pobjegli.. Pričali smo o svemu.. Bilo je prekasno..Onda me je pitao blesavo pitnja, dal bi ja mogla žvakaću staviti na vrh jezika pa mi je on uzme... To teoretski ne bi bilo ljubljenje a njemu bi puno značilo.. Nasmijala sam se.. Ruke su nam se dotakle.. Lagano samo se dodirivali.. Ljubili po vratu i zatim se počeli za pravo ljubiti... Dečko je fakat znao šta radi.. Doduše bio je tri godine stariji.. Ali to tu većer nije bilo bitno.. opet smo se vratili u društvo.. Prošla su dva sata.. Frendice su morale kući a taj je dečko morao otpratiti svog brata.. Rekao mi je da zavaram frendice, da će se vratiti.. Njima sam rekla da ništa nije bilo, da smo pričali.. Vratio se i ponovila se ista stvar.. Na kraju je on zapalio cigaretu, kao inače se ne bi mogao suzdržati da ne napravi nešto više.. Otišla sam doma.. Bilo je oko četiri.. Otpratio me.. Tu većer nisam mogla zaspati.. Plakala sam.. Osijećala sam grižnju savijest... Sve sam rekla Ivanu.. Oprostio mi je iako ja sama sebi nisam mogla... Cijeli dan na svoj rođendan sam plakala... Željela sam da mogu promijeniti prošlost, da to ne napravim.. Tu većer sam došla do tog dečka.. Išli smo prošetati i popričati.. I njemu je bilo žao.. I on je imao curu.. Volio ju je.. Pokušao me utješiti.. Dogovorili smo se da ćemo ostati frendovi.. I dalje smo se izdvajali nasamo i pričali.. Kasnije sam pozvala i jednu frendicu a ne bi bilo svakakvih priča.. Znali smo i po danu i navećer odlaziti na terasu jedne napuštene kuće, pričati, čitati... Zezati se.. Jednom me čak i nosio.. Vratila sam se s mora... Vidjela s dečkom.. Sve je bilo idealno.. Opet sam otišla na more... Nešto smo se posvađali, oko sitnice, on meni više nije slao poruke a ja nisam imala para pa nisam ni ja njemu.. Kasnije sam mu poslala poruku i ispričala se iako mislim da nisam bila kriva.. Rekao mi je da je možda prekasno.. Pa čak i za prijateljstvo... Ništa mi nije bili jasno.. tražila sam odgovore.. Nakon par dana napisao je da je sve u redu.. Dopisivali smo se.. Ostao je bez para, no za par trenutaka mi je rekao da je kupio bon.. rekla sam da nije trebao zbog mene, pitao je zbog koga onda, bila sam zamišljena, nisam razmišljala o čemu pišem.. Napisala sam zbog Ane.. pitao me zašto zbog nje.. Napisala sam: «Pa valjda ste frendovi zar ne?» Rekao je da.. Kasnije sam ga tražila da mi objasni zašto je onda napisao da je bilo prekasno... Tražila sam tu neku istinu.. Očekivala sam da će mi reći da je bilo ljut, da sam bila bezobrazna ili nešto slično... Nakon dugo nagovaranja napisao mi je istinu... Istinu koju nisam očekivala.. Istinu koju nisam željela... Prevario me... Nešto me presjeklo... Nisam mogla stajati... Sjela sam na pod... Gledajući maglovito u daljinu... neko sam vrijeme tako sjedila...kada sam se dobila na mobitelu je bilo nekoliko njegovih poruka... da mu oprostim, da kažem nešto... pitala sam ga, s kim, gdje, zašto... s Anom, zato jer voli i mene i nju.. to je bio prejak udarac za mene... jedva sam se dovukla do kreveta a onda sam počela plakati, nekontrolirano se tresti... Previše je boljelo, još uvijek previše boli.. Htjela sam ih pustiti da budu sretni, ali tada mi je on pisao da ne smijem uvijek žrtvovati sebe i tako... mučila sam se... borila protiv sebe... željela sam biti s njim a opet željela sam ga pustiti... ostatak sam ljeta provela u suzama... nije mi se išlo van.. vratila sam se doma, vidjela s njim, zabrijali smo.. odlučila sam... ostat ću s njim.. a onda mi je rekao da će se sljedeću većer vidjeti s njom... nisam ga htjela moliti da ne zabriju, nisam imala snage... radije sam prekinula taj dan... plakala sam.. nisam mogla izdržati... bila sam tamo a nisam ih željela sresti... tu je većer prohodao s njom a meni počeo slati poruke da me voli, da ne može bez mene... rekla sam mu da to ne radi... previše je boljelo... nakon nekog vremena dogovorili smo se da ćemo biti frendovi.. ali on je htio da zabrijemo... prvi puta nisamo... kasnije jesmo.. njega očito nije mučila savjest zbog nje, ali mene je.. kasnije mi je frendica utuvila u glavu da ni nju nije bilo briga za mene... katkada bih pokušala razmisljati tako... a katkada bi mi bilo jako žao... nisam mogla izdržati tu situaciju... rekla sam mu da ili joj on prizna ili da ću to napraviti ja... nije htio.. ja sam joj rekla.. ne znam što joj je rekao ali oprostila mu je.. tada mi je bilo drago... na jedan način.. ništa nisam upropastila i nisam se osijećala krivom.. opet smo se dogovorili da ćemo biti frendovi.. i opet smo zabrijali... jednostavno nisamo mogli biti jedan pokraj drugoga da to ne napravimo... previše sam ga voljela da sam si dopustila da budem ona druga... kada bi netko prošao pokraj nas, ispustio bi moju ruku.. kužila sam to i previše je boljelo.. nedavno mi je rekao da želi da budem prva cura s kojom će spavati... nisam znala što bih mislila... katkad se čini da mu je samo do toga stalo.. previše ga volim... previše mi je stalo... previše boli.. recimo da je ovo cijela priča.. iako fali dosta toga.. evo... i sada se dopisujemo.. i sada mi govori da me voli, da sam ja njegova malena.. ne mogu.. eto.. šta da radim? kako da se postavim? pokušavam biti hladna, ali previše mi je stalo..
|
- 01:34 -
Komentari (28) -
Ispis -
#
17.11.2007. subota
nema naslova
Ovom prilikom želim prepričati događaj koji mi se jučer dogodio... Dogovorila sam se s njim... Htjela ga iznenaditi... Napraviti nešto o čemu smo razgovarali većer prije... Sve sam pripremila... Doduše, morala sam i lagati nekim osobama koje bi me zasigurno pokušale sprijećiti... Tražiti usluge od nekih ljudi.. Sve mi se poklopilo... Sve je trebalo biti savršeno... Onako kako sam to uvijek zamišljala.. I onda, otkazao je dogovor... Doduše, nije znao za iznenađenje.. Isprva mi je bilo žao jer sam mislila da više nikada neću to moći izvesti...Ali tada sam shvatila... Možda je i bolje tako... Volim ga i voljela sam ga ali vrijeme je da ga zaboravim... Dao mi je do znanja koliko mu je stalo.. Taj sam se dan vidjela s prijateljicom i popričala s njom.. Rekla je da joj je drago što on nije mogao... Što to nisam napravila... I meni je... Previše sam mu moći dala u svome životu... Volim da ali došao je kraj... Želim biti sretna... Danas sam to i bila... Bila sam na duhovnim obnovama i shvatila da sam zanemarivala osobe do kojih mi je stalo zbog njega, osobe koje su bile divne prema meni.. Imali smo i meditaciju.. Morali smo zamisliti osobe koje su nam važne i popričati u mislima s njima.. Plakala sam... Rekla sam sve što mi je bilo na srcu ali sada sam mirna, smirena, sretna.. Nadam se da ću to i biti dulje vrijeme... Sve vas pozdravljam.
|
- 17:53 -
Komentari (27) -
Ispis -
#
13.11.2007. utorak
Neizbježnost smrti u istini života
Smrt je samo promjena svjetova, kao što prijatelji prelaze preko mora, zauvijek boraveći jedni u drugima. Jer oni koji su ljubavlju i životom prisutni jedni za druge, zasigurno uvijek ostaju skupa. U božanskom se zrcalu gledaju oči u oči, a njihov razgovor odiše slobodom kao i čistoćom. Eto kako nam prijatelji pružaju utjehu:oni možda umiru, ali njihovo prijateljstvo i njihova prisutnost ipak su, u najplemenitijem smislu, besmrtni.
(William Penn)
Boli, previše boli... sjedim sama u sobi... suze na licu... mučim se, žeim biti jaka... ne želim da me išta povrijedi... ugl. ne mogu razgovarati s frendicama.. nekima ne vjerujem dovoljno, neke žive predaleko, neke su u suprotnoj smjeni a i većina ima svoje probleme.. ne želim smetati... i onda iziđem van, među ljude. osmjeh se zaledi na mom licu... glumim sreću a zapravo se lomim.
|
- 08:13 -
Komentari (9) -
Ispis -
#
04.11.2007. nedjelja
da olakšam dušu...
bili smo frendovi, vjerovala sam mu.. rekao mi je da me voli.. sve je bilo savršeno... do jedne male svađe... tada je rekao da je možda prekasno, da možda trebamo prekinuti, čak da je možda prekasno i za prijateljstvo... kada sam ga upitala zašto rekao je da nije rekao za sigurno nego možda... kasnije mi je rekao da ne zna što osijeća prema meni a što prema svojoj bivšoj...ja nisam mogla podnositi tu situaciju... prekinula sam.. rekla mu da bude sretan s njom... tu istu većer je prohodao s njom... a par sati kasnije meni slao poruke poput "dok sam s njom ne osijećam se dobro kao s tobom" , "znaš malena, stalno mislim na tebe, znam da ćeš reći da to nije fer prema Ani, vjerojatno si u pravu ali ne mogu te izbaciti iz glave. Po noći ne mogu zaspati jer si mi ti u mislima, pronašao sam stare čestitke koje si mi dala i sada je još gore. Svaki put kada izađjem na balkon sjetim se naših noćnih razgovora. Znaj da gdje god ja bio i s kim god ja bio uvijek ću te imati u srcu, uvijek ću te voljeti. Ne zaboravi to malena", pisao je da me voli, da ne može bez mene, da nije sretan... željala sam da ostanemo frendovi, no na kraju bi svaki put kada bi se vidjeli zabrijali... to nije bilo fer prema njoj... molila sam ga da joj kaže istinu.. nije htio... ja sam joj rekla.. ne znam šta je poslije on rekao-no sve mu je oprostila... nakon toga smo opet zabrijali... nekoliko puta.. ona to ne zna.. sada se više ne viđamo... ne čujemo... željela bih da budemo frendovi, ali ne znam kako.. nekako imam osjećaj da me ne voli.. ali ne želim vjerovati da je cijela ta godina i pol bila jedna velika laž... da to je frend kojeg sam prije spomenula... ali samo kao frenda...
postoji još nešto.. upoznala sam nekog divnog i dragog dečka.. jako mi je simpa... ali bojim se.. bojim se da će mi postati previše stalo do njega... ma koga ja zavaravam... već mi je stalo.. jednostavno ne želim opat ponoviti istu priču... možda me svidje ona draga, vesela i vrckasta djevojčica.. i onda kada vidi da sam zapravo često depresivna... onda mu više neće biti stalo.. izgubit ću frenda.... biti povrijeđena... možda je zato bolje da ga odmah udaljim od sebe.. dok me još zna kao veselu djevojčicu...
pisati ću ovo samo kao dodatak jer ne želim da on pročita a imam osjećaj da kada ide na ovaj blog da samo po naslovu provjeri ima li šta novoga tako da ako netko želi pratiti ovu priču neka čita samo ovaj post jer ću ostale pisati nevezano za tu temu..
sada se dopisujem s njim.. previše suza, previše boli... u jednom mi trenu kaže da voli i mene i nju a u drugom da nema nade, da me samo iskoristio... ne želim vjerovati u to.. ne mogu...nije takav... zar sam se toliko prevarila? ja to ne mogu i ne želim prihvatiti... da je bar rekao da mu je tada bar malo bilo stalo... a ne ovako... ne mogu to prihvatiti... da je osoba koju sam toliko vremena smatrala najboljom osobom na svijetu(pa čak i kada nisam bila zaljubljena) to rekla... ne.. nije tako... zašto barem nismo mogli ostati frendovi? zašto mi je morao reći to zadnje? sada više ne mogu vjerovati ljudima... nakon ovoga ne... zar nisam zaslužila ni malo sreće? što će mi onda ovaj prokleti život? previše boli... patnje.. razočaranja.. ne mogu to.... ne želim to i ne treba mi to... samo želim biti sretna.. ali to mi očito nije suđeno... kako sam se samo mogla tako poniziti... tako voljeti... ali ne vjerujem mu.. to mu ne vjerujem... nije me samo htio iskorisiti.. ne mogu u to vjerovati.. ne prihvaćam to.... kako se nakon svega smijati?? mogu jedino glumiti osjećaje.. glumiti da sam sretna... postati hladna.. bezosjećajna.. možda me tada ne bi ništa povrijedilo.. ne mogu... kako ne shvaća da bih htjela da budemo frendovi? da prijateljstvo može katkada biti ljepše od ljubavi, samo mi treba dopustiti.. dopustiti da u početku pričamo o nevažnim sitnicama... sudjelovati u razgovoru... možda bi kasnije bilo bolje... možda... zašto ne možemo ostati frendovi? zar me morao tako povrijediti... uništiti... tako bih sada htjela doživjeti istu sudbinu kao Annabel Lee.. ona je sada možda i sretna... iako ona je i bila sretna... toliku ljubav ne može ništa pobijediti... samo želim malo prijateljstva... samo to... sada sam se i ja odlučila praviti da mi nije stalo... biti hladna... odlučila sam i ja njemu lagati.. da ga ne volim.. da mi nije stalo.. da sam se samo poigravala s njime.. kako je lako lagati da ga ne volim kada ga ne moram gledati u oči.. kako je lako napisati da mi nije stalo.. predivno lako... možda bi vježbom uspijela to isto raditi i gledajući ga u oči... možda bi tada jednom i sama uspjela postati takva...
ipak je priznao da je sve to bila samo okrutna šala da vidi kako ću reagirati, i da je shvatio da me povrijedio... želim mu dokazati da nije tako.. da me ne može povrijediti... ali ne mogu.. sada me tražio da mu dokažem da i ja mogu biti hladnokrvna, bezosjećajna... kako da to uspijem..? mislim da će i mene i njega jednom uništiti ovo dokazivanje... ovaj odnos.. ustvari, mislim da nitko nije ravnodušan ali i da smo oboje svjesni činjenice da je on sada s njom i da to tako neće ići.. osim prijateljstva... to bi jedino moglo uspijeti.. ali on prijateljstvo očito ne želi... ne znam šta misliti... šta osijećati... šta raditi.. čemu se nadati... zbilja mi je stalo a opet... nisam toliko snažna da se borim protiv sebe, njega, osjećaja, tuge... znam... mlada sam, biti će još ljubavi.. ali ne znam kako ovo završiti a da ostanemo frendovi.. komplicirano je..
|
- 18:19 -
Komentari (13) -
Ispis -
#
|
| < |
studeni, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
|
|
Siječanj 2014 (1)
Svibanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (6)
Svibanj 2007 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (3)
Ožujak 2006 (2)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (2)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari On/Off
Ako mi tko želi pisati može na sadrzajromana@net.hr
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Counter
Sadržaj romana
Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga o ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.
Na prvim stranicama
još se uspinju,
još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju
vlastite snove.
Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njeno lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj nastanjuje.
Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.
Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedjelje ujutro,
da su razumjeli što piše na dlanu
velikim slovima,
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje...
Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?
Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro,
zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.
Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svijetiljka ugašena i neka su slova dolutala
iz riječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.
Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje?
Jesu li voljeli ljubav,
ne jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoje sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.
A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno u drugome,
mogli su konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.
Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakoga dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše.
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.
Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.
Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.
Knjiga o ljubavi-piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.
O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.
Mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.
Zvonimir Golob
|
|
|