Voljeti u tisini osjecaja

02.06.2006. petak

Odlazim...

Za početak, želim se svima ispričati jer nisam baš puno odlazila na blogove, čitala i komentirala... Izbristat ću blog... Nema smisla više pisati jer i tako pišem samo o ljubavnim problemima, točnije o jednom dečku... I ne želim da pišete da me on nije zaslužio jer sam ja kriva(pročitajte prijašnje postove ako želite). Da nema mene on bi sada bio sa curom koju voli... Neki od vas čitaju i komentiraju i njegov blog... Samo je pitanje vremena kada ćete shvatiti o kome se radi... Ne želim to... I nisu u pravo oni koji su napisali da on mene ne zaslužuje... Nikada nisam bila dovoljno dobra za njega.... Tek sada shvaćam da je on trebao jako zgodnu curu s kojom bi se mogao hvaliti pred frendovima, curu na koju bi bio ponosan... Ja nisam takva... Nisam lijepa, nisam cura na koju bi bio ponosan... Nikada nije volio da mu dolazim na utakmice, tada nisam shvaćala zašto, ali sada znam... Nikada me nije htio povrijediti... Bio je dobar, drag i simpatičan, makar mu nisam značila ništa, makar me prezirao, makar sam za njega bila samo obična glupa djevojka koja je sve vjerovala, koja ga je jako voljela, nikada se prema meni nije loše ponio... Zahvalna sam mu... Kada smo prekinuli očekivala sam da će početi pričati laži o meni, kao što mi se već dogodilo... Ali nije, i opet mi je dokazao koliko je dobar... Tako ga volim... Volim i onaj njegov predivan osmjeh pa makar se osmjehne gledajući nju...Teško mi je biti mu prijateljica, teško mi je slušati njegove probleme znajući da mu nikako ne mogu pomoći.... On mi je jednom rekao da ne odbijam od sebe osobe koje me vole, ali ako će to ikako pomoći njemu i ako će on zbog toga biti sretniji neću ni trunke dvojiti... A i nisam zaslužila ljubav, nisam zaslužila pažnju... Na početku sam svog života, a više nemam želje, nemam ciljeve.... Svejedno mi je.... Samo ga želim zaboraviti... Ali ne želim se opet zaljubiti, ne želim opet sve ovo prolaziti i na kraju zaspati u suzama... Možda zato odbijam neke osobe od sebe... Ne želim se zaljubiti.... Želim svoj život provesti pokušavajući pomoći osobama do kojih mi je stalo... I male stvari mogu usrećiti čovjeka... Sitnice... I mali osmjeh pun zahvalnosti može ugrijati ljudsko srce... Očito je da ljubav ne mogu tražiti.... Ljubav sa sobom donosi previše tuge... Ne želim više tugu, želim ljubav... Ali ljubav bez tuge ne postoji... A sada sam tužna, jako... Ne znam što bih napravila, ne znam kako bih dalje... Ne znam kako bih se ponašala prema njemu... Teško je to... Još ga volim... No, dosta je o tome... Ako netko od osoba koje komentiraju i njegov blog shvate o kome se radi, željela bih da zbog ovoga ne prestanete komentirati njegov blog jer njemu komentari jako puno znaće.... Razmišljala sam da li da kažem koji je njegov blog ili ne... Jer on je zbilja divna osoba... Čitati ću vas i dalje... Možda neću komentirati, možda hoću... Ovo je moj zadnji post... Sve vas lijepo pozdravljam...

Za kraj još nekoliko mojih pjesmica(posvećenih njemu)....

Ti

Ostavio si suze
da zauvijek stanuju
u mojim očima.


Njemu...

Pogled mi je sjetan,
ako ti nisi sretan.
Ako te druga ljubi,
moje srce gubi.
Kad si joj dotakao ramena,
moje srce postalo je od kamena.
Kad bi iskrene suze bile zlato,
tad ti mi dragocijenije bilo blato,
jer što će mi sve zlato svijeta,
kad sam poput uvenula cvijeta.


Želim

Želim biti sunce
koje će te milovati svojim zrakama.
Želim biti morski val
koji će te zapljuskivati u danima žege.
Želim biti mjesec
koji će ti obasjati put noću.
Najviše želim biti suza
koja će nastati u tvom oku
i umrijeti na tvojim usnama!


Tiha smrt

Hladan dah,
kamen mjesto srca,
prazan pogled,
zamijenit će
u mrkloj,
crnoj noći
toplinu moje duše
i mom životu,
iznenada,
doći će kraj.


Smisao života

Bez ljubavi:
ruže ne cvatu,
dan ne sviće,
trava ne raste,
mjesec ne svijetli,
ptice ne cvrkuću,
vjetar ne puše,
i život nema smisla
jer bez ljubavi
i najsretnija duša
tiho vene.

Neću ih više stavljati jer su sve nekako depresive i tužne....
Još jednom vas sve pozdravljam...




- 09:31 - Komentari (22) - Ispis - #

< lipanj, 2006 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Siječanj 2014 (1)
Svibanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (6)
Svibanj 2007 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (3)
Ožujak 2006 (2)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Ako mi tko želi pisati može na sadrzajromana@net.hr


Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Counter
Counter









Sadržaj romana

Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga o ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.
Na prvim stranicama
još se uspinju,

još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju
vlastite snove.
Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njeno lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj nastanjuje.

Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.

Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedjelje ujutro,
da su razumjeli što piše na dlanu
velikim slovima,
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje...
Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?

Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro,
zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.

Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svijetiljka ugašena i neka su slova dolutala
iz riječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.

Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje?
Jesu li voljeli ljubav,
ne jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoje sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.
A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno u drugome,
mogli su konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.

Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakoga dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše.
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.

Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.

Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.
Knjiga o ljubavi-piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.

O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.
Mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.

Zvonimir Golob