Za početak, želim se svima ispričati jer nisam baš puno odlazila na blogove, čitala i komentirala... Izbristat ću blog... Nema smisla više pisati jer i tako pišem samo o ljubavnim problemima, točnije o jednom dečku... I ne želim da pišete da me on nije zaslužio jer sam ja kriva(pročitajte prijašnje postove ako želite). Da nema mene on bi sada bio sa curom koju voli... Neki od vas čitaju i komentiraju i njegov blog... Samo je pitanje vremena kada ćete shvatiti o kome se radi... Ne želim to... I nisu u pravo oni koji su napisali da on mene ne zaslužuje... Nikada nisam bila dovoljno dobra za njega.... Tek sada shvaćam da je on trebao jako zgodnu curu s kojom bi se mogao hvaliti pred frendovima, curu na koju bi bio ponosan... Ja nisam takva... Nisam lijepa, nisam cura na koju bi bio ponosan... Nikada nije volio da mu dolazim na utakmice, tada nisam shvaćala zašto, ali sada znam... Nikada me nije htio povrijediti... Bio je dobar, drag i simpatičan, makar mu nisam značila ništa, makar me prezirao, makar sam za njega bila samo obična glupa djevojka koja je sve vjerovala, koja ga je jako voljela, nikada se prema meni nije loše ponio... Zahvalna sam mu... Kada smo prekinuli očekivala sam da će početi pričati laži o meni, kao što mi se već dogodilo... Ali nije, i opet mi je dokazao koliko je dobar... Tako ga volim... Volim i onaj njegov predivan osmjeh pa makar se osmjehne gledajući nju...Teško mi je biti mu prijateljica, teško mi je slušati njegove probleme znajući da mu nikako ne mogu pomoći.... On mi je jednom rekao da ne odbijam od sebe osobe koje me vole, ali ako će to ikako pomoći njemu i ako će on zbog toga biti sretniji neću ni trunke dvojiti... A i nisam zaslužila ljubav, nisam zaslužila pažnju... Na početku sam svog života, a više nemam želje, nemam ciljeve.... Svejedno mi je.... Samo ga želim zaboraviti... Ali ne želim se opet zaljubiti, ne želim opet sve ovo prolaziti i na kraju zaspati u suzama... Možda zato odbijam neke osobe od sebe... Ne želim se zaljubiti.... Želim svoj život provesti pokušavajući pomoći osobama do kojih mi je stalo... I male stvari mogu usrećiti čovjeka... Sitnice... I mali osmjeh pun zahvalnosti može ugrijati ljudsko srce... Očito je da ljubav ne mogu tražiti.... Ljubav sa sobom donosi previše tuge... Ne želim više tugu, želim ljubav... Ali ljubav bez tuge ne postoji... A sada sam tužna, jako... Ne znam što bih napravila, ne znam kako bih dalje... Ne znam kako bih se ponašala prema njemu... Teško je to... Još ga volim... No, dosta je o tome... Ako netko od osoba koje komentiraju i njegov blog shvate o kome se radi, željela bih da zbog ovoga ne prestanete komentirati njegov blog jer njemu komentari jako puno znaće.... Razmišljala sam da li da kažem koji je njegov blog ili ne... Jer on je zbilja divna osoba... Čitati ću vas i dalje... Možda neću komentirati, možda hoću... Ovo je moj zadnji post... Sve vas lijepo pozdravljam...
Za kraj još nekoliko mojih pjesmica(posvećenih njemu)....
Ti
Ostavio si suze
da zauvijek stanuju
u mojim očima.
Njemu...
Pogled mi je sjetan,
ako ti nisi sretan.
Ako te druga ljubi,
moje srce gubi.
Kad si joj dotakao ramena,
moje srce postalo je od kamena.
Kad bi iskrene suze bile zlato,
tad ti mi dragocijenije bilo blato,
jer što će mi sve zlato svijeta,
kad sam poput uvenula cvijeta.
Želim
Želim biti sunce
koje će te milovati svojim zrakama.
Želim biti morski val
koji će te zapljuskivati u danima žege.
Želim biti mjesec
koji će ti obasjati put noću.
Najviše želim biti suza
koja će nastati u tvom oku
i umrijeti na tvojim usnama!
Tiha smrt
Hladan dah,
kamen mjesto srca,
prazan pogled,
zamijenit će
u mrkloj,
crnoj noći
toplinu moje duše
i mom životu,
iznenada,
doći će kraj.
Smisao života
Bez ljubavi:
ruže ne cvatu,
dan ne sviće,
trava ne raste,
mjesec ne svijetli,
ptice ne cvrkuću,
vjetar ne puše,
i život nema smisla
jer bez ljubavi
i najsretnija duša
tiho vene.
Neću ih više stavljati jer su sve nekako depresive i tužne....
Još jednom vas sve pozdravljam...
Post je objavljen 02.06.2006. u 09:31 sati.