Ne ponovilo se

ponedjeljak, 27.01.2025.

U sjenama povijesti, tišina vrišti,
glasovi izgubljeni, ali nisu izbrisani.
U pepelu ruševina, iskra se krije,
priča o hrabrosti, o ljudskoj nadi što nije.
Milijuni snova u dimu su nestali,
imena urezana gdje su zvijezde svake noći.
Ali sjećanje živi, kroz nas se bori,
da svijet od mržnje ne iznova gori.
Sjećati se znači pružiti ruku,
žrtvama tuge, u tišini i muku.
Jer dok pamćenje traje, pravednost cvjeta,
i svijet jednakosti grli sva bića planeta.
Neka nas tišina njihovih glasova vodi,
da gradimo mostove gdje razlike hodi.
Neka nas pouče o ljudskoj snazi,
da ljubav, ne mržnja, uvijek nas pazi.
Jer svijet jednakih nije samo san,
već plamen što nosimo svaki dan.
Iz tame patnje, svjetlost izbija,
i život pobjeđuje, dok sjećanje nije zaborava sijalica.
Za njih, za nas, za buduće dane,
čuvajmo istinu, neka zlo ne ostane.
Podižemo glave, s nadom u oku,
za svijet ljubavi, jednak u svakoj epohi i skoku.

27.01.2025. u 15:47 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

ponedjeljak, 27.01.2025.

Ne ponovilo se

Opis bloga

Kontakt

facebook stranica

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo