Ilegala

četvrtak, 26.02.2015.

Kako prihvatiti sam sebe? To mi je pitanje, bilo, pitanje svih pitanja Invalidnost me totalno desocijalizirala od ljudi. Otići i u trgovinu za mene je bila opasnost. Boki ja sam Anja! Nisi ti Anja, fali ti V. Gadno je kod rehabilitacija što te doslovno nitko ne konta.
Izaći negdje sam. Nee, bojim se , kako će me ljudi razumjeti kad sam sebe ne razumijem. Da li je vani veliki vuk koji će me pojesti? Nema U Slavoniji vukova, srećom moždane stanice mi nisu toliko ubijene da to ne znam. Ipak nisam crvenkapica, a i nisam jestiv( vuk bi uginuo od probavnih smetnji).
Da li sam bio siguran da nema vukova?Naravno da nisam. Kako da se osamostalim?Nemam pojma…, kako da odem sam u trgovinu?Nekako mi je pasalo biti invalid u u ilegali. Ali samo neko vrijeme.. Strah od ne prihvaćanja okoline je bio je jak do bola. Nisam jedini ima i puno gorih od mene, koji su osuđeni na ilegalu. Vrata za izlazak iz ilegale su mi bila ona virtualna. U njima možeš komentirati, pa i igrati košarku, nogomet. Jbg, za to mi je falila jedna ruka.
Cilj je bio jedan , a on je izlazak iz ilegale, odlučio sam poslije mora sam ići do trgovine.Za to treba imati muda, a gdje se bolje mogu pripremiti nego na moru. Najednostavnije je da nekog pošaljem u trgovinu ;; pa da mi kaže kako je tamo.
Vanja ti to možeš i imaš sreću da hodaš. Dobro, idem kupiti bon za mobitel. Vrata su mi bila izlaz i pećine, znao sam da više nema natrag. Na putu do trgovine sam skužio da mi je bliže i jednostavnije kupit bon na kiosku. Dogegao sam se do kioska. Obar an,olim as on od 25 una( Dobar dan, molim Vas bon od 25 kuna. Blijedi pogled prodavačice, a taj blijedi pogled ubija kod izlaska iz ilegale. Rekli ste upalać? Ne ekao sam on od 25 una. Povuci potegni bon je bio moj. Pravac spilja koja je na četvrtom katu( spilja na visini).
Pretraživać gooogle. Ako ne govorim bar mogu pisati ili mimikom i mahanjem ruke pokazivati što želim. Loco-Moto mi se ponudio kao rješenje. Ja bi tamo, ti ljudi igraju i šah. Povuci potegni, uspio sam si dogovoriti prijevoz do tamo. Tamo su me svi dočekali sa smiješkom. Čak ni vuka tamo nema.
Prihvati sam samoga sebe družeći se sa ljudima koji daruju samo osmijeh. Nekima ljudima nas nije jednostavno slušati i najlakše se pravit grbav i gluh. Ne postoji mi i oni, postoje ljudi u potrebi i oni koji to nisu.
Na nama u potrebi je da izađemo iz ilegale i da se naš glas čuje.

26.02.2015. u 10:46 • 1 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

četvrtak, 26.02.2015.

Ilegala

Opis bloga

Kontakt

facebook stranica

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo