Dozivaju me snovi...
Dozivaju me snovi
umotani u nevjericu ostvaraja
i Anđeli opet sanjaju moj let
Na jastuk s dlana spuštam Patuljka,
čuvara snova,
a lutalica Duša
proviruje u svoju staru čežnju
u novim haljinama
zapletena u labirintu igre otkrivanja.
Dozivaju me snovi...
31.08.2005. u 08:50 | 30 Komentara | Print | # | ^
Mala obavijest
Dragi moji virtualni prijatelji,
ne znam što se događa,ali netko mi mijenja dizajn, a evo vidim i ubacuje postove.Ja nisam autor posta SNOOP DOGG. Ako je haker, neka mu je veselo.Ako je greška blog.hr, neka je otklone!
Osmijeh vama!
29.08.2005. u 23:09 | 7 Komentara | Print | # | ^
PJESNIKINJA I SLIKAR
Tek jedne zimske večeri, u sutonu presvučenom večernjim rumenilom, shvatih da biti pjesnik znači isto sto i biti slikar.
Rekao mi je «Pjesnici su čuđenje u svijetu» citirajući bojazljivim glasom Simićev stih i tog je trenutka, priznajući mene pjesnikinjom, postao pjesnik u mom viđenju. Moje su pjesme zivjele mene i ja sam zivjela njih.On je svoje, umjesto riječima satkanim u stihove, bojao po slikarskom platnu skrivenom od mog pogleda.
Bili smo ...pjesnikinja i slikar i među nama nije postojala razlika. Ja sam svoje slike oblikovala riječima,a on je svoje riječi oblikovao u slikama. Oboje smo vidjeli ljepotu i njezinu raskos i izrazavali je na različite načine. Oboje smo voljeli ovaj svijet i obiljezavali ga glazbom postovanja u stihu i slici.
Bili smo..pjesnikinja i slikar, kilometrima udaljeni kucali smo istom snagom srca. Susretali smo se tek u slici i stihu i rijetko u nekom neobičnom snu.
Jutrom smo začuđeno, svatko u toplini svog doma, uzimali olovku i kist pokusavajući čuđenje staviti u pjesmu i sliku beskrajno dugo nesvjesni da sanjamo isti stih. Pokusavali smo ga zamrznuti u riječ i boju u paničnom strahu da ćemo jedno drugom pasti u zaborav, da ćemo se jutrom probuditi sa sjećanjem na tamu u kojoj nismo vidjeli susret u snu.
Bili smo...tek dvije kukavice, prestrasene dubinom vlastitog srca i zahtjevnosću tih ponora neslućene bliskosti koja bas nista od nas nije trazila, nista osim hrabrosti da se suočimo sa svojim postojanjem u stihu i slici.
Gledala sam dane kako prolaze, listala ih poput uvijek iznova čitane knjige. Svaka je stranica zavrsavala sutonom i stihom : «Pjesnici su čuđenje u svijetu», svaka je stranica počinjala dragom slikom jednog dalekog slikara koji se otimao padanju u zaborav.
Bojali su se zaborava pjesnikinja i slikar pa su svoje biljeznice i platna ispisivali sjećanjima na snene susrete, slatko zabranjene u pojavnom svijetu od priznanja da su jedno u dvoje, da su stih u slici, da su slika u stihu.
29.08.2005. u 12:19 | 14 Komentara | Print | # | ^
... ime ljubavi ...
Dozivam te bez glasa i pokreta
Čeznja mi dotiče vrhove prsta
izlijeva se u riječi
razasute po papiru
dok ti nevidljiv
iz daljine razlomljene prostorom
pruzas ruke u susret mome smijehu
Noćas budna, sanjam te,
izlazis iz magle
davno izgubljenih sjećanja
obasjan spektrom čekanja.
Niz lice ti
umjesto suza
teče bistrina izvorske radosti,
u pogledu ti tisina ostavlja trag
netaknutog zdenca ljubavi.
Osmijehom poslagujes
moja zbunjena razbacana slova,
ispisujes
... ime ljubavi ...
27.08.2005. u 20:52 | 22 Komentara | Print | # | ^
Malo vedrine
Odlučih dodati malo boje u stihove svoje
I po koju kap veselja u svitanja
rumenilom obojena
Mozda jos i malo smijeha dodam
u morski pjenusavi val
A onda ću se odmaknuti
Poput slikara zaljubljenog u svoju sliku
lagano glavu nakriviti
i samozadovoljno se nasmijesiti vedrini viđenog.
26.08.2005. u 18:02 | 25 Komentara | Print | # | ^
Ponekad sam razmisljala o kraju zivota na ovoj dragoj planeti u čijim ljepotama uzivam svim čulima, zeljela sam poći u svijet bez tijela, u ono sto na Zemlji većina naziva smrt, a ja prijelaz. I ja sam nekoć, i sebi i drugima, postavljala pitanje sto bih učinila kada bi mi u uho sapnuo On/Ona da ću sutra poći, da mi preostaje samo jos jedan izlazak i zalazak Sunca do konačnog odlaska iz ovakvog zivota, ovdje i sada. Beskrajno je to malo vremena da bih mogla fizičkim pogledom dotaknuti sve one koje u srcu nosim eonima, ali dobro znam da bi ih i dalje u nefizičkom srcu nosila. Da, zagrlila bih one bliske ostavljajući oko njih trag svoje ljubavi da ih tjesi kad s tugom pomisle na moju neprisutnost dok ih budem grlila iz Svjetlosti koju njihove oči jos nisu spremne vidjeti. Tiho bih prelistala sjećanja na sve svoje susrete i dotakla ih unutarnjim pogledom blagoslova i zahvalnosti. Zatrazila bih iz skrovitosti srca oprostaj sto će ih zaboljeti moj odlazak bez riječi i pozdrava. Riječi zahvale nanizala bih u stihove i sliku ostavljajući im u naslijeđe neobičan testament, priču u stihu i slici, priču o Ljubavi i Smislu, da ga čitaju i gledaju u trenutcima samoće i besmisla.
A onda, onda bih najnjeznije za ruku uzela svoju djevojku dijete i krenula na izvor najdraze rijeke pokloniti se svim Izvorima zivota i znanja. Spustala bih se niz njezin tok zahvaljujući se za bogati tok svog zivota. Prepoznavala bih u kapi sve Duse koje su se slile kroz moje zivotne rijeke, kroz brzace i slapove, kroz struje i virove, i jos bih jednom promotrila svom paznjom zainteresiranog promatrača jesam li s ljubavlju, razumijevanjem i oprostom prosla sve njihove lekcije. Dolazeći do usća smijesila bih se zivotu iza mene i zivotu koji slijedi s mirnom radosću na spokojnom licu. Na usću bih se prepustila vjetru pročisćenja i zaplesala oslobođena odjeće recitirajući odu svim svojim vjetrovitim letovima kroz lahor i oluju. A kad se Sunce na obzoru počne spustati prema rubu pučine, privila bih u zagrljaj jos jednom svoje dijete i u srce joj ulila mir, spokoj i tihu radost svog odlaska, i ...sigurnost da ću zauvijek, kroz dimenzije Duha, biti u svemu sto pogleda i u onome sto propusti pogledati dok juiri kroz zivot između dvije usputne uspomene. Otpravila bih je s blagoslovom u fizički zagrljaj onih nama dragih ljudi koje smo ostavili daleko od očiju i donijele duboko u srcu. Tiho bih, gledajući njena hrabra leđa kako se udaljavaju prozborila: " Namaste ! ", i okrenula se sebi i susretu koji mi slijedi s Njim/Njom. Sjela bih na stijenu, sa bosim stopalima uronjenim u tanku liniju usća rijeke i mora, zagrljena vjetrom, milovana zrakama zalazećeg Sunca i tiho usla u meditaciju srca sa zahvalom sto sam imala priliku zivjeti iskustvo Zemljanke osjećajući posljednju zemaljsku čeznju svoje tragalačke Duse da se oslobođena okova trodimenzionalnosti stopi sa svojim Kreatorom poput kapi stopljene sa valom, poput vala stopljenog s oceanom. Prepustila bih se s ljubavlju dugo očekivanom letu u potpunu slobodu Jednote, postajući srebrn Mjesec nasmijesenog lica, zlatno podnevno razigrano Sunce, tek rascvali svibanjski cvijet u planinskoj stijeni. Ako bi samo na trenutak utihnuli, čuli bi me kako se smijem kroz vjetar i mirisem opojnim mirisom rascvijetale lipe. Prepoznali bi me u nestasnom plamenu prve zimske vatre i sanjali u snjeznoj pahulji. Oslikavala bih nebo zorom, sutonom i oblakom, darovala bih raskosnu jesensku krosnju drveću ...ah... bila bih i val ljubavi u ljetnom osvjezavajućem moru. Vidjeli bi me u razdraganoj dječjoj igri, popili bi me u osvjezavajućoj izvorskoj vodi. Titravo bih sjajila zvjezdanim sjajem s noćnog neba. I duga, i duga bih bila u kisnom danu tjerajući vas da ispod mene prođete. A tek...glas utjehe u Vasim tuznim i samotnim vecerima, brisala bih vam suze iz pogleda i smijala se vasim smijehom. Zivjela bih u noti , stihu i plesnom pokretu. Bila bih...bila bih Jednota u svom i vasem Kreatoru.Ah, malo su ove ljudske riječi za opis svega u čemu bi me pronasli kada bih u smrt opojnu s radosću na krilima meditacije otplesala, plesući nebeski valcer s čeznjom svoje Duse, s Kreatorom i Izvorom, u jedinom Domu, u praiskonu, u srcu.
25.08.2005. u 17:32 | 24 Komentara | Print | # | ^
Slagala je slagalicu
Premetala je premjestaljku
Uklapala je puzzlle
Sanjala je mozaik
Skladala je simfoniju Praskom
Slikala je bojama Univerzuma
Pisala je zvukom Oma
Oblikovala je snagom Kreatora
Pjevala je pjesmom Anđela
Plesala je pokretima Vile
Sanjala je Javu
Zivjela je Snove
Klanjala se Zivotu
Ceznula je za Povratkom
Zvala se... Dusa
24.08.2005. u 21:03 | 22 Komentara | Print | # | ^
Stapao se s vrancem ispod sebe pretočen u divlji mir pustinje. Tek je sjaj njegovih noćno crnih očiju otkrivao divljinu pustinjskog jahača, neukrotivost tragača koji u pjesčanoj dini pod vrelinom Sunca trazi zivot oaze. Uz ponosni kuk lezerno se njihala srebrna sablja njegovih predaka odbijajući svjetlost Sunca daleko kroz pustinju kao signal zalutalom pustinjskom putniku da zivot kuca u srcu nistavila pustinje. Uzivao je smjelo u samoći istrazivanja ne brojeći izlaske i zalaske Sunca koje zivot daje i u neopreznima ga unistava. Zaustavio je s postovanjem konja i gracioznim pokretima spustio stopala na uzareni pijesak, pogleda uperenog u jos jednu simfoniju boja na nebu spremnom za počinak. Ratnik u njemu se tisinom sutona poklonio pretcima čija je uzavrela nepokorena krv kolala njegovim zilama. Činio je to u svakom sutonu bas kao sto je u praskozorje odavao postovanje i zahvalnost Majci Zemlji koja je pjesčanim olujama brisala tragove njegova puta kroz ljepotu dina. Slučajne karavane radoznalih turista su ga gledale s primjesom straha neprepoznavsi mekoću tragatelja koji u samoći ispod crne odore brusi svjetlo pustinjskim zivotom, daleko od svijeta i znatizeljnih očiju stanovnika oaze. Zivio je u svijetu pustosi bogat osobnom tisinom čekajući trenutak sazrijevanja unutarnje spremnosti za susret sa svijetom.
23.08.2005. u 21:07 | 20 Komentara | Print | # | ^
Neke njima nepoznate misli su se bujicom vodopada izlijevale na papir u kaotičnoj nekoj ljepoti pomalo divljoj, svakako očaravajućoj. Nosile su moć pobjednika u svakom slovu, čeznju tragalačkih Dusa u snazno bijeloj kapljici, u milijunima kapljica. Osjetili su čaroliju kreiranja rječju i nezaustavljivo je nizali u brzace i struje kratkih malih priča tek lagano prikrivenog značenja.Vilinski su se igrali s čitačima, grlili ih rečenicama anđeoskih poruka, klizili im u izranjavanja srca i smijesili se sjaju kojeg nisu mogli vidjeti, onom koji im se tiho uvlačio u pore pogleda, u pogled sneno mastovit. Radovali su se njihovim čuđenjima, treperili su u strpljivom čekanju da prepoznaju sebe u njihovim rečenicama.
21.08.2005. u 19:18 | 22 Komentara | Print | # | ^
Trazila je pjesnika u stihovima tisine neokrunjene slovima. Zavirivala je u zatvorene bočice boje prinoseći čisti kist na prazno prozirno neoslikano staklo. Zastala je ispod naslova jos jedne neispisane priče prebacujući paznju na netaknutu glinu ostavljenu za vrijeme kada joj se bude dalo...
Ustala je s namjerom da svim svojim ljubavima, u djetetu, muskarcu, zeni i strancu, kaze koliko ih je voljela i ostala okovana strahom od ismijavanja. Krenula je odlučujući da će upravo danas oprostiti svima koji su je ikada kroz eone povrijedili uključujući i sebe u snagu oprosta. Pobjegla je pred snagom tuge prisjećanja koja je osvijetljavala stazu do slobode Duse. Probudila se trenutak prije smrti gledajući sa sjetom ne...stih, ne...sliku, ne...priču, ne...skulpturu, ne...ljubav, ne...oprost, ne...hrabrost, ne...slobodu i samo su joj suze ne...djelovanja potekle niz neodlučno lice.
20.08.2005. u 22:59 | 17 Komentara | Print | # | ^
<Iz tame noći obasjana svjetlosću Mjeseca dopirala je glazba tik do njegovog zamisljenog pogleda. Po mislima je prebirao sjećanja na dane obavijene strasću i pozudom u vatrenim zagrljajima sa zgodnim tijelima. Putovao je trazeći onu kojoj je ostavio čeznutljivu Dusu ne nalazeći je ni u jednom lijepom licu, niti iza kojeg strastvenog pogleda. Odsutno je povukao jos jedan dim tko zna koje cigarete po redu, mehanički, iz čiste navike , bas kao sto je iz navike i mehanički ljubio njih u uzavrelim noćima bez prisutnosti Duse, bez bliskosti u srcu. Susretao je u snovima, tihu i tuznu. Na licu je nosila pogled razumijevanja,u srcu tračak sjete na rubu tuge. I jutros se probudio zbunjen snom kojim ga dozivala bez glasa, bez pokreta, bez znaka, bez pozude, samo srcem.Probudio se uznemiren zahtjevnosću njezinog nedjelovanja, strpljivog čekanja, potpunog oprastanja kojeg on za sebe nije imao. Plovila je s njim kroz dan i dočekala noć, udisao je svakim udahom sporo izdisući, bojeći se da će je otpuhnuti u zaborav.Dozivala ga čeznjom čistoće i iskrenosti, uvlačila mu se u pore koze, kucala je njegovim srcem dozvoljavajući da razmislja svojim grozničavim mislima. Postajala je Mjesec i glazba, pisala je njegovim prstima, stapala se s njegovom Dusom čineći Jednotu, donoseći spoznaju o iskonskoj snazi Ljubavi. Uragan misli se smirivao, umom je zatitrala bonaca, u srcu je bljesnula spoznaja o prvom koraku potrage za dijelom njega koji mu nedostaje, za njom.
19.08.2005. u 21:23 | 14 Komentara | Print | # | ^
Danas mi treba drhtaj Anđeoskog leta i topla kolijevka Majke Zemlje. Kupala bih se na valovima njezine Ljubavi i sanjala u zagrljaju Anđela. Doticala bih skutima Duse najsjajnije zvijezde na nebu. Igrala bih se s Mjesečevim srebrom stapajući se s bojama zalazećeg zlatnog Sunca. Danas bih zeljela biti čarobna bajka umotana u kristalni san.
17.08.2005. u 19:22 | 19 Komentara | Print | # | ^
Nosila je sasvim malu iskru tuge iza poluspustenih trepavica. Nije ih podizala skrivajući od stranca Dusu koja tiho jeca nečujnim jecajima neprepoznavanja. A stranac je plovio na valovima mira kojim je zračila pomičući radoznalo glavu u pokusaju da pronikne u njezinu tajnu skrivenu ispod vedrine pogleda. Dolina snova je dozivala njezinu Dusu u novu pustolovinu maste, u nove susrete sa strancima tako bliskim srcu koje čezne. A ona je zeljela samo ostrinu buđenja, onu britku poput ostrice ledene sante, razmisljajući hoće li se snovi buniti zbog buđenja. Hodala je po rubu sante drzeći se za ruke sa strancem svjesna skliskosti koja vodi u pad i ponovne slatke muke ustajanja. Ljubav je čeličnim stiskom spojila dvije ruke u jedinstvo dok se britka ostrica otapala pod toplinom usklađenih ritmova dva srca.Ljubav je čekala da se podignu trepavice, da nestane tuga, da stranac prepozna...Ljubav je čekala....
16.08.2005. u 23:23 | 22 Komentara | Print | # | ^
Budi....
Oko koje vidi
Srce koje osjeća
Ruka koja miluje
Zagrljaj podrske
Slovo potpore
Zvuk prijateljstva
15.08.2005. u 10:41 | 12 Komentara | Print | # | ^
Reci : Hvala!
Reci : Hvala mali čovječe velikog srca.
Reci : Hvala za čaroliju vjetra.
Reci : Hvala za svaku sunčevu zraku na vedrom nebu.
Reci : Hvala za oblak i rominjavu i pljuskovitu kisu.
Reci : Hvala za svaku pahulju snijega utkanu u tijelo snjegovića.
Reci : Hvala za jutarnju rosu.
Reci : Hvala za raskos boja u izlaku i zalasku Sunca.
Reci : Hvala za svaki zuboravi potok.
Reci : Hvala za raznolikost zivotinjskog svijeta.
Reci : Hvala prijatelju na prijateljstvu.
Reci : Hvala neprijatelju na učiteljstvu.
Reci : Hvala bolesniku na mogućnosti da osjećam sućut.
Reci : Hvala tuznome na radosti podrske koju mu mogu pruziti.
Reci : Hvala umrlome sto me naučio cijeniti zivot.
Reci : Hvala siromasnome sto mi pokazuje moje bogatstvo.
Reci : Hvala gladnome na prilici da ga nahranim.
Reci : Hvala usamljenima na ljepoti otkrivanja zajednistva.
Reci : Hvala radosnima na radosti.
Reci : Hvala nasmijanima na smijehu.
Reci : Hvala sretnima na sreći.
Reci : Hvala zaljubljenima na ljubavi.
Reci : Hvala........
14.08.2005. u 23:48 | 7 Komentara | Print | # | ^
Kad bih mogla zamijenila bih Vasu odjeću istkanu od tuge
vjenčanicom za vjenčanje s beskrajnom srećom.
Kad bih mogla ukrala bih Vam led iz pogleda
i otopila ga u smijehu Duse.
Kad bih mogla otključala bih vam srce
i ključeve bacila u vječni zaborav.
Kad bih mogla upriličiti Vam susret s Vama samima
moja bi Dusa pjevala nebesku simfoniju.
Kad bih mogla probuditi Vas iz sna kojeg se ne sjećate, pjesmom sjećanja....
13.08.2005. u 23:59 | 14 Komentara | Print | # | ^
Znam da postoji mjesto bez kaosa i suza,kutak Univerzuma, gdje i pogled Andjela kreira osmijeh u srcu,a njegov nebeski let beskrajnu sreću, mjesto gdje nema ludih zelja zbog kojih sebi stvaramo bol i cesto ranjavamo one koje volimo, mjesto gdje smo svjesni da smo sukreatori u kreaciji Zivota.Kada se konačno probudimo iz ovog čudnog zemaljskog sna kojeg smo pristali sanjati, shvatit ćemo da postoji mjesto na kraju Puta gdje smo Jednota, Jedno sretno zajednistvo istinske stvarnosti koja kucka iz dna srca na vrata iluzije. Ja zivim ovaj san samo zbog trenutka povratka u mjesto Budnosti i pri tom zahvajujem svim Andjelima kiji mi osvjetljuju Put povratka. I...radujem se Putu i... radujem se njegovom Kraju koji je na samom Početku.Hvala i Tebi!
13.08.2005. u 10:26 | 17 Komentara | Print | # | ^
Zvuk tisine kroz jecaj samoće osamljen u masi koja gmize
nesvjestan hodajućeg sna izgubljenog u Svisčevom danu.
Topot misli uraganske snage vidljivih samo iz sredista
Milozvuk nade u snenom budjenju proviruje iz nestrpljivog isčekivanja.
13.08.2005. u 00:53 | 17 Komentara | Print | # | ^
Ispred mene stjenovit Put, jos korak, pa jos jedan. Ne obazirem se na izranjavana stopala niti na spoticanja o vlastite pokusaje i pogreske. Poprimaju vrijednost nemjerljivog blaga, riznica su Duha. Tamo na cvijetnoj livadi iza stjenovite etape napajat ću Dusu slasću melema zavidanih rana i okusom ponosa uzdizanja nakon svojeglavog posrtanja.
12.08.2005. u 21:41 | 14 Komentara | Print | # | ^
Planinska Vila
Pjevala je planina mističnom tisinom.
Zuborila je ogoljelom stijenom snovitu bajku o nestaloj rijeci, odlutaloj u nevidljivu dimenziju postojanja. Zavodnički je s njezinog izvora dopirao zvuk frule rasplesanih Vila. Vjetrovi su im mrsili kose smijući se prijateljski njihovim pokusajima ljutnje. Pojale su planinske Vile putniku namjerniku o vremenima koje čovjek baca u blatnu lokvu ismijavanja ne obazirući se na Bića planine, na Vilinske plesove, na čaroliju mastovite realnosti. Iz bistrine oka planinske Vile potekose bisene suze nad sljepilom čovjeka koji je u zaborav utkao nepostovanje prema domovini misticnih nevidljivih rijeka, vilinskih rasplesanih kola i čovjeka samog, prema Majci Zemlji kojom je hodao, na kojoj je dah zivota udisao, pred kojom je olako, bez postovanja i zahvalnosti, svojatao sve čime ga je nesebično, majčinski darivala. Plakala je dugokosa Vila jer je čovjek u nevidljive svijetove izgnao iz zajedničke domovine. Kapale su biserne suze u korito presusene mistične rijeke vračajući je u zivot. Vjetar joj je lahorom brisao lice. Sunce joj je milovalo tuzno srce. A rijeka, planinska rijeka je u svoje brzace utkala nadu da će se na usću opet susresti raspjevane Vile, čovjek i smijeh plesući uz zvuke vjetra, zagledani u sjaj Sunca.
Preporuka.:Nagobjestaj:.
12.08.2005. u 20:05 | 14 Komentara | Print | # | ^
Rodjena iz vira Ljubavi uzdize se sva proslost
i ploveći oceanima sadasnjosti
smjelo putuje u buducnost!
11.08.2005. u 18:52 | 24 Komentara | Print | # | ^
Tko si Ti čovječe,za koje jedan između vas reče da ne hodas malen ispod zvijezda da sudis s gorčinom koju Ja nemam?
Dao sam Ti razum za analizu i razumijevanje.
Dao sam Ti srce za sućut i toleranciju.
Rekao sam ti da Ti si Ja u svakom od Vas.
Da li Ti to svoj odraz u ogledalu osuđujes?
Mene i sebe u Njima osuđujes?
Ja stanujem u srcima svih.
Ja zivim u djelima svih.
Tko si Ti čovječe da osuđujes Dusu koja je izabrala biti Tvoj ispit sućuti,razumijevanja i tolerancije prema neznanju činjenja onoga sto Ti smatras ispravnim?
Tko si Ti koji blato bacas u lice mojih prikrivenih Andjela?
Tko si Ti koji si oprost sakrio na dnu začahurenog srca vičući da Ti si Ja?
Tko si ti koji riječ "oprost" poistovjećujes s rječju "opravdanje"?
Znas li da spavas?
Probudi se!
Ljubav te zove kreacijskim imenom,Ljubav te zove u ime Ljubavi!
10.08.2005. u 22:56 | 22 Komentara | Print | # | ^
Igram jos jednu igru, penjem se po zavojnici spirale,jos samo korak,dva, i evo me na slijedećem nivou.Bacam pogled za srcem, gore iznad mjesta gdje se iz moje perspektive promatranja tek pričinja da se zavojnica siječe s nivoom ispod i razdragano se,čak s djetinjastim ponosom,radujem cilju koji se rasprostire u beskraju ispred pobjedničkog pogleda.
10.08.2005. u 11:20 | 17 Komentara | Print | # | ^
Prebolna tezina olovnog leda u dubini pogleda.Zeljezom okovano ljudsko srce.Blatom prekrivena sjećanja izviru iz osobne tame skrivene od znatizeljnika.
Tuga nesnalazenja u svijetu trodimenzionalnosti, dno postojanja, sljam i nered,
kaos zivota...nistavilo.
I gle...zora novog dana...svjetlost, sestra tame...radost, blizanka tuge
...zeljezo,iskovano u zlato...cvijet, procvijetao u blatu...vrhunac, za skok u slobodu
...kaos, poslaguje puzzle u mozaik vječnog reda...I gle...nistavilo, u blistavoj punini vječnosti.
09.08.2005. u 23:57 | 4 Komentara | Print | # | ^
Luki,srodnoj Dusi...
[U dugim jesenskim noćima,dok je Luka svjetskim prostranstvima trazio izgubljene dijelove sebe,pratili su me isijavajući fragmenti proslozivotnih iskustava.Zavirujući u predivne krajolike svoje Duse prelazila sam granicu spoznatljivog i ulazila u područja bezvremenosti i besprostornosti,lutajući ciljano svojim unutarnjim krajolicima.Penjala sam se sopstvenim strminama neobične karmičke učionice i jedino sto sam zeljela je bio povratak u Svjetlost,u Izvor sam,u Ljubav koja ne zna za granice ni razdvajanja.Bas kao sto stablo u raskosi boja odbacuje lisće da bi načinilo prostor za novo listanje i ja sam u raskosi osjećaja odbacivala sve sto mi vise nije trebalo.I shvatih da je moja Dusa poput stabla lutala za vječnim proljećem zivljenja.Voleći Luku na daljinu,bila sam sve svjesnija da svatko ima svoju potragu za proljećem i da je ljubav zemaljska samo putokaz na planinarskoj stazi koja vodi do punine samoostvaraja.Tuge su često plovile mojim srcem,a onda bi mjesto ustupile plesu radosti kako bi mi dale snagu i svjetlo vodilju da ne posustanem u arheoloskim istrazivanjima po svojoj unutarnjim zakutcima.
U to tiho,povučeno vrijeme jedino mjesto mojih i Lukinih susreta bili su snovi.Često sam tonući u san čula njegov glas kako iz daljine odzvanja.
- Srest ćemo se u snovima....
Rečenica se pretvarala u simfoniju,a tuga bi nestajala u svjesnosti da postoji mjesto koje lomi granice prostora,mjesto zvano Ljubav.
Zbog njega sam zavoljela spavanje,radovala se buđenjima,znajući da će opet pasti večer i traziti od mene da putujem do mjesta susreta u snu.Ipak,ponekad je usamljenost bila bolno prisutna.Tihi glas iz srca mi je govorio da nisam usamljena zbog odvojenosti od Luke već zbog odvojenosti od sebe,od bozanske iskre koju sam prekrila velovima ljudskog zaborava.U svojim sam meditacijama trazila sjećanje na sebe,na obroncima svojih unutarnjih planina trazila sam put povratka sebi.Diveći se i divljini i ljepoti od koje bi zastao svaki dah zastajala bih povremeno da promotrim bljestavilo te ljepote,ponekad danima,ponekad na trenutak.Tjerana nezamislivom snagom uvijek sam kretala dalje u zelji da dođem do Stvoritelja planine,nosena srcem i spoznajom da mi je tamo Dom.Često mi se noga poskliznula,koljena klecala,a noge odustajale,ali sam poput Feniksa uvijek iznova dobivala svoja krila i nastavljala let.Lakse je bilo uočiti ključeve povratka iz visine,meditacija je bila moj svakodnevni let u potrazi za ključem koji otključava vrata mog istinskog srca.Samo iz srca Put postaje svjetao i jasno vidljiv.Danima mi je Stvoritelj koji stoluje u mom srcu,čija vrata samo ja mogu otključati,slao glasnike svoje Ljubavi kao suputnike u potrazi za izgubljenom,zaboravljenom sobom.Zahvalnost se prelijevala mojim pogledom,stolovala u mojim mislima,u onom istom srcu čije sam predsoblje tek odskrinula. Tjerana vjetrovima potrage za osobnom cjelinom u zivot sam prizvala Lukino postojanje da bi u snenim susretima mogla skinuti velove iluzija o mom smislu postojanja.
A negdje daleko od mog mjesta fizickog bivanja,Luka je trazio spoznaju sebe u sebi,druzeci se jutrom s planinskom rosom,a danju s raskosnim Suncem koje se potiho,a snazno probijalo kroz krosnje njegovih suma.Noću je letio sa mnom bez izgovorenih riječi,učeći me da u svijetu snova komunikacija riječima donosi samo oskudnost izričaja srca.Putovali smo,ljudskoj masti nezamislivom ljepotom,bespućima Univerzuma u potrazi za mjestom koje smo zvali Dom.Praćeni samim Anđeoskim aspektom nas samih darivali smo sebe jedno drugome kao i svim bajkovitim svijetovima u koje smo zavirili i uvijek i nanovo izlazili obogaćeni darovima koje smo u tim svijetovima ostavljali.U potrazi za ciljem darovana nam je spoznaja da je ljepota potrage Ratnika Svjetlosti upravo potraga sama,da mjesto kojeg zovemo Dom stanuje u nasim srcima i da je oduvijek bilo dovoljno samo sebi dozvoliti vjeru u snagu i moć Ljubavi da bi otkrili ono sto nikada skriveno nije niti bilo ničim osim nasom nevjericom.
Uvidi iz snenih svijetova polagano su se spustali u fizičku razinu naseg zivljenja. Snovi su nastavili zivjeti svakim nasim buđenjem,svakom novom zorom i trajali nakon svakog zalaska Sunca do ulaska u slijedeći nesneni san.
09.08.2005. u 22:11 | 15 Komentara | Print | # | ^
Gledala je otupljelo podivljale sjene
u iskručavam plesu
na uzarenom asfaltu.
Trazila je glazbu,
ritam bubnja,
koji daje ostrinu njihovoj bezličnosti
Nasla je samo... svoj odraz u ogledalu.
08.08.2005. u 16:01 | 2 Komentara | Print | # | ^
Vrpoljila se po krevetu već tko zna koju noć za redom.Crkveno zvono svakih je petnaest minuta remetilo noćnu tisinu.Lezala je jos neko vrijeme u mračnoj sobi sirom otvorenog prozora gledajući oblačno nebo iznad grada.Negdje iznad oblaka sjajio je pun Mjesec i davao im magično sjajne obrube.Odlučila je ustati,mozda skuhati čaj od kamilice i čekati svitanje pijuckajući.
Sjedila je u samoći noći.Otkucavanje sata s crkvenog tornja nadopunilo je ritmičko tik tak na zidnom satu dnevnog boravka.Razmisljala je o punom Mjesecu,nesanici i rodjendanu koji se blizio.Zamisljeno je njeznim pokretima utrljala kap eteričnog ulja lavande na zapesća. Kroz drvene skure,zagledana u mliječnu svjetlost ulične svijetiljke osluskivala je zvuk vode u lončiću pokusavajući odgonetnuti rominja li to kisa iz onog oblačnog neba ili samo voda pokusava prokipjeti.Vratila je misli punom Mjesecu.Znala je da je Mjesec u Vodenjaku,a Sunce tek uslo u Lava,stajali su jedno nasuprot drugome bas isto onako kao u trenutku njezinog rodjenjaUvijek bi se nesto posebno zbilo kada bi se takav polozaj planeta ponovio.Za sada je bilo dobro,tek je nesanica bila njezin suputnik.Razmisljanje o punom Mjesecu i nesanici gurnulo ju je u dogadjaj prije nekoliko godina.
Sjećala se,bio je početak kolovoza,svi su zeljno isčekivali pomrčinu Sunca,a s njezinim približavanjem rasla je i zlokobna slutnja u njoj.Noć je bila ljepljivo vruća,mirisala je na more.Točno na vrijeme popila je tabletu koju joj je liječnik propisao nekoliko sati ranijeJos dok joj je tableta klizila niz grlo imala je silnu potrebu izići na dvoriste u potrazi za zrakom.Sjela je tik ispred ulaznih vrata i nekoliko trenutaka mirno gledala u zvjezdano nebo iznad sebe.Usta su joj poprimala metalni okus,a slina se čudno pjenila,vidno polje se sve vise suzavalo.Ma kako se trudila vise nije mogla vidjeti noćno zvjezdano nebo .Mozda je mogla viknuti posljednjom snagom,ali to je značilo da će probuditi ukućane i njihovom strahu od pomrčine dodati i strah za njezin zivot.Pomalo se čudila tom miru koji joj je plovio nemoćnim tijelom.Pomislila je kako se ljudi bezrazlozno boje smrti.Korak do nje je bio lelujavo miran.Zavodnički je mamio da mu se prepusti u potpunosti.Jos samo koji trenutak i vise ne bi morala gledati lice Zemaljske patnje na licima njezinih stanovnika.Mir je ustupio mjesto tuzi,ne njezinoj,njihovoj.U svakom atomu svog klonulog tijela osjećala je tugu dragih bića koja su je voljela.Nije zeljela ugasiti svjetlost u njihovim pogledima.Podigla je svoj zatamljeni pogled prema nebu kojeg vise nije mogla vidjeti:
-Dobro,daj mi samo jos toliko snage da prijedjem onih dvadesetak stepenica do telefona i okrenem 94,kazem sto trebam,a onda ovaj zivot prepustam Tebi!
Vrijeme za nju vise nije postojalo.Nije znala da li je do trenutka kad joj se iz slusalice javio glas dezurnog liječnika proslo sat ili minut.Poput promatrača je slusala razgovor,i svoje i njegove rečenice.Sebi se činila mirna i usporena,a njemu vjerovatno gotovo luda.
-U strahu su velike oči.,rekao je nakon njezine priče o alergiji na tabletu i disnim putevima koji naotiču.
-A da li mi je od straha i pjena u ustima?,pitala je.
-Neka vas netko hitno doveze!Nemamo kola,luda je noć.,sad je već prikrivena panika bila u njegovom glasu.
-Nema nikoga tko bi me mogao dovesti.Zvat ću taxi.,rekla je.
-Dok taxi dođe,umrijet ćete!,govorio je odrijesitim tonom.
-Zovite susjede,prijatelje,nekoga...za ime Bozje!
-Pokusat ću.Laku vam noć!,pozdravila ga je i spustila slusalicu.
Dana je za tili tren bila pored nje i pazljivo je poput poput skupocijenog porculana stavila u auto.Divlje je jurila usnulim gradom.Liječnik je očekivao.Iz pogleda mu je bljesnulo olaksanje kada se tiho predstavila.Nije osjećala ubod injekcije.Ta i kako bi,nije osjećala niti vlastito tijelo.Satima kasnije liječnik je ispričavajućim izrazom lica tiho prozborio:
-Oprostite mi,mislio sam da ste paranoični kada ste nazvali.Znate,ljudi nas obično zovu u strahu i panici,vi ste bili tako mirni.A da ste dosli samo par minuta kasnije...,glas mu se prelomio.Nije mogao izustiti da bi bila mrtva.
-Doktore,mogla sam biti mrtva satima ranije.Ne ispričavajte se.,nasmijesila se umorno.
-Smrt me nije htjela ili ja nju...Tko zna!
Ujutro je probudila nečija prisutnost pored njezinog kreveta.Niz ispaćeno lice starice nijemo su klizile suze.Sjedila je pored nje bez ijednog pokreta.Ni disati se u punini nije usudjivala.Rekli su joj jutros,kad je usprkos bolovima pokrenula iscrpljeno tijelo da je noćas skoro umrla.Godinama nije sjedila na niskom,tog jutra je sjela tek da lakse oslusne dise li njezino dijete,da se i poluslijepe oči iz blizine uvjere da se njezin trbuh ritmički podize i spusta svakim novim udahom i izdahom kao znakom zivota.Ugledavsi kapke koji se mukotrpno podizu promuklo bolnim glasom je zajecala:
-Mogla si umrijeti,dijete moje,mogla si mi umrijeti....
-Ziva sam,majko.,usporeno i toplo se nasmijesila svojoj starici.
-Neka mi skuhaju kavu.Ustat ću.
Zeljela joj je pokazati da ispod samrtno blijedog lica kuca zivot svom svojom snagom.Zeljela je podići klonulu ruku i obrssati suze s majčinog izboranog lica.Zivotnost Duha i nemoćno tijelo su se borili za prevlast.Morala je smoći snage i pokrenuti ga.Eto,samo zato da joj odagna tu brigu iz pogleda,samo zato.Zahvalnost joj je preplavila srce,razlijevala se tijelom,ozivljavala ga,zahvalnost na izboru da zivi,da se ne prepusti zagrljaju smrti,da jutros moze vratiti sjaj u majčine oči.
Zvuk kise vratio je u sadasnjost.Nasmijesila se.Ovaj put nije mogla biti voda u lončiću.Salica tople kamilice lezala je u njezinim rukama.Uzivala je u okusu i smijesila se dosadnoj nesanici.
08.08.2005. u 15:59 | 2 Komentara | Print | # | ^
Glasom glasnika Anđeoskog Kraljevstva
upućujem ti ovu pozivnicu
za let u srce same Ljubavi
umotane kao dragocijen dar
u svjetlosni omot
s masnicom zlatnoga sjaja.
Ne odbijaj pozivnicu,
ne skrivaj se pred čeznjama
koje nostalgično
eonima vremena nosis
tajanstveno zaboravljene
i u prasnjavi kut srca sakrivene.
Na raskrizju bez putokaza
pozivnica je tvoj pokazatelj
za put u Ljubav
za put u Srce
za skidanje velova iluzije
kojima si sebi stoljećima
poput plasljive srne
pogled u srce skrivala.
Osjeti krila svoja Anđele!
Ne zivi u sjećanju na nas,
budi MI!
Uzmi svoju pozivnicu za Ljubav
i umnozenu je
dahom Anđela
daruj Anđelima
zaboravljenim od sebe samih.
Uzmi krila svoja Anđele
i vini se u nebeski let Slobode!
07.08.2005. u 22:34 | 11 Komentara | Print | # | ^
Plamen vatre je plesao uz ritam bubnja.Izvijao se visoko u nebo u već uzavrelu ljetnu noć.U daljini su svjetla grada ostala zasjenjena jarkom svjetlosću, tek su se brda poigravala noćnim sjenkama. Bosonogi koraci udarali su u ritamu bubnja, krećući se sve brze po podatno mekoj zemlji. Ostavljali su svoj otisak stapajući ga u zajedničku stazu hodočasća u najskrovitije dubine svojih srca. Medjusobni stranci,vrteći se u krugu, s postovanjem su gledali rasplamsalu vatru.
Radovala se trenutku koji slijedi već godinama,mozda i stoljećima ,onim kojih se jos trebala prisjetiti.Uzbudjenje je raslo,penjalo se zilama.Svakim novim korakom stranci su joj bili sve blizi.Primicala je dlanove plamenu očarana njegovom snagom.Tek negdje skrivenu od sebe imala je primisao o izgorenim stopalima.
Pogled u bit vatre smijehom je rastjerivao primisli kukavice.Krajičkom oka mogla je zamijetiti kako sa lica ljudi stranaca kopni strah,a uzdize se zanos Duha.Srca 28-orice udarala su istim ritmom upravljajući ritmom bubnja.Tijelo joj se predavalo zanosu Duse,doticala je Iskon postojanja vrhovima krila rasplesane Duse i opet se vraćala ritmu bubnja.
Plamen vatre je kopnio,divlja snaga se pretvorila u tepih sjajne zeravice.Mir je vibrirao u opojnom zraku isčekivanja prvog koraka,trenutku stapanja s Bićima Plamena.Pogledala je na trenutak nevidljivu izgorjelu lomaču iznad usijanog zara.S postovanjem se duboko poklonila,zahvalna za ispunjenje davnasnjeg sna i pruzila stopalo,predajući se do zadnjeg atoma zahvalnosti.Hodala je korakom svih Ratnika Svjetlosti,bez mača i bez stita,ogoljena pred Univerzumom,bez misli i primisli..U nekoliko metara puta preko usijane zeravice,sjedinjena s njezinom moći,postojala je u svima i svi su postojali u njoj.Ljubav je isijavala iz nistavila,nistavilo se utapalo u Ljubavi.I onda...jos jednom... i opet... i najradije bi zaplesala na vatrenom podiju sama predajući se divlje i zanosno ritmu nevidljivih plamenova.Jos jednom je sebe predala iskustvu jedinstva,preplićući svoje ruke s njihovima ,stvarajući rijeku zahvalnog Duha,snagu Univerzuma u zajedničkom posljednjem prelasku preko tiho odane vatre.
Dojmljivo:
Jedan običan dan u mjesecu prvoga rimskog cara
06.08.2005. u 22:21 | 10 Komentara | Print | # | ^
Mosez li im postaviti svjetiljku tik ispred očiju?Jos uvijek je na njihovim trepavicama gusti mrak.Ne vide Te tako neskrivenog u lazno ponosnim tuznim srcima.Ne ćute Tvoja mreskanja u zveketu oruzja.Prinosis im tvrđavu sjećanja na zaborav zeleći ih od njega otrgnuti,a oni se napajaju udaranjem stisnutih saka u zabravljena srca nesklada.Iskusio si već sve oblike bola kroz usahle listove čovječanstva.Mozes li im sada darovati proljeće?!Dotaknuti Svjetlom mira tamu ispred pogleda?Ili...ipak...moraju do njega kroz ledom okovani zimski san?
06.08.2005. u 00:35 | 12 Komentara | Print | # | ^
Vjetrovi joj već odavno prestadose biti protivnici,a kisne oluje divlje su joj unosile brzi ritam u rasplesana stopala.Tekle su godine kroz riječna korita rodjene iz spoznaja probuđenih u skrivenom stjenovitom planinskom izvoru.Jutarnji pogled u ogledalo ogledao se Mona Lisinim osmijehom na njezinom licu.Naučila je ispod nepomičnog pogleda, izgubljenog u odrazu krosnje drveta,ponirati u letu istrazujući zlatne odsjaje svoje sustine.Probijala se kroz netaknuto trnje slojevitih sjenki.Tiho su vapile okovane strahom od izbavljenja.Hodajući naga pred sobom zaneseno se klanjala mulzidimenzionalnosti zivota,sjenkama oslobodjenim iz trnovite prasume proslosti. I sirila je krila leteći sve dublje,u susret samoj sebi.
05.08.2005. u 12:37 | 13 Komentara | Print | # | ^
Danas me vedrinom smijeha dozivaju Izvori
Smijese se bajkovite sume zapletene u jutarnju maglu
Leptiri plesu opojni ples preobrazaja
Svjetla titraju iz oblaka lutalice
Orao siri krila potrvdjujući letom odabir slobode
Ruse se izmisljene granice krutih svijetova
Putem korača neki novi korak
oslobodjen iskorakom Ratnika.
Čeznja Duse treperi na vratima ostvaraja
vječnog sna o povratku .
03.08.2005. u 17:56 | 23 Komentara | Print | # | ^
Hodala je gradom jedva dotičući tlo ispod stopala. Starac izboranog lica s neskrivenim zanimanjem je gledao sjetni pogled mlade žene. Staračka zrelost mu je pomagala osjetiti da su njezini putevi drugačijih obilježja od ostalih. Zastala je, lagano lebdeći u dubini svojih misli i plesno se okrenula staračkom pogledu tražeći u njegovim godinama nagovještaj tišine za svoju Dušu. Sjetno je prodirala ispod koprene njegovog zanimanja ispitujući pod preplanulim licem izboranim od života dio sebe koji je ostao zarobljen u buci životnih oluja. Tražila je sebe u njegovoj 1941. godini. Znala je, on se sjeća tko je i gdje je bio u toj godini neljudskosti. Njoj su se javljali tek odbljesci bola jedne Helene Židovke koja je tražila tišinu u buci na rubu očaja. Jutrom se budila živog sjećanja na san, a sanjala je priču u nastavcima. I jutros ju je još jedna epizoda židovske priče potjerala u besciljno lutanje gradom,u susret starcu i njegovoj osamljenoj klupici.
S dubokim poštovanjem prema zreloj mudrosti koja je zračila oko premršavog tijela poželjela mu je dobro jutro i na rubu čujnosti ga zapitala za dozvolu da mu se pridruži na klupici okruženoj bujnim zelenilom u hladovini gradskog parka. Nasmiješio se i pokretom ruke joj pokazao na mjesto pored sebe. Nije ga gledala , nije mu se niti obraćala niti je očekivala da s njegovih nijemih usana začuje ijedan slog. Trebalo joj je tek sjediti u njegovoj prisutnosti i zamoliti za tišinu u slijedećoj epizodi Heleninog sna.Nutrina joj je tiho ječala. Da , tiho , ali ipak...ječala. Pokušavala je osjećati prisustvo starca koji se gubio svakim narednim korakom u dublje poniranje u zabravljeno sjećanje židovske djevojke. Vraćajući žive slike upijala je onu istu staračku mudrost nepriličnu njezinim godinama. Sjedila je prikovano osluškujući zvuk štapa kako se udaljuje od derutne klupice i ostavlja je zaokupljenu u potazi za tišinom u mislima.
Poslijepodne su je naslovnice rođendanskog poklona gledale snene oči Anne Frank, smiješio joj se anđeoski pogled hrabrosti s lica koje je na sebi nosilo hrabrost i mudrost starca iz parka. Gledajući je bolnim pogledom prepoznavanja dala je dozvolu svojoj Heleni da živi i stvara svoj Dnevnik kroz njezine epizodne snove potiho se nadajući da će skupa s njom jednom moći pogledati Schindllerovu listu i do kraja pročitati Anin dnevnik.
02.08.2005. u 14:15 | 7 Komentara | Print | # | ^
Prolaze godine, biserno slatke se nižu u ogrlicu neprocijenjivih iskustava obojenih sjećanjima. Sat upravo otkucava još jednu ponoć i daje mi ljepotu užitka obljetnice dolaska na ovaj Planet, u ovo vrijeme, u ovu igru Života. Zahvaljujem noćas, u prvim trenutcima još jednog mog Zemaljskog rođendana svim Bićima u svim obličjima koja su me dotakla dragocijenošću zajedničkog koračanja Putem ili tek dodira u suretu koji ostavlja neizbrisivi trag u mom srcu. Proširujem toplo HVALA ,iz najskrivenijih mi dubina, za svaki korak u posebnoj plesnoj čaroliji, čaroliji Života. I radujem se svim iskustvima novih koraka koja još netaknuta strpljivo čekaju na mene.