Planinska Vila
Pjevala je planina mističnom tisinom.
Zuborila je ogoljelom stijenom snovitu bajku o nestaloj rijeci, odlutaloj u nevidljivu dimenziju postojanja. Zavodnički je s njezinog izvora dopirao zvuk frule rasplesanih Vila. Vjetrovi su im mrsili kose smijući se prijateljski njihovim pokusajima ljutnje. Pojale su planinske Vile putniku namjerniku o vremenima koje čovjek baca u blatnu lokvu ismijavanja ne obazirući se na Bića planine, na Vilinske plesove, na čaroliju mastovite realnosti. Iz bistrine oka planinske Vile potekose bisene suze nad sljepilom čovjeka koji je u zaborav utkao nepostovanje prema domovini misticnih nevidljivih rijeka, vilinskih rasplesanih kola i čovjeka samog, prema Majci Zemlji kojom je hodao, na kojoj je dah zivota udisao, pred kojom je olako, bez postovanja i zahvalnosti, svojatao sve čime ga je nesebično, majčinski darivala. Plakala je dugokosa Vila jer je čovjek u nevidljive svijetove izgnao iz zajedničke domovine. Kapale su biserne suze u korito presusene mistične rijeke vračajući je u zivot. Vjetar joj je lahorom brisao lice. Sunce joj je milovalo tuzno srce. A rijeka, planinska rijeka je u svoje brzace utkala nadu da će se na usću opet susresti raspjevane Vile, čovjek i smijeh plesući uz zvuke vjetra, zagledani u sjaj Sunca.
Preporuka.:Nagobjestaj:.